REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-378/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Gregović u Rijeci, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1069/2024-2 od 6. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-78/2020-39 od 10. svibnja 2024., u sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1069/2024-2 od 6. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-78/2020-39 od 10. svibnja 2024., uz tvrdnju da su iste nezakonite.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je naznačila sljedeća pravna pitanja:

„i. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima, koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?

ii. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

iii. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?

iv. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvima zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?

v. Je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u cijelosti ništetna ako je prethodno utvrđen ništetnim isključivo način njezine promjene?

vi. Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana tako da odredi primjenu fiksne kamatne stope za solemnizirani ugovor o kreditu u kojemu su se stranke jasno opredijelile za ugovaranje promjenjive kamatne stope?

vii. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?

viii. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?“.

3. Kao razlog važnosti navedenim pitanjima navodi odluku Europskog suda u predmetu C-415/11 od **.**.2013. (Ž), EU C-186/17 od **.**.2017. (H), pravno shvaćanje VSRH, broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. po kojem :„Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“, odluku VSRH Rev-2398/2010 od 15. listopada 2014., Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.. Županijskog suda u Puli broj Gž-352/2019 od 29. srpnja 2019. i Gž-1371/16 od 11. prosinca 2017., te Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017.

4. Tuženica podnosi i prijedlog i sukladno odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a, navodeći da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to u pogledu prava na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29., stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14), i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

5. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog.

6. Prijedlog je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, čl. 387., čl. 388. i čl. 389. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od čvrste i ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako ovaj sud i u odlukama Revd-318/2024 od 6. ožujka 2024., Revd-224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd-5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).

8. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

9. Tuženica je, kako je naprijed navedeno, navela da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, nižestupanjske odluke su obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima pa slijedom navedenog tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10. U odnosu na te tvrdnje tuženice navodi se da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuje revidentica, a koje se tiču prava na pošteno suđenje koje se u biti svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. S tim u vezi valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

12. Slijedom izloženog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke ni za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije po toj osnovi.

13. U opisanim okolnostima, dakle, kada tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić