Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-18/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AH, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (OIB: 92963223473), zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-1850/2019-43 od 2. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P- 1850/2019-43 od 2. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te u dijelu odluke o trošku postupka sadržane u točki III. izreke za dosuđeni iznos od 14.097,26 eura, dok se uvažavanjem žalbe tuženika kao djelomično osnovane, presuda preinačava u dijelu pod točkom III. izreke na način da se za više traženo preko iznosa od 14.097,26 eura do iznosa od 14.503,65 eura sa pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan (dakle, za iznos od 406,39 eura).

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 41.085,04 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio toga iznosa kako je pobliže navedeno u toj točki izreke do isplate kao i da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz Ugovora o namjenskom kreditu ugovora: 3205837495, kreditna partija: 7102955820, od 15. veljače 2006. (dalje: Ugovor). U točki II. izreke prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 36.095,04 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je pobliže navedeno u toj točki izreke do isplate i da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz predmetnog Ugovora. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 14.503,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se prihvati odbijeni dio tužbenog zahtjeva te naloži tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupni trošak parničnog postupka, uključivo i trošak žalbenog postupka.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama II. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da sud preinači prvostupanjsku presudu, osim u točki I. izreke te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećano za trošak žalbe, podredno da rješenjem ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje pred drugim sucem.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane, osim djelomično žalbe tuženika i to u odnosu na dio pobijane odluke kojom je odlučeno o parničnom trošku postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i razumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo, osim u dijelu odluke o parničnom trošku postupka.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 41.085,04 eura na ime preplate zbog ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 36.095,04 eura sa pripadajućim kamatama te da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz njihova Ugovora od 15. veljače 2006.

10. Prvostupanjski sud je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev slijedom utvrđenja:

- da su dana 15. veljače 2006. tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju stana u iznosu od 172.000,00 CHF (švicarski franak) u protuvrijednosti kuna po tečaju iz Ugovora na rok otplate od 20 godina,

- da je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,40% godišnje te se obračunava u CHF, a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da Ugovor sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika kao kreditora,

- da je od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope sa ugovorene od 4,40%,

- da je ugovor o kreditu pripremio i predložio tuženik te se o stopi kamata nije pojedinačno pregovaralo,

- da tuženik nije na nedvojben način dokazao da navedeni Ugovor ne bi bio potrošački,

- da je kamatna stopa prilikom sklapanja Ugovora bila određena u visini od 4,40%, da je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka kasnije mijenjala svojom jednostranom odlukom nepoštene te ništetne.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u Ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji Matiji Trogrlić je utvrđena razlika u preplaćenim anuitetima s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom konačno postavljenom eventualno kumuliranom zahtjevu, kojeg je sud prvog stupnja prihvatio kao osnovan.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

15. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

17. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje iskaza tužitelja i predmeta spora koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

18. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

19. Tužitelj u postupku u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva tvrdi da kamatna stopa uopće nije određena jer da je uglavljena kao promjenjiva te da nije odrediva jer ugovor ne sadrži podatke za određivanje kamatne stope. Stoga se tužitelj poziva na odredbu članka 26. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) kojom je propisano da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Sukladno navedenoj odredbi tužitelj traži isplatu iznosa od 41.085,04 eura sa zateznim kamatama.

20. Tužitelj u žalbi ustraje u navodu da jednostrano određivanje obveze obuhvaća određivanje početne stope kamate, jednako kao i određivanje kasnijih promjena te stope.

21. S tim u svezi vezi za navesti je sljedeće. U kolektivnom sporu kako je ranije opisano, je utvrđeno da je odredba o kamatnoj stopi ništetna samo u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, ne i početni iznos kamatne stope (odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.). Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj: Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci VSRH broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

22. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iz citirane odredbe proizlazi da je ugovorna kamata cijena kredita koji je proizvod kojeg banka stavlja na tržište. Cijenu trgovac svog proizvoda slobodno određuje, a kupac ima slobodu da po ponuđenoj cijeni proizvod kupi ili ne.

23. Međutim, nametanje odredbe o jednostranoj promjeni ugovorene cijene ubuduće bez jasnog kriterija o metodi izmjene cijene koja se plaća mjesečno za vrijeme trajanja kredita, čini tu ugovornu odredbu ništetnom samo u tom dijelu jednostrane izmjene ugovorene kamatne stope, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu i detaljno objašnjeno.

