Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2810/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagreba, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, iz Zagreba, Listopadska 2, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društva Grgić & Partneri, u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pn-160/2024-100 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 5. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Adriatic osiguranje d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pn- 160/2024-100 od 11. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.014,01 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.919,07 EUR-a.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i odbaci tužba ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (članak 19. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) i imovinske štete iz osnova tuđe pomoći i njege (članak 1095. stavak 1. ZOO/05), a koju štetu da je pretrpio u prometnoj nezgodi, koja da se dogodila 1. srpnja 2011. u Zagrebu, a za nastanak koje prometne nezgode da je kriv osiguranik tuženika AK, koji utužene prigode da je upravljajući svojim osobnim vozilom oduzeo prednost tužitelju, koji da je upravljao svojim mopedom.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke svoje presude usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako je po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud, a temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za promet, dipl. ing. Roberta Spudića, utvrdio, da je osobni automobil osiguranika tuženika prednjim lijevim dijelom vozila naletio na lijevu bočnu stranu mopeda tužitelja, da je mjesto kontakta bilo na sredini obilježenog pješačkog prijelaza kolnika [adresa], te da tehničkim putem nije moguće utvrditi brzinu kretanja tužitelja na mopedu, a tužitelj na mopedu da se mogao kretati brzinom od oko 30–40 km/h, obzirom na tehničke karakteristike mopeda, te moped da se zaustavljao intenzivnim kočenjem i pri brzini od oko 30–40 km/h da se mogao zaustaviti na putu od oko 14,1 m ili vremenski oko 2,2 s, a budući da na kolniku nisu utvrđeni tragovi kočenja osobnog automobila, da nema temelja za analitičko utvrđivanje njegove brzine, te od mjesta prelaska na južnu polovicu kolnika [adresa], do mjesta kontakta, osobni automobil da je prešao put od oko 5,6 m, te da je tehnički moguće, da je skrećući lijevo do mjesta kontakta prešao u vremenu od oko 0,8 s, te da je u vremenu od 0,8 s, kada da je svjedok s osobnim automobilom započeo skretati u lijevo, tužitelj s mopedom, od mjesta kontakta, bio udaljen oko 7,8 m, da se dakle, u trenutku skretanja osobnog automobila ulijevo, moped tužitelja nalazio udaljen od mjesta kontakta oko 7,8 m, a kako zaustavni put kočenjem da je iznosio oko 14,1 m, da je kontakt bio neizbježan, te cesta na mjestu nastanka prometne nesreće da je pregledna i u pravcu, te da se može zaključiti da je tužitelj na mopedu, iako da se kretao u hladu, morao biti uočljiv od strane svjedoka, vozača osobnog automobila, a tehničkim putem da nije moguće utvrditi, da li je osobni automobil prije započetog skretanja u lijevo imao uključen lijevi pokazivač smjera.

12. Nadalje, do predmetne nesreće da ne bi došlo, da se svjedok (osiguranik tuženika) prije poduzimanja radnje skretanja u lijevo uvjerio da može na siguran način skrenuti u lijevo, bez ugrožavanja ostalih sudionika u prometu, te da je mogao uočiti nailazak mopeda tužitelja, koji da se nalazio na lijevoj strani kolnika u fazi pretjecanja, kao i da se svjedok s osobnim automobilom kretao pri svim brzinama od 19,1 km/h, te do nesreće da ne bi došlo da se tužitelj s mopedom nije kretao u zabranjenom smjeru po tramvajskim tračnicama, gdje da je zabrana prometa za vozila osim tramvaja, taxi, busa ZET-a i da se tužitelj na mopedu kretao pri svim brzinama od 24,1 km/h, a ograničenje brzine kretanja vozila na mjestu nastanka prometne nesreće da iznosi 50 km/h.

13. Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, ispravno je prvostupanjski sud zaključio, da su za predmetnu prometnu nezgodu odgovorni i tužitelj i osiguranik tuženika, jer osiguranik tuženika upravljajući svojim vozilom da je zanemario odredbu članka 43. stavke 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10 - dalje: ZOSPC), koji propis da je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, dok tužitelj da je zanemario odredbu članka 49. stavka 2 ZOSPC-a, slijedom čega, a primjenom odredbe članka 1067. stavka 3. ZOO/05, tužitelj da je doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru 30%, a osiguranik tuženika u omjeru 70%, obzirom da je osiguranik tuženika, postupajući s dužnom pažnjom savjesnog vozača, mogao i morao uočiti moped kojim da je upravljao tužitelj i koji da mu je nailazio s lijeve strane, neovisno o činjenici što da se moped nepropisno kretao zabranjenim smjerom, a koji moped osiguranik tuženika da je bio dužan propustiti, a što osiguranik tuženika da nije učinio.

14. Naime, odredbom članka . 43. stavkom 1. ZOSPC-a propisano je, vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu, a stavkom 2 istoga članka propisano je, prije započinjanja radnji iz stavka 1. ovoga članka, vozač je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja, dok je odredbom članka 49. stavkom 2 ZOSPC-a propisano, da se na cesti na kojoj su kolničke trake fizički odvojene jedna od druge, na cesti s kolnikom za promet u oba smjera na kojem postoje najmanje četiri obilježene prometne trake kao i na cesti s kolnikom za promet vozila samo u jednom smjeru, vozač ne smije vozilom kretati kolničkom trakom namijenjenom za promet vozila iz suprotnog smjera, odnosno u suprotnom ili zabranjenom smjeru.

15. I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima tuženika, imajući u vidu rezultate kompletne raspravne građe, posebno nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za promet, dipl. ing. Roberta Spudića, osiguranik tuženika, koji se prije poduzimanja radnje skretanja u lijevo nije uvjerio da može na siguran način skrenuti u lijevo, bez ugrožavanja ostalih sudionika u prometu i koji je mogao uočiti nailazak mopeda tužitelja koji se nalazio na lijevoj strani kolnika u fazi pretjecanja, odgovoran je za nastanak štetnog događaja u omjeru od 70%, a tužitelj u omjeru od 30%, kako to ispravno obrazloženjem svoje presude i zaključuje prvostupanjski sud, slijedom čega se žalba tuženika, u ovom dijelu, kojim isti smatra da su tužitelj i osiguranik tuženika najmanje podjednako odgovorni za nastanak predmetne prometne nezgode, ukazuje neosnovana.

16. Stoga, žalbenim navodima tuženika, kojima isti u biti smatra da su tužitelj i osiguranik tuženika najmanje podjednako odgovorni za nastanak predmetne prometne nezgode, ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja zaključio da je nastanku štetnog događaja osiguranik tuženika doprinio u omjeru od 70%, a tužitelj da je doprinio u omjeru od 30%, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuju na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto zaključuje da je tužitelj doprinio nastanku utužene štete u omjeru od 30%, a osiguranik tuženika u omjeru od 70%, koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Nadalje, neosnovano tuženik pobijaju prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada utužene štete.

18. Naime, štetni događaj, zbio se u vrijeme (dana 1. srpnja 2011. godine), kada je već stupio na snagu ZOO/05, koji na drugačiji način, u odnosu na do tada važeći Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) uređuje pitanje naknade neimovinske štete, pa tako i u slučaju pravične novčane naknade, za pretrpljene fizičke boli, strah, naruženost i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

19. Dok je odredba članka 200. ZOO-a propisivala pravo na novčanu naknadu za pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševne boli zbog naruženosti, člankom 1100. stavkom 1. i 2. ZOO/05, propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

20. S obzirom na to da je ZOO/05 (članak 1100.) prihvatio objektivnu koncepciju pojma neimovinske štete, kao povrede prava osobnosti, pretrpljene fizičke boli, strah, naruženost i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, ne predstavljaju više samostalni oblik neimovinske štete, nego se radi o povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (članak 19. stavak 2. u svezi članka 1100. ZOO/05). Pretrpljene fizičke boli, strah, naruženost i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti su, kako izrijekom kaže odredba članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO/05, samo kriteriji koji utječu na pravo na isplatu i visinu novčane naknade, što znači, da njihovi intenzitet i trajanje „diktiraju” i osnovanost potraživanja i visinu pravične naknade.

21. Kako je, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja, a imajući u vidu utvrđenu suodgovornost tužitelja u omjeru od 30%, pravilno utvrdio visinu novčane naknade tužitelju s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i visinu naknade za tuđu njegu i pomoć, a do kojeg oštećenja je došlo uslijed predmetne prometne nezgode, koja se dogodila dana 11. srpnja 2011., u kojoj prometnoj nezgodi je tužitelj, koji je rođen **.**.1969., zadobio natučenje i višeiverni prijelom lijeve potkoljenice, u ukupnom iznosu od 10.835,95 EUR-a, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je od tog utvrđenog iznosa od 10.835,95 EUR-a odbio iznos od 1.911,20 EUR-a, koji iznos je tužitelju isplaćen u mirnom postupku, kao i kada je odbio iznos od 3.318,07 EUR-a, kao i iznos od 1.592,67 EUR-a, a koji iznosi su tužitelju isplaćeni nakon podnošenja tužbe, pa naložio tuženiku da, iz osnova neimovinske štete, zbog povrede prava osobnosti, te imovinske štete iz osnova tuđe njege i pomoći, isplati tužitelju ukupno iznos od 4.014,01 EUR-a zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. kolovoza 2014. godine, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbama članka 19. i članka 1100., te odredbi članka 1095. sve u svezi članka 1106. sve ZOO/05.

22. Naime, prvostupanjski sud svojom odlukom dao je jasne razloge o tome koje činjenice smatra utvrđenim i na čemu temelji svoju ocjenu, kada je tužitelju, a imajući pri tom u vidu nalaze medicinskih vještaka, pravilno primjenjujući odredbu članka 1100 ZOO/05, utvrdio visinu naknade s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i naknadu imovinske štete iz snova tuđe njege i pomoći, pa je stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, visina utvrđene neimovinske i imovinske štete kod tužitelja u svemu primjerena šteti, koju je isti iz tih osnova pretrpio, pa se žalba tuženika, koji se svojom žalbom žali na visinu dosuđujućeg dijela naknade neimovinske štete, iz osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i na visinu naknade imovinske štete iz osnova tuđe njege i pomoći, ukazuje neosnovana.

23. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je tužitelju na dosuđeni iznos naknade neimovinske i imovinske štete priznao i zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od 20. kolovoza 2014. godine, jer je tužitelj početak tijeka pripadajućih zakonskih zateznih kamata zatražio nakon podnošenja odštetnog zahtjeva upućenog tuženiku od strane tužitelja, pa čak i nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, a koja tužba je sudu podnesena 8. siječnja 2014., jer je isto ispravno utemeljeno na odredbama članka 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 115/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP).

24. Naime, člankom 12. stavkom 1. ZOOP-a propisano je, da je odgovorni osiguratelj dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva: 1. obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili 2. utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne, a stavkom 4. istog članka propisano je, da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

25. U odnosu na daljnje žalbene prigovore tuženika, kojima ističe da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je dozvolio preinaku tužbe tužitelja, istom je za odgovoriti, da se o dopuštenosti preinake tužbe tužitelja ovaj drugostupanjski sud već očitovao svojim rješenjem pod poslovnim brojem Gž-85/23-3 od 9. studenog 2023. (stranice od 371 do 377 spisa), pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno ponavljanja upućuje na točke 17. i 18 obrazloženja tog drugostupanjskog rješenja.

26. Nadalje, u odnosu na tuženikov žalbeni prigovor nastupa zastare preinačenog tužbenog zahtjeva, istom je za odgovoriti, da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa u konkretnom slučaju obzirom da je preinaka tužbe dopuštena, to, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, nije nastupila zastara preinačenog tužbenog zahtjeva tužitelja, a kako je to ispravno zaključio i sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24), održane 27. svibnja 2024., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

27. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 5. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), a žalitelju je za navesti, da je suprotno njegovim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju za radnje koje su bile potrebne u postupku priznao troškove u visini od 250 bodova kada je vrijednosti predmeta spora bila između 114.025,00 kuna / 15.133,71 EUR-a (tužba) i 151.625,00 kuna / 20.124,09 EUR-a (preinaka tužbe od 25. lipnja 2020.), kao i kada je vrijednost predmeta spora iznosila 124.955,00 kuna / 16.584,37 EUR-a (podnesak tužitelja od 1. veljače 2021.), jer je isto ispravno utemeljeno na Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa).

28. U odnosu na daljnje žalbene prigovore, tuženiku je za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je visinu parničnih troškova tužitelja obračunao po vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kuna, a to stoga, jer je sud prvog stupnja visinu parničnog troška tužitelju obračunavao nakon stupanja na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22 - dalje: Tarifa), koja je na snagu stupila osmog dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a u kojima je objavljena 28. listopada 2022., dakle prije donošenja prvostupanjske presude.

29. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 5. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac