Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-159/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja JK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Miramarska 25, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 78 P-4115/2021-24 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 78 P-4115/2021-24 od 20. travnja 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 24.301,31 kn/3.225,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka, podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 24.301,31 kn/3.225,34 EUR po osnovi pretplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine mjesečne iznose za utuženo razdoblje.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.
7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.
8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelji temelji svoje zahtjeve kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:
- da je iz Ugovora o kreditu broj 066-609/2008od dana 13.10.2008. sud utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 16.121,00CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje novog motornog vozila (članak 2. Ugovora), da je ugovorena redovna kamata u visini od 6,40% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 3. Ugovora), da su ugovorne stranke člankom 4. ugovorile da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu i da je rok otplate Ugovora sedam (7) godina (čl. 4. Ugovora),
- da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima, da je u opisanom dijelu ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,
- da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelje) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
- da sukladno odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelji mogu ovdje pozivati (što i čine) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,
- da sama činjenica da je Ugovor o kreditu solemniziran i postupak solemnizacije proveden kako to tvrdi tuženik ne utječe na odluku suda,
- da sud nije posebno cijenio pisanu izjavu JKH budući da je iz sadržaja izjave JKH utvrđeno kako pojašnjava način poslovanja tuženika, nema konkretnih saznanja u odnosu na pregovaranje s tužiteljem u odnosu na sklapanje Ugovora o kreditu,
- da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka HK i NK,
- da sud nije ocjenjivao iskaz svjedoka BK budući da nije sudjelovao u sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, niti mu je poznat tijekom pregovaranja koji je prethodio prije sklapanja ovog konkretnog Ugovora o kreditu,
- da je iz iskaza tužitelja sud utvrdio da mu nisu tumačene ugovorne odredbe i da je ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom prihvatio jer da mu je bio najpovoljniji prema navodima djelatnika banke a isto tako da mu nitko i nije tumačio odredbe Ugovora o kreditu,
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi 24.301,31 kn/3.225,34 EUR i da nema negativne razlike,
- da je sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasan, stručan i obrazložen,
- da istaknuti prigovor zastare nije osnovan, da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da je u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma, da je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 17. svibnja 2021., dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023.),
- da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, a namjena kredita da je kupnja novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), pa da se radi o potrošačkom ugovoru,
- da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao niti dostavio dokaze da bi pregovarao sa tužiteljem o ugovornim odredbama ugovora,
- da je tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja specificirao tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja 19. listopada 2023.), da se tuženik nije protivio specificiranom tužbenom zahtjevu a i da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (SU- IV -162/2021 od 26. studeni 2021.).
10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud da smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu u članku 4. Ugovora o kreditu i da je samim time ista odnosno dio odredbe nepoštena, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. ZZP, pa da je tuženik stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koje je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) dužan vratiti tužitelju u iznosu od 24.301,31 kn/3.225,34 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO.
11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.
12. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak u odnosu na Ugovor iz 2008. kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
15. Uzimajući u obzir da je Ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ispravno je sud pravog stupnja postupio, kada je odbio prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu i to stoga, što javni bilježnik nije bio u mogućnosti, niti je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu prije zaključenja istog, pa na taj način nije niti bio u mogućnosti, a prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju objasniti parametre promjene ugovorene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu, a ni saslušani djelatnik banke nije sudjelovao u sklapanju ugovora niti mu je poznat tijek pregovaranja, pa slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, istom nije onemogućeno pravo na pravično suđenje.
16. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.
17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Andricuic i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme
18. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
19. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 24.301,31 kn/3.225,34 EUR, koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede Ugovora o kreditu iz 2008., uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. svibnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.
21. Pravilno je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog glede provođenja vještačenja na način da se izvrši obračun kao da je ugovoren kunski kredit s promjenjivom kamatom, jer tužitelj i tuženik nisu ugovorili kredit u HRK niti je tuženik dokazao da bi pregovarao s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu u HRK ili o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti EUR, pa da bi on takvu ponudu za sklapanje Ugovora o kreditu odbio iako je bio povoljniji za njega.
22. U pogledu žalbenih tvrdnji tuženika kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za negativnu razliku ističe se kako ti navodi nisu osnovani, jer iz provedenog vještačenja proizlazi da te razlike nema. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o tom potraživanju mora postojati zahtjev kojeg nema, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.
23. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).
24. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.
25. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva, kao i odredbi članka 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22-dalje OT), a koju tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.
U Splitu, 5. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
Tihana Pivac