24. U predmetnom slučaju kamatna stopa ugovorne kamate iznosi 4,40%. Stoga je u tom dijelu odredba o kamatnoj stopa jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Time protivno stavu tužitelja, odluka suda prvog stupnja nije protivna sudskoj praksi Suda EU te je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev.

25. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Za ukazati je žalitelju i kako u smislu odredbe članka 362. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao potrebnim radi donošenja odluke o žalbi pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća.

26. Dalje je za navesti kako je presuda donesena u granicama tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata temeljem ništetnosti ugovorne odredbe o načinu (parametrima) promjene kamatne stope, pri čemu se sud prvog stupnja pozvao na pravomoćne odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koje obvezuju sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Stoga suprotno stavu tuženika, tužitelj može postaviti tužbeni zahtjev na deklaratorno utvrđenje da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz konkretnog ugovora.

27. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

28. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

29. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 11. listopada 2018., tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja slijedom čega je jedinstveni zahtjev po obje osnove podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare u konkretnom slučaju ukazuju u cijelosti neosnovani.

30. Isto tako, neosnovan je prigovor zastare u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev koji je postavljen 8. svibnja 2024., jer je po ocjeni ovog suda tužitelj svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje s obzirom da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja. U tom je smislu neosnovan prigovor tuženika u pogledu dopuštenja preinake tužbenog zahtjeva, jer je i prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

31. Za dodati je kako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj tužbom nije postavio novčani iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom, navodeći da će isti postaviti nakon provedenog vještačenja. U ovom slučaju ne radi se o stupnjevitoj tužbi jer je tužitelj imao isprave potrebne za utvrditi visinu zahtjeva, zbog čega je prvostupanjski sud kada je primio takvu tužbu, trebao istu na temelju odredbe članka 109. ZPP-a vratiti tužitelju da je uredi da bi se po njoj moglo postupati. Budući da prvostupanjski sud na takav način nije postupio, okolnost što je tužitelj nakon provedenog vještačenja prvi put postavio tužbeni zahtjev na novčani iznos ne može ići na štetu tužitelju.

32. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

33. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovu rasta kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu i povećanje tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

34. Žalbeni prigovor tuženika da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, također je neosnovan jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.). Osim toga plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

35. Prigovor tuženika da sve uplate nije izvršio tužitelj osobno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke, slijedom čega je ovaj žalbeni prigovor odbijen. Pritom je nesporno da je upravo tužitelj, kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio predmetni ugovor o kreditu slijedom čega je irelevantno je li kredit otplaćivao tužitelj kao korisnik kredita, ili je to činio sudužnik, jamac ili netko treći, kod nesporne činjenice da su uplate izvršene tuženiku upravo na ime obveze tužitelja.

36. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača također je neosnovan jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

37. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

38. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna za iznos od 14.097,26 eura (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a).

39. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Sud prvog stupnja pravilno je vodio računa radi li se o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili se pak samo raspravljalo o procesnim pitanjima, kao i je li u pitanju obrazloženi podnesak ili je to podnesak čije sastavljanje spada u ostale podneske. Isto tako, zbog okolnosti konkretnog predmeta (dugotrajnost postupka, potrebe za dostavom više obrazloženih podnesaka) osnovano je sud tužitelju dosudio trošak više od 4 obrazloženih podnesaka (tako u odluci VSRH broj Rev 396/2022-2 od 23. kolovoza 2022.) pri čemu je priznao tužitelju trošak sastava samo onih podnesaka za koje je smatrao da su u postupku bili svrsishodni i potrebni te nije priznao tužitelju troškove podnesaka u kojima tužitelj ponavlja svoje navode.

40. Međutim, osnovano žalitelj prigovara pogrešno dosuđenom iznosu na ime sudske pristojbe presude jer je tužitelj u ovome postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja pristojbi temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, koja je izmijenjena člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama „Narodne novine“ broj 51/23).

41. Stoga je za utvrđenu razliku zahtjev tužitelja za naknadu troška trebalo odbiti kao neosnovan (za iznos od 406,39 eura), dok je u preostalom dijelu odluka o trošku pravilna.

42. Slijedom svega navedenog pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

43. Zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. ZPP-a, jer tužitelj sa žalbom nije uspio, a tuženik je sa žalbom uspio samo u pogledu sporednog potraživanja, a s tim u vezi mu nisu nastali posebni troškovi žalbe.

U Splitu 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić