Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2308/2024

U I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Marija Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika specijaliste Željka Kudrića kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I. okrivljene pravne osobe BENHAK d.o.o. i II. okrivljene odgovorne osobe ČŠ, zbog prekršaja iz čl. 71. st. 1. podstavak 6. Zakona o trgovini ("Narodne novine" broj 87/2008, 96/2008, 116/2008, 116/2008, 76/2009, 114/2011, 68/2013, 30/2014, 32/2019, 98/2019, 32/2020, 33/2023), rješavajući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata, Područni ured Zagreb, Ispostava u Bjelovaru, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 18. prosinca 2023., broj: 17. Pp -7582/2023, na sjednici vijeća održanoj dana 5. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba, tužitelja Državnog inspektorata, Područni ured Zagreb, Ispostava u Bjelovaru, te se pobijana presuda potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom temeljem članka 181. toč. 4. Prekršajnog zakona odbijena je optužba protiv I. okrivljene pravne osobe BENHAK d.o.o. i II. okrivljene odgovorne osobe ČŠ, zbog prekršaja iz čl. 71. st. 1. podstavak 6. Zakona o trgovini jer postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon okrivljenika.

2. U razlozima odluke se navodi da je nesporno da su okrivljenici uplatili novčani iznos od 30.000,00 kuna na temelju upravne mjere - Rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti na rok od 30 dana, odnosno alternativno uplatom navedenog iznosa i da su takvom uplatom već kažnjeni za prekršaj iz članka 71. stavku 1. podstavak 6. Zakona o trgovini, budući da je navedena upravna mjera donijeta sukladno ovlaštenju iz članka 68. stavka 1. podstavak 6. citiranog Zakona te je nadležni inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora dana 10. veljače 2022. donio Rješenje kojim je okrivljenicima u nadziranom prostoru zabranio obavljanje djelatnosti 30 dana, jer je tijekom nadzora utvrdio da nisu inspektoru osigurali isprave o stanju robe iz kojih se može spoznati poslovni događaj, s time da se iznimno, mjera zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti, a doneseno Rješenje će se ukinuti, ako poslodavac - pravna osoba kojoj je mjera izrečena u roku od 5 dana od dana dostave Rješenja, nadležnom inspektoru dostavi dokaz da je izvršila uplatu novčanog iznosa u iznosu od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna. Člankom 4. stavkom 1. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ broj 6/99) - Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari, propisano je da se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno osuđen ili kažnjen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države, cilj koje je odredbe zabraniti ponavljanje kaznenog postupka koji je završen pravomoćnom odlukom, a ista se primjenjuje u slučaju pokretanja postupka nakon što je prethodna odluka stekla učinak res iudicata. Načelo "ne bis in idem" se primjenjuje na prekršaje koji su obuhvaćeni rješenjem upravnog tijela, a iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je Rješenjem od 10. veljače 2022. godine više tržišne inspektorice I. okrivljeniku zabranjeno obavljanje djelatnosti, te je isto i izvršeno pečaćenjem, koja mjera po ocjeni ovog suda ima kao svrhu odvraćanje i kažnjavanje, što provedeni postupak stavlja u kazneni postupak u smislu članka 4. Protokola br. 7 Konvencije. Isto tako, činjenice zbog kojih je I. okrivljeniku izrečena i izvršena mjera zabrane obavljanja djelatnosti, istovjetne su činjenicama zbog kojih je protiv okrivljenika podnijet optužni prijedlog, jer se radi o tome da okrivljenici tijekom nadzora nisu inspektoru osigurali isprave o stanju robe iz kojih se može spoznati poslovni događaj . Kako je predmetno Rješenje izvršeno 28. veljače 2022. i dokaz o uplati iznosa od 30.000,00 kuna je dostavljen tužitelju, a optužni je prijedlog podnijet 17. travnja 2023., u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari uslijed čega je valjalo optužbu protiv I. i II. okrivljenika za taj prekršaj na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona, odbiti

3. Protiv prvostupanjske presude ovlašteni tužitelj pravodobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava .

4. U žalbi se u bitnome ističe da je okrivljena pravna osoba uplatom iznosa od 30,000 kuna otkupila mjeru pečaćenja to je nastavila nametano poslovati tako da trgovina nije bila zapečaćena. Tužitelj je postupao sukladno odredbama Zakona o trgovini a upravna mjera nije prekršajna sankcija te se ne radi o kažnjavanju već u upravnoj mjeri koja važi do otklanjanja utvrđenih nedostataka i prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske upravna mjera se niti ekstenzivnim tumačenjem ne može poistovjetiti sa sankcijom jer je njena svrha prometno suzbijanje zatečenog protupravnog stanja i onemogućavanje počinitelja da nastavi s takvim činjenjem a njome se ne odlučuje o meritumu prekršaja.

5. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu odluku u smislu članka 202. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 , 118/18 i 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, ovaj Sud je utvrdio da je pravilno i zakonito postupilo prvostupanjski sud , kada je na temelju odredbe članka 181. toč 4. Prekršajnog zakona, odbio optužbu.

-

- 8.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-Ispravak, 14/02 i 1/06) jer je u konkretnom slučaju za iste propuste odnosno za isti činjenični supstrat za koji se okrivljenik tereti optužnim prijedlogom već izrečena upravna mjera pa bi vođenjem prekršajnog postupka za isti propust u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH kao i člankom 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

-

- 9. Žalitelj neosnovano ističe pogrešnu primjenu materijalnog prekršajnog prava navodeći u bitnome da se ne može govoriti o presuđenoj stvari jer se u konkretnom postupku radilo o upravnim mjerama koje se izriču sukladno odredbama Zakona o trgovini.

10. Naime, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

11. Iz stanja spisa i utvrđenih činjenica u prvostupanjskom postupku proizlazi da da je nesporno da su okrivljenici uplatili novčani iznos od 30.000,00 kuna na temelju upravne mjere - Rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti na rok od 30 dana, odnosno alternativno uplatom navedenog iznosa i da su takvom uplatom već kažnjeni za prekršaj iz članka 71. stavku 1. podstavak 6. Zakona o trgovini, budući da je navedena upravna mjera donijeta sukladno ovlaštenju iz članka 68. stavka 1. podstavak 6. citiranog Zakona te je nadležni inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora dana 10. veljače 2022. donio Rješenje kojim je okrivljenicima u nadziranom prostoru zabranio obavljanje djelatnosti 30 dana, jer je tijekom nadzora utvrdio da nisu inspektoru osigurali isprave o stanju robe iz kojih se može spoznati poslovni događaj, s time da se iznimno, mjera zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti, a doneseno Rješenje će se ukinuti, ako poslodavac - pravna osoba kojoj je mjera izrečena u roku od 5 dana od dana dostave Rješenja, nadležnom inspektoru dostavi dokaz da je izvršila uplatu novčanog iznosa u iznosu od 30.000,00 kuna u korist Državnog proračuna .Ovlašteni tužitelj predmetnim optužnim prijedlogom tereti okrivljenike za isti činjenični supstrat zbog kojih je I. okrivljeniku izrečena i izvršena mjera zabrane obavljanja djelatnosti jer okrivljenici tijekom nadzora nisu inspektoru osigurali isprave o stanju robe iz kojih se može spoznati poslovni događaj . Kako je predmetno Rješenje izvršeno 28. veljače 2022. i dokaz o uplati iznosa od 30.000,00 kuna je dostavljen tužitelju, a optužni je prijedlog podnijet 17. travnja 2023., u konkretnom slučaju radilo se o presuđenoj stvari.

Obzirom da je temeljem izrečene upravne mjere plaćeno 30.000,00 kuna izrečena upravna mjera predstavlja sredstvo kažnjavanja za okrivljenika i ima penalni karakter , pa vođenje prekršajnog postupka povodom optužnog prijedloga za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, za koji je izrečena upravna mjera predstavlja povredu načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

12. Republika Hrvatska kao potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda mora poštovati prava i slobode zajamčene Konvencijom. Hrvatska državna tijela su dužna jamčiti i štititi prava zajamčena Konvencijom, dok Europski sud za ljudska prava pruža supsidijarnu zaštitu, u slučajevima kada su nacionalna tijela propustila primijeniti ili su krivo primijenila neku od odredbi Konvencije, redovni sudovi su obvezni neposredno primijeniti Konvenciju.

13. Europski sud za ljudska prava putem svojih presuda i odluka tumači Konvenciju i uspostavlja konvencijske standarde zaštite ljudskih prava.

14. Upravne mjere ili sankcije se javljaju u pravnim sustavima svih europskih država. S obzirom na prirodu i svrhu mogu biti punitivne, restorativne, kompenzacijske te sankcije isteka ili ukidanja određenih dozvola . Općenito ih se može definirati kao bilo koji oblik reakcije upravnih vlasti na kršenje pravila. S obzirom na osobitosti hrvatskog prekršajnopravnog sustava, u kojem upravna tijela nekad provode prekršajne postupke u prvom stupnju, definiciji bi se još trebalo dodati, a to kršenje nije propisano kao prekršaj.

15. U hrvatskom pravnom sustavu pojedini zakoni koji propisuju prekršaje sadrže i odredbe koje daju ovlast ili obvezuju upravna tijela prilikom kontrole primijeniti upravnu mjeru. Ta mjera može biti izražena u novčanom obliku ili kao zabrana obavljanja dijela ili ukupne djelatnosti (npr. pečaćenjem poslovnih prostorija).

16. S obzirom na prirodu upravnih mjera, mogu se naći primjeri iz judikature ESLJP gdje ih se naziva parapenalnim mjerama. (npr. Ruotsalainen protiv Finske zahtjev br. 13079/03, od 16. lipnja 2009 . U navedenoj odluci ESLJP je utvrdio da unatoč okolnosti što je izrečena mjera u nacionalnom sustavu kvalificirana kao fiskalna mjera, a ne kaznenopravna sankcija, pretežiti značaj ima priroda kažnjive radnje. Sud nije prihvatio argument države da je dodatni porez nametnut u svrhu naknade štete, nego je smatrao da on ima svrhu odvraćanja, odnosno prevencije takvih ponašanja u budućnosti te je stoga utvrdio da se iz toga može zaključiti da je mjera izrečena temeljem propisa čija je svrha, odnosno pravna priroda odvraćajuća i punitivna te stoga predstavlja mjeru kaznene prirode (§ 45 i 46).

Nepravilan obračun poreza koji se sankcionira obračunom i naplatom dodatnog poreza, na temelju opće pravne norme primjenjive na sve porezne obveznike je sankcija kaznene prirode jer svrha dodatnog poreza nije nadoknada manje plaćenog poreza (kao naknada štete za proračun) već kažnjavanje s ciljem opće prevencije ( Č protiv Finske, presuda ESLJP od 10. veljače 2015.).

Globa izrečena od strane nadzornog tijela za financijske usluge, koja sa sobom povlači i određene zabrane povezane sa poslovnim djelatnošću kroz određeno vrijeme jest kaznene naravi (Grande Stevens i dr. protiv Italije, zahtjev br.18640/10)

17. Pojam " optužnice za kazneno djelo " ima autonomno značenje u konvencijskom sustavu. Naime, ESLJP je pojmu '' optužnice za kazneno djelo'' dao puno šire značenje nego što ga taj pojam ima u okviru hrvatskog ( ali i drugih zemalja članica Vijeća Europe) kaznenopravnog sustava. Autonomno značenje pojmu " optužnice za kazneno djelo". ESLJP je dao kako bi onemogućio da države, karakterizacijom određenih postupaka kao upravnih izbjegnu primjenu zaštite i jamstava iz članka 4. Protokola br. 7 Konvencije. ESLJP je u predmetu Engel i ostali protiv Nizozemske uspostavio kriterije prema kojima se prosuđuje može li se određeni postupak smatrati kaznenim postupkom odnosno ''optužnicom za kazneno djelo'' za potrebe članka 4. Protokola 7.

Procjenjuje se na temelju tri kriterija (tzv. Engel kriteriji) a to su klasifikacija djela u domaćem pravu, priroda protupravnog ponašanja, te vrsta i težina zapriječene kazne.

Prvi kriterij „Engel” odnosi se na kvalifikaciju djela u nacionalnom pravu, koji ESLJP smatra samo polazišnom točkom za utvrđivanje toga da li se radi o ''optužnici za kazneno djelo”. Ako, nacionalno pravo postupak kvalificira kao prekršajni ili upravni, potrebno je analizirati u svjetlu drugih dvaju kriterija ''Engel'', da li se u konkretnom slučaju radi o ''optužnici za kazneno djelo'' za potrebe primjene članka 4. Protokola 7.

Drugi kriterij je priroda protupravnog ponašanja. Blaža narav protupravnog ponašanja ne znači sama po sebi da djelo nije „kazneno“, jer pojam „kaznenog“ ne zahtjeva nužno određeni stupanj ozbiljnosti . Norme usmjerene na opću populaciju u pravilu su kaznene naravi (Tomasović protiv Hrvatske, § 22).

Treći kriterij je vrsta i težina zapriječene kazne. Čak i kad priroda protupravnog ponašanja nije nužno „kaznena“, ovaj kriterij može dovesti do zaključka o kaznenoj naravi djela. Ako je sankcija zamišljena kao sredstvo kažnjavanja, ovaj je kriterij u pravilu zadovoljen. Dovoljno je da je ispunjeno jedno od navedena tri mjerila da se radi o optužnici za kazneno djelo.

18. Po mišljenju ovoga Suda upravna mjera, iako zakonom nije klasificirana kao prekršajna sankcija već kao upravna mjera, u konvencijskom smislu( imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv. Engel mjerila) može imati karakter sankcije za isto djelo , a što se treba procijeniti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

19. U konkretnom predmetu i ovaj Sud smatra da se radi o povredi načela ne bis in idem (dvostrukom kažnjavanju za istu stvar) , jer je primijenjena upravna mjera, iako nije klasificirana kao prekršajna sankcija, u konvencijskom smislu (imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv. Engel mjerila) predstavlja sankciju okrivljeniku za postupanje uočeno tijekom inspekcijskog nadzora.

20. Ako su dva postupka bila usko povezana u naravi i vremenu i ako su predstavljala jedinstven komplementaran odgovor države na nezakonito ponašanje okrivljenika ne radi se o povredi načela ne bis in idem, kako je to Veliko vijeće ESLJP-a objasnilo u predmetu A i B protiv Norveške zahtjev br., br. 24130/11 i 29758/11, od 15. studenoga 2016.). Naime, članak 4. Protokola br. 7 ne isključuje vođenje dvaju postupaka ako su ispunjeni određeni uvjeti, odnosno ako su dva postupka bila „dovoljno međusobno povezana u naravi i u vremenu”, da su postupci bili kombinirani na integriran način tako da čine koherentnu cjelinu. To podrazumijeva ne samo da se svrha koja se nastoji ostvariti i sredstva koja se koriste za njeno ostvarenje trebaju biti u naravi komplementarna i povezana u vremenu, nego i da moguće posljedice takve organizacije pravnog postupanja prema spornom ponašanju trebaju biti razmjerne i predvidljive osobama koje su njima pogođene .

21. Kad je riječ o uvjetima koje je potrebno ispuniti kako bi se dvojni prekršajni i upravni postupak smatrali dovoljno povezanima u naravi i vremenu i time sukladnim kriteriju bis iz članka 4. Protokola br. 7, materijalni čimbenici za određivanje toga postoji li dovoljno bliska povezanost u naravi uključuju:

– pitanje jesu li se različitim postupcima nastojale ostvariti komplementarne svrhe te time odgovoriti, ne samo in abstracto već i in concreto, na različite aspekte spornog društveno nedozvoljenog ponašanja;

– pitanje je li dvojnost dotičnih postupaka bila predvidljiva posljedica, kako u pravu tako i u praksi, istog spornog ponašanja (idem);

– pitanje jesu li relevantni postupci vođeni na takav način da se što više izbjegne svaka dodatna šteta koja proizlazi iz dupliciranja postupka, a posebice dupliciranja u prikupljanju i ocjeni dokaza, ponajprije odgovarajućom suradnjom između različitih nadležnih tijela kako bi se osiguralo da se činjenice utvrđene u jednom postupku utvrde i u drugom postupku;

– i, iznad svega, pitanje je li kazna izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je posljednji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da dotični pojedinac u konačnici snosi prekomjeran teret.

22. Država ima mogućnost urediti svoj pravni sustav kojim se kažnjava i izriču upravne mjere pa i istovremenim vođenjem kaznenog (prekršajnog ) i upravnog postupka, kojima se odgovara na različite aspekte istog ponašanja ako ti postupci i kazne čine koherentnu i razmjernu cjelinu, a što nije bio slučaj slijedom naprijed navedenih razloga u konkretnom predmetu.

U Zagrebu, 5. ožujka 2025. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić,v.r.

PŠ v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenike, i tužitelja.