REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-391/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Branke Ćiraković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Javna ustanova Nacionalni park PLITVIČKA JEZERA, Plitvička Jezera, Josipa Jovića 19, OIB 91109303119, kojeg zastupa punomoćnik Anton Palić, odvjetnik iz Zagreba, Karasova 4/II, protiv tuženika OPĆINA PLITVIČKA JEZERA, Korenica, Trg sv. Jurja 6, OIB 58932233075, kojeg zastupaju punomoćnici Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, odvjetnici iz Rijeke, A. Medulića 5, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-646/2023-15 od 4. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-646/2023-15 od 4. studenoga 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-646/2023-15 od 4. studenoga 2024.

- u točki II. izreke,

- u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.194,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 4. studenoga 2024. do isplate.

III. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja, preinačava presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-646/2023-15 od 4. studenoga 2024. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.097,00 EUR odbijen kao neosnovan i sudi:

Nalaže se tuženiku OPĆINA PLITVIČKA JEZERA naknaditi tužitelju Javna ustanova Nacionalni park PLITVIČKA JEZERA troškove parničnog postupka u iznosu od 1.097,00 EUR (tisućudevedesetsedam eura), sa zateznom kamatom od 24. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznosu od 145.803,19 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 9. veljače 2021. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na iznose pobliže određene u točki II. izreke i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 8. veljače 2021., kao i u dijelu u kojem potražuje iznos zakonskih zateznih kamata u visini razlike povrh stope iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.262,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 4. studenoga 2024. do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.238,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da se tužiteljeva tražbina temelji na čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) jer je poništenjem prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog akta otpala pravna osnova za naplatu komunalne naknade, a zbog čega je na strani tuženika nastala obveza vraćanja utuženog iznosa. Zateznu kamatu na utuženi iznos sud je dosudio od dana kada je tuženiku dostavljena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1456/19 od 17. rujna 2020.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv točaka II. i IV. izreke prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odredio tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos, odnosno da je trebao primijeniti stopu zateznih kamata u visini koja je propisana za odnose iz trgovačkih ugovora. Navodi da mu je trebalo dosuditi trošak podneska od 8. siječnja 2024., kao i cjelokupan trošak za pripremno ročište od 18. lipnja 2024.

3.1. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

4. Tuženik podnosi žalbu protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude, bez navođenja žalbene osnove. U bitnom navodi da predmetni spor nije u sudskoj nadležnosti jer se o predmetu ovog spora treba odlučiti u upravnom postupku. Ističe i da se u predmetnom slučaju ima primijeniti čl. 1112. st. 1. ZOO-a, odnosno da je u predmetnom slučaju prvostupanjski sud morao ući u ocjenu postojanja obveze za plaćanjem komunalne naknade. Navodi i da je tužitelj propustio isticati prigovore u žalbi na rješenje o komunalnoj naknadi (koje je doneseno u upravnom postupku), odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio zatezne kamate od trenutka kada je tuženik zaprimio odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Također, ističe da je opseg vraćanja trebao biti cijenjen sveobuhvatno, odnosno da prvostupanjski sud nije mogao jednostrano (bez ulaženja u meritum i dokazni postupak u širem smislu) dosuditi iznos koji je tužitelj jednostrano obračunao.

4.1. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku.

7. Neosnovan je tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Naime, u predmetnom slučaju tužitelj potražuje povrat komunalne naknade prema općim propisima obveznog prava i to prema odredbama kojima je uređen institut stjecanja bez osnove (čl. 1111. st. 3. ZOO-a) pa se radi o imovinskopravnom zahtjevu za isplatu, koji spada u sudsku nadležnost na temelju odredbe čl. 34.b t. 1. ZPP-a (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Revt-131/2017-2 od 21. srpnja 2020., Revt 566/2017-2 od 25. svibnja 2021., Rev-463/2021-2 od 14. ožujka 2023., Rev-52/2019-2 od 6. veljače 2024.).

8. Tužitelj je u predmetnom slučaju izvršio plaćanja po rješenju Jedinstvenog upravnog odjela tuženika, Klasa: UP/I-363-03/17-01/01, URBROJ: 2125/11-02- 04/02-17-1 od 15. veljače 2017., koje je bilo potvrđeno rješenjem Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i prirode te komunalno gospodarstvo, Klasa: UP/II-363-03/17-01/06, URBROJ: 2125/1-08- 17-03 od 9. lipnja 2017, pri čemu su oba navedena rješenja bila poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1456/19 od 17. rujna 2020. Kako je tužitelj izvršio predmetna plaćanja na temelju prethodno spomenutih upravnih rješenja koja su naknadno poništena, to nema mjesta primjeni čl. 1112. ZOO-a (pri čemu također nedostaje i znanje tužitelja da nije dužan platiti utuženi iznos). Osim toga, navod tuženika da je tužitelj u upravnom postupku prekludiran u isticanju prigovora u pogledu metode obračuna komunalne naknade, nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude jer je ovaj sud u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a vezan za izreku pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1456/19 od 17. rujna 2020.

9. Neosnovano tuženik tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer pobijana presuda u točkama 12. do 21. obrazloženja sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Neosnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio opseg vraćanja naknade cijeniti sveobuhvatno, odnosno da je trebao utvrđivati postoji li obveza tužitelja na plaćanje komunalne naknade. Naime, kod primjene čl. 1111. st. 3. ZOO-a odlučno je to je li plaćanje izvršeno po pravomoćnom i izvršnom upravnom rješenju, koje je potom poništeno spomenutom odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a čime je naknadno otpala osnova po kojoj je u imovinu tuženika prešla imovina tužitelja (koju predstavlja utuženi iznos). Slijedom navedenog, prvostupanjski sud se nije trebao upustiti u utvrđivanje visine iznosa komunalne naknade koju je tužitelj dužan platiti tuženik, s obzirom na to da je za postojanje obveze tuženika iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a jedino odlučno to što je naknadno otpala osnova po kojoj je tužitelj izvršio predmetna plaćanja. U tom smislu se napominje da će visinu komunalne naknade za Autokamp Borje za 2017. godinu utvrđivati prvostupanjsko upravno tijelo tuženika u ponovljenom upravnom postupku.

11. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je plaćen po osnovi koja je naknadno otpala i to zajedno s kamatama od trenutka kada je tuženik (kao stjecatelj) postao nepošten, odnosno od dana primitka odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-3378/15 od 12. prosinca 2018. i poslovni broj Rev-1422/2018 od 22. kolovoza 2018.). Pritom se napominje da tužitelj nije ni ponudio dokaz da bi tuženik ranije zaprimio spomenutu odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

11.1. Neosnovano tužitelj navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti stopu zateznih kamata u visini koja je propisana za odnose iz trgovačkih ugovora jer je u predmetnom slučaju riječ o tražbini koja se temelji na stjecanju bez osnove (čl. 1111. st. 3. ZOO-a), a ne na trgovačkom ugovoru.

12. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu, a žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjski presudu u pogledu odluke o glavnoj stvari, a koja je sadržana u točkama I. i II. izreke pobijane presude. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude (u odnosu na glavnu stvar).

13. Trošak podneska od 8. siječnja 2024. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a jer je dvojno iskazivanje novčanih vrijednosti bila obveza svih sudova sukladno čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

13.1. Međutim, trošak zastupanja na pripremnom ročištu od 18. lipnja 2024. tužitelju je trebao biti priznat prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT) jer se na njemu raspravljalo o glavnoj stvari (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1121/2022-2 od 12. rujna 2023.). Stoga je tužitelju valjalo priznati daljnji trošak zastupanja na pripremnom ročištu od 18. lipnja 2024. u iznosu od 1.097,00 EUR. Nasuprot tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka budući da je sa žalbom uspio samo u pogledu dijela odluke o troškovima postupka.

13.2. U odnosu na odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke pobijane presude, tuženik ne ističe određene žalbene navode, a ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na odluku o troškovima parničnog postupka.

13.3. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. t. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude. Također, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP-a trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke pobijane presude i to u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.194,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude (u odnosu na troškove parničnog postupka).

13.4. Kako je tužiteljeva žalba djelomično osnovana, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a valjalo je preinačiti prvostupanjsku odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke presude, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.097,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 24. studenoga 2024. do isplate te u tom dijelu tužitelju dosuditi trošak parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 5. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac