Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-39/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tužene OTP banke d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 21. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja te punomoćnika stranaka, 4. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u točki 2. Ugovora o kreditu broj 58553/06 od 15. prosinca 2006. između tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, MBS: 060000488, OIB: 69326397242 kao pravnog prednika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, na iznos od 79.730,00 CHF – u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju Banke na dan korištenja kredita u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za utvrđenjem da je ništetna odredba sadržana u točki 5. te da je ništetna odredba točke 2. Ugovora o kreditu broj 58553/06 od 15. prosinca 2006. u dijelu u kojem tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.730,00 CHF po prodajnom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao pravnom slijedniku Societe Generale – Splitske banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, MBS: 060000488, OIB: 69326397242, da tužitelju LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 58553/06 isplati iznos od 7.453,67 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. veljače 2016. isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku 15 dana; nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 133,99 eura na ime zateznih kamata na preplaćene iznose s temelja tečajnih razlika obračunatih do 10. veljače 2016., sve u roku od 15 dana.

IV Odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.193,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10.veljače 2016. do isplate.

V Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto u prigovoru radi prijeboja u iznosu od 3.591,12 eura uvećano za zakonske zatezne kamate.

VI Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.298,17 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine .

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 13. lipnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredaba sadržanih u točki 2. i 5. ugovora o kreditu, što ga je sklopio sa tuženikom 15. prosinca 2006. u dijelu kojem je ugovorena valutna klauzula i radi isplate. Tužbom ističe da mu je kredit odobren i iskorišten za adaptaciju nekretnine te da je ugovorena njegova otplata u 300 mjeseci uz kamatnu stop od 4,20%, s time da je ugovorena i valutna klauzula tako da se otplata kredita veže uz prodajni tečaj CHF Kreditora važeći na dan plaćanja.

1.2. Tužitelj tvrdi da u vrijeme zaključena ugovora o kreditu nije bio obaviješten, tj. informiran, o svim parametrima koji su bitni za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da bi takvu odluku mogao donijeti na temelju potpune obavijesti. Tuženik ga je naime upoznao samo s općim rizikom vezivanja glavnice za valutu CHF, no ne i s time da je rizik promjene te valute znatno, tj. neusporedivo veći u odnosu na valutu EUR jer je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, a time je još veći rizik koji nosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Takvim postupanjem došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, a uslijed nesavjesnog postupanja tuženika.

1.3. Tužitelj se u tužbi poziva na pravomoćne presude koje su donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, između ostalog i tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, iako potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene u potpunoj obavijesti. Predmetno je rezultiralo pravomoćnim presudama kojima su utvrđene ništetne odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je promjenjiva jednostranim odlukama tuženika te valutnoj klauzuli u CHF kojom se budući anuitet veže uz neizvjestan tečaj CHF. Tužitelj činjeničnim navodima tužbe ističe da je bitan sastojak njegovog ugovora o kreditu bila i promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama kreditora, tj. tuženika, a da se o toj odredbi nije pregovaralo niti je imao mogućnost takvog pregovaranja, što je utjecalo na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između njega i banke, a sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, u tužbi se navodi da je između stranka 10. veljače 2016. sklopljen Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj 58553/06 kojim je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tomu, tužitelj nalazi da mu provedbom konverzije nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženiku te nalazi da ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Navodi da mu je jedina namjera pri sklapanju tog dodatka bila prekinuti daljnji rizik rasta ionako previsokih anuiteta koje je zbog ništetnih odredbi bio primoran plaćati, s time da je i dodatak kao takav sklopio bez ikakve mogućnosti pregovaranja, jer je i njegov sadržaj jednostrano pripremljen kao tipski i adhezijski. Nije se razgovaralo o davanju novčanog obeštećenja, no tužitelj je od straha zbog neizvjesnosti i daljnjeg rasta anuiteta bio primoran prihvatiti konverziju.

1.5. Stoga tužitelj drži da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen, a kako je uredno ispunjavao svoje obveze iako je ugovor o kreditu sadržavao nepoštene i ništetne odredbe, nalazi da mu pripada pravo na sve ono što je preplatio uslijed korištenja tih odredbi. Stoga tužitelj potražuje iznos od ukupno 8.656,25 EUR, koji se sastoji od: razlike u glavnici od 4.088,17 EUR, preplate priznate u konverziji od 2.382,40 EUR i preplate uslijed korištenja nepoštenih i ništetnih odredaba u iznosu od 6.950,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od trenutka plaćanja do isplate.

1.6. Podneskom od 12. rujna 2024. tužitelj je postavio konačno određeni zahtjev na temelju nalaza i mišljenja vještaka, potražujući od tuženika iznos od ukupno 11.647,38 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2016. te iznos od 133,99 eura na ime obračunatih zateznih kamata.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno osporava osnovu potraživanja tužitelja tvrdeći da je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015). Nadalje, tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača navodeći da je bio dužan već u tužbi dokazati to svojstvo, a potom ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je potraživanje tužitelja zastarjelo te da podnošenje kolektivne tužbe nije došlo do prekida zastare. Osporava da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne. Osporava pravni interes tužitelja za podnošenje ovakve tužbe, a potom ističe svoja pravna shvaćanja o učincima konverzije.

2.2. Tuženik, naime, smatra da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita tužitelj pristao da se sve njegove uplate po CHF ugovoru o kreditu koje je vršio od početka uplate koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Osim toga, banka, odnosno tuženik, bila je u obvezi ponuditi potrošačima konverziju kako bi se položaj potrošača koji su podigli kredit koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položajem u kojem bi se isti nalazili da su koristili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sam izračun konverzije proizlazi iz odredaba Zakona, a tuženik je postupio sukladno strogim zakonskim odredbama i dostavio tužitelju ponudu izračuna konverzije tako da je on mogao u roku od 30 dana prihvatiti i provjeriti točnost izračuna (iako je ista bila provjerena i od strane revizora). Tužitelj nije imao prigovora na izračun konverzija i upravo je zbog toga i sklopljen Dodatak koji je za tuženika bio prisilan, dok je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za njegovim sklapanjem.

2.3. Tuženik, nadalje, iznosi i prigovor radi prebijanja, ukoliko bi sud usprkos provedenoj konverziji, našao osnovanim tužbeni zahtjev i to za iznos od 4.386,01 EUR, koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđen u Dodatku od 10. veljače 2016. kojim je provedena konverzija zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik također tvrdi da su sklapanjem konverzije izmijenjeni bitni elementi tako da tužitelj nema pravo na potraživanje bilo kakvih iznosa iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, konverzijom je promijenjena kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula koja je vezana uz CHF, svi su iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu korišteni za namirenje anuiteta po EUR kreditu, a ukoliko je utvrđena preplata, ista je korištena za podmirenje budućih anuiteta.

2.4. Tuženik osporava da se tužitelj u ovom postupku može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, osporava također i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna, obzirom da je ista bila dopuštena odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 ) te osporava i visinu tužbenog zahtjeva, uslijed čega predlaže odbiti isti.

2.5. Podneskom od 18. ožujka 2024. tuženik je ostao kod istaknutog prigovora radi prebijanja, s time da je isti specificirao tako da iznosi 3.591,12 EUR, dok je podneskom od 18. rujna 2024. istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja u visini od 122,42 EUR po osnovi tzv. negativnih razlika te prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno odredbi članka 346. stavka 3. ZOO-a.

3. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 15. prosinca 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 79.730,00 CHF po prodajnom tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita, a kojim se ugovorom tuženik obvezao vratiti kredit u roku od 300 mjeseci.

4. Sporno je da li se na predmetni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporno je i da lije osnovano potraživanje tužitelja po osnovi pretplate zbog primjene valutne klauzule u CHF unatoč tomu što je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (102/2015) te da li je konverzija računski ispravna. Sporno je da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari, kao i aktivna legitimacija tužitelja i visina tužbenog zahtjeva.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: u uplate tužitelja (str. 9-18), izvod iz sudskog registra za tuženika (str. 19-26), obračun preplate (str. 27-33), izračun EKS-a i otplatni plan (str. 34-40, 196-209), dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 58553/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (str. 41-50, 192-195), ugovor o kreditu (str. 54-64), mišljenje društva Ernst & Young od 13.11.2015. (str. 84-86), promet po kreditu (str. 87-102), članka iz Pravo i porezi br. 9/18 (str. 139-141), članka iz Hrvatsko pravo u gospodarstvu str. 1209 (str. 142), Informator (str. 143-147), promet po kreditu (str. 168-170, 206-217), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (str. 171, 220), ponudu konverzije (str. 184-191), otplatni plan (str. 221-223), nalaz i mišljenje vještaka (str. 228-255), saslušan je tužitelj (str. 278-279) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

7. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj 15. prosinca 2006., u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu čija je namjera definirana u odredbi članka 3. predmetnog Ugovora, tj. adaptacija. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema prodajnom tečaju Kreditora na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 79.730,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 300 mjeseci, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), važećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno,

- da je 10. veljače 2016. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 15. prosinca 2006. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da su temeljem navedenog Dodatka stranke istog dana tj. 10. veljače 2016. zaključile Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, te je tako utvrđeno da postoji pretplata – tj. da je zbroj izvršenih uplata po kreditu u CHF veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR, ta razlika predstavlja pretplatu koja iznosi 17.950,19 kuna kn. Predmetnim sporazumom dogovoreno je da će se iznos pretplate koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnih anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit (20. prosinca 2006.) tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,6244 kuna za 1 CHF, iznosilo 368.703,41 kuna,

- da je na dan konverzije, tj. 10. veljače 2016. (tj. nakon 9 godina otplate), dugovanje tužitelja po kreditu prema tečaju na dan konverzije, tj. prema tečaju od 7,203 kuna za 1 CHF, bilo znatno veće i iznosilo je 450.164,56 kuna,

- da je otplatni anuitet zbog promjene tečaja, ali i porasta kamatnih stopa od početnih 431,29 CHF (1.995,30 kuna) porastao i u trenutku konverzije iznosio je 413,45 CHF (2.704,19 kune) što čini razliku od 708,89 kuna,

- da u Dodatku Ugovora o kreditu što ga je tužitelj sklopio s bankom tj. tuženikom nije utvrđena nikakva pretplata uslijed korištenja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope, već da tužitelj pristao na konverziju radi promjene valute na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR,

- da je u vremenskom razdoblju od početka otplate do konverzije kredita, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, preplatio isti u iznosu od 7.453,67 eura.

O deklaratornom zahtjevu

8.1. Tužitelj tuženim zahtjevom potražuje da sud utvrdi ništetnim odredbe članka 2. i 5. Ugovora o kreditu sklopljenog 15. prosinca 2006. između njega i tužne banke u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

8.2. Pri ocjeni osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, sud je pošao od utvrđenja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u tim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.3. Sud je imao na umu i da iz odluke Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su potvrđene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnim potrošaču, odnosno da su iste mogle biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe koje se bave bankarskim poslovanjem, jer je ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Također, od strane banaka nisu bili na valjan način informirani o tečajnom riziku vezanom za valutu CHF, slijedom čega potrošači nisu imali potrebne i valjane informacije potrebne za procjenu valjanog rizika te opsega svojih zaduženja tijekom otplate kredita. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8.4. Polazeći od shvaćanja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, tužitelj se u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je te odluke bio dužan uzeti u obzir.

8.5. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Predmetni stav potvrdio je i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020.

8.6. Za položaj potrošača u pojedinačnom postupku kao što je ovaj to znači da isti ne treba ponovno dokazivati nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi, no ne i apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik (kreditor) dokaže da se konkretni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje te presude – primjerice da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli nisu identične odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu - ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

8.7. Tuženik tijekom postupka, međutim, nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi proizlazile takve okolnosti, odnosno da konkretne odredbe Ugovora o kreditu nisu identične onima koje su utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu, ili da se o tim odredbama, nakon što se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za odobravanje kredita, pregovaralo.

8.8. Tuženik je osporio tužitelju svojstvo potrošača no iz rezultata postupka ne slijedi da je iznos dobiven kreditom tužitelj koristio za obavljanje zanimanja, poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnost. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, odredbom članka 3. kojeg je određena njegova namjena tj. za adaptaciju, radi, po njegovu iskazu, uređenja kuće u kojoj će živi, tj. u privatne svrhe, tužitelj nije iznos kredita koristio radi obavljanja neke poslovne aktivnosti ili profesionalne djelatnosti. To ne proizlazi ni iz ugovora o kreditu, u kojem je kao korisnik kredita navedena fizička osoba – tužitelj, bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe niti je to tuženik dokazao tijekom postupka, odnosno da je tužitelj koristio iznos kredita u svrhu obavljanja zanimanja, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. Obzirom da je sud prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životan, okolnosan i u skladu sa u dokumentacijom koja prileži spisu, sud nalazi, da je na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača (pravno shvaćanje zauzeto na sastavku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., Su IV–56/2023-9). Kako ni na ovu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze, sud nalazi da tuženik nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača.

8.9. Stoga sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF na način da se budući anuiteti otplate vežu uz tečaj CHF na dan plaćanja. Sud je pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu da ugovorna odredba kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF nije ništetna u cijelosti, odnosno ne u onom dijelu kojim se iznos kredita veže uz stranu valutu, tj. valutu CHF, kao ni u dijelu u kojem je ugovorena isplata kredita prema tečaju valute CHF na dan korištenja kredita. Ništetnim je utvrđen onaj dio ugovornih odredbi kojima se buduće anuitete otplate veže uz budući neizvjesni tečaj valute CHF, pri čemu kreditor prilikom sklapanja ugovora nije jasno i transparentno upozorio korisnika kredita na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod ostalih valuta.

8.10. Prema tomu ništetna je odredba članaka 2. Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile dana 15. prosinca 2006., u dijelu u kojem je određeno da će se sva plaćanja novčanih obveza (otplata glavnice i kamata, naknada i troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izračunatoj korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) važeći na dan plaćanja, kao i u ostalom dijelu koji na valutnu klauzulu u CHF. Nije osnovan deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je ugovoreno da tuženik kao banka korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.730,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, jer ta odredba Ugovora ne sadržava elemente ništetnosti.

8.11. Navedena ugovorna odredba ne obvezuje tužitelja da vrati mjesečne anuitete korištenjem prodajnog tečaja CHF na dan plaćanja, dakle tom ugovornom odredbom nije ugovorena tzv. valutna klauzula već obveza tuženika kao banke da tužitelju stavi na raspolaganje određena sredstva u CHF prema prodajnom tečaju CHF na dan korištenja kredita. (Poslovni broj: Gž-335/2024-2)

8.12. Uslijed navedenog valjalo u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja, kao i u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnost predmetne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, no odredbom članka 5. Ugovora o kreditu nije uopće ugovorena obveza tužitelja da vrati mjesečne anuitete korištenje prodajnog tečaja CHF na dan plaćanja tj. valutna klauzula, uslijed čega, temeljem odredbe članka 2. stavka 1. ZPP-a, deklaratorni zahtjev nije osnovan ni u predmetnom dijelu.

8.13. Suprotno navodima tuženika činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaj za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice i isplate. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

8.14. Korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine broj 35/05., 78/15. dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

8.15. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

8.16. Uslijed navedenog odlučeno je kao u točkama I i II izreke ove presude.

O kondemnatornom zahtjevu

9.1. Predmet spora u ovom postupku, osim utvrđenja ništetnosti odredba ugovora o kreditu, je i zahtjev za isplatu onoga što je tužitelj platio tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u ugovoru o kreditu u CHF, tj. o valutnoj klauzuli u CHF, smatrajući da mu to pravo pripada iako je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu. Naime, tužitelj nalazi da je tim Dodatkom izjednačen s korisnikom kredita u EUR, no iako ga je to izjednačavanje stavilo u položaj korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, ipak ga nije u potpunosti stavilo u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe niti se on odrekao prava koja mu pripadaju kao potrošaču.

9.2. Tuženik se tomu protivi tvrdeći da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK uz izričitu suglasnost tužitelja tako da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila nakon očitovanje volje tužitelja da je suglasan s istom, dok je sam način izračuna konverzije propisao zakonodavac te je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju konverziju.

9.3. Stoga je predmet spora, osim pitanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i pitanje pravnih posljedica njihove ništetnosti imajući u vidu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu ZID ZPK – Zakon o konverziji u smislu prava na puno obeštećenje – restituciju. Drugim riječima, može li se smatrati da je potrošač koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu situaciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR.

9.4. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 15. prosinca 2006., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

9.5. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

9.6. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

9.7. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

9.8. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

9.9. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

9.10. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

9.11. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

9.12. Stoga je, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkih ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja. Bez tog prava, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc.

9.13. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

9.14. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

9.15. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

9.16. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana (vidi točku 8 Obrazloženja). Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

9.17. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

9.18. Dodatkom ugovora o kreditu od 10. veljače 2006. u odredbi članka 1. utvrđeno je da je tužitelj tj. korisnik kredita pristao na konverziju radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Sporazumom o pretplati koji je sklopljen na temelju tog Dodatka, utvrđeno je u skladu s otplatim planom za kredit u EUR postojanje pretplate u iznosu od 17.950,19 kuna tj. 2.344,83 eura.

9.19. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF preplatio kredit u iznosu od 7.453,67 eura.

9.20. Konverzijom je, stoga, tužitelj stavljen u položaj korisnika kredita denominiranog u EUR, jer je tijekom postupka i izračuna konverzije utvrđeno da je usporedbom s otplatnim planom kredita denominiranog u EUR platio više 2.344,83 eura. No, konverzijom tužitelj nije stavljen u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe, jer je on zbog tih odredbi u otplati kredita u valuti CHF u izvršenju svojih obveza platio više 7.453,67 eura.

9.21. Prema tomu, već je u samom konačnom prijedlogu Zakona o konverziji, rečeno da je cilj konverzije, osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji otplatiti kredite ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne ravnoteže na štetu potrošača.

9.22. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kako što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (koje je predmetnom ovog postupka) nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

9.23. Stoga, sud nalazi da tužitelj, ostvaruje pravo na zaštitu od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbama ZZP/2003 kojim je odredbama implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske Unije u vidu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno odredbama ZZP/2003 nepoštene odredbe su ništetne i smatra se kao da nisu ni postojale, i ne mogu imati učinak, uslijed čega potrošač ima pravo na potpuni povrat svih prednosti koje je banka stekla u vezi s odredbama sadržanim u izvornom ugovoru. Takvo tumačenje u skladu je s duhom prava Europske unije jer je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjerena na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

9.24. Iz prakse Europskog suda slijedi da i u situaciji kad su te ništetne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugima, intervencijom zakonodavca sa ciljem da se ugovor održi na snazi, predmetno ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača (predmet C-118/17 L od 14. ožujka 2019, ECLI:EU:C:2019:2017). Sud nalazi da izmjena ništetnih odredbi osnovnog ugovora s ciljem održavanja na snazi tog ugovora, ne smanjuje zajamčenu zaštitu potrošača ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj.

9.25. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

9.26. Predmetno pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem u predmetu suda EU broj C- 118/2017 L, u kojem predmetu se raspravljala činjenično slična situacija unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, te je jasno ukazano da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništenim, te zamijenjene novim odredbama, kako bi se ugovor održao na snazi i da to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

9.27. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

9.28. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

9.29. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

9.30. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

9.31. Obzirom da je izračun konverzije usklađen sa njezinim ciljem tj. osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja stavljanjem potrošača u položaj kao da je od početka otplate kredita bio korisnik Kredita u eurima, tužiteljev se pristanak na konverziju u predmetnim okolnostima, ne može tumačiti kao odricanje od prava na restituciju. Osim toga, tužitelj se, uzevši u obzir pravni i činjenični kontekst prije sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija kredita, nije mogao znati čega se odriče, pa se pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim.

10.1. Naime, provedenim vještačenjem utvrđene je da je ukupno dugovanje tužitelja u trenutku konverzije tj. nakon 9 godina otplate kredita iznosilo 450.164,56 kuna (str. 134), dok je na dan isplate kredita ono iznosilo 368.703,41 kune (str. 206); čime je njegovo dugovanje bilo veće za 81.461,15 kuna, a anuitet mu je sa početnih 1.995,30 kuna rastao, tako da je u trenutku konverzije iznosio uslijed rasta tečaja i kamatne stope iznosio 2.704,19 kuna, što je porast od 708,89 kuna. Osim toga, u svom je iskazu naveo da se u to vrijeme u medijima i od strane Udruge Franak poticalo na sklapanje Dodataka kojim se provodi konverzija, kao konačno rješenje problema. Uzevši stoga u obzir da je tužitelju ponuđeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu u kojem je u članku 1. istog navedeno da je Korisnik kredita (tužitelj) pristao na konverziju kredita radi promjene valute, a da u tom trenutku tužitelj nije mogao znati da je ugovorna odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna ugovorna odredba (jer je prema praksi Vrhovnog suda u tom trenutku bila valjana), pa samim time nije mogao ni znati koliko je pretplatio kredit zbog te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljev pristanak na konverziju, u kojom je utvrđena određena pretplata, zasigurno nije bio slobodan, niti bi se mogao tumačiti kao odricanje prava na potpuno obeštećenje. Da je tomu tako, slijedi i iz činjenice da je njegovo dugovanje po Ugovoru o kreditu u trenutku konverzije bilo znatno veće nego u trenutku isplate kredita, a i mjesečni anuitet u odnosu na početni mu je rastao, pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužitelj bio u poziciji u kojoj je, ukoliko je želio stabilizirati mjesečni anuitet, morao sklopiti dodatak.

10.2. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište VSRH iz oglednog postupka gdje u slučaju dodatka osnovanom ugovoru se radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugorov o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. To stoga što pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

10.3. Neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj tužitelj zahtjev za isplatu utuženog iznosa temelji na tvrdnjama o ništetnosti određene ugovorne odredbe (o valutnoj klauzuli) ugovora o kreditu, dakle, riječ je o tražbini iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema tome, obveza vraćanja primljenog temeljem ništetnog ugovora, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe, postoji prema drugoj ugovornoj strani, a to je u konkretnom slučaju upravo tužitelj, jer iz sklopljenog ugovora o kreditu jasno proizlazi da su ugovorne strana u ugovornom odnosu temeljem tog ugovora tužitelj LB, kao korisnik kredita, i tuženik kao davatelj kredita.

11.1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018..

11.2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 13. lipnja 2023.. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

12. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe kojom se otplata kredita veže uz u primjenu valutne klauzule u CHF na dan plaćanja, pretplatio kreditu u iznosu od 7.453,67 eura, odnosno uzevši u obzir periode kada je tečaj bio manji od početnog – 7.331,25 eura. Vještačenjem je isto tako utvrđeno da glavnica konvertiranog kredita (u EUR) na dan provedbe konverzije – tj. 10. veljače 2016. u kunskom iznosu veća od kunskog iznosa glavnice CHF kredita prema otplatnom planu bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za 4.193,71 eura. Iz provedenog vještačenja utvrđeno je da zatezne kamate na pretplaćene iznose uslijed korištenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (od dana plaćanja do provedbe konverzije) tj. do 10. veljače 2016. – iznose ukupno 2.516,39 eura koji je iznos prebijen sa iznosom pretplate koji je utvrđen u konverziji tj sa iznosom od 2.375,43 eura.

13.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 11.647,38 eura, predmetni iznos sastoji se od pretplate koja je utvrđena vještačenjem temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u visini od 7.453,67 eura i razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana u iznosu od 4.193,71 eura, što ukupno iznosi 11.647,38 eura, zajedno sa zateznim kamatama na predmetni iznos od 10. veljače 2016. do isplate. Potražuje se i iznos od 133,99 eura na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose.

13.2. Kako tužitelj iznos pretplate po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, temelji na nalazu i mišljenju vještaka, koji je sud kao stručan i objektivan u cijelosti prihvatio, jer stranke nisu ni prigovarale matematičkom obračunu, uslijed svih gore iznesenih razloga o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredbi unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, sud je u predmetnom dijelu ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i odlučio kao u točki III izreke presude, odnosno naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.453,67 eura koji je tužitelj pretplatio temeljem nepoštene ugovorne odredbe kojom se budući anuiteti vežu uz neizvjesni tečaj u CHF. Kako je vještačenjem utvrđen i iznos zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos od trenutka plaćanja do trenutka konverzije (tj. do 10. veljače 2016.), te je od tog iznosa oduzeti iznos pretplate koji je tužitelju priznat u konverziji, sud je na predmetni iznos pretplate dosudio tužitelju zateznu kamatu od 11. veljače 2016, po stopi koja se temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15. , 114/22., 156/22 i 155/23). Također, kako je vještačenjem utvrđeno da prebijanjem obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose do trenutka konverzije tj. do 10. veljače 2016. s pretplatom utvrđenom u konverziji – preostala razlika u kamatama u visini od 133,99 eura, u točki III izreke sud je naložio tuženiku da isplati taj iznos tužitelju.

14.1. Sud pri tomu nalazi da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 4.386,01 eura (str. 71), koji je potom podneskom od 18. ožujka 2024. precizirao na iznos od 3.591,12 eura, dok je podneskom od 18. rujna 2024. (nakon provedenog vještačenja) istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja za iznos od 122,42 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate te prigovor prijeboja koristi sa štetnom sukladno odredbi članka 346. stavka 3. ZOO-a.

14.2. Iz navedenog slijedi da je tuženik u odgovoru na tužbu i podnesku od 18. ožujka 2024. iznio prigovor radi prebijanja tj. procesno pravni prigovor, u iznosu od najprije 4.386,01 eura (str. 71), koji je potom precizirao na iznos od 3.591,12 eura (str. 166) zajedno da zakonskim zateznima kamatama i to po osnovi pretplate koja je utvrđena u konverziji. Podneskom od 18. rujna 2024., nakon provedenog vještačenja, tuženik postavlja materijalnopravni prigovor prijeboja za iznos od 122,42 eura po osnovi negativnih tečajni razlika te prigovor prijeboja koristi sa štetom.

14.3. Prilikom odlučivanja o osnovanosti prigovora radi prebijanja, sud je uzeo u obzir činjenicu da je vještačenjem iznos pretplate koji je utvrđen u konverziji, sukladno nalogu suda, prebijen sa iznosom obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obračunate zatezne kamate na pretplaćene iznose uslijed korištenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (od dana plaćanja do provedbe konverzije tj. do 10. veljače 2016.) iznose ukupno 18.959,71 kunu (str. 250 spisa, 2.516,39 eura) koji je iznos prebijen sa iznosom pretplate koji je utvrđen u konverziji tj. sa iznosom od 17.950,19 kuna (str. 250 spisa, 2.375,43 eura), a kako je i tužbeni zahtjev postavljen u skladu s time, odnosno već je umanjen za iznos pretplate koji je priznat u konverziji, sud nalazi da je ne postoji tuženikovo potraživanje koje je istaknuo u prigovoru radi prebijanja (točka V izreke presude).

15.1. U odnosu pak na materijalnopravni prigovor prijeboja, sud nalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj iz razloga jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

15.2. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

15.3. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.

15.4. Stoga, uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika" i njihovo prebijanje sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka (tzv. pozitivne razlike) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.

15.5. U odnosu na prigovor prijeboja koristi sa štetom, tuženik se pri isticanju tog prigovora samo poziva na odredbu članka 346. st. 3 ZOO. Odredbom predmetnog članka u stavku 1. propisano je da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate; iz odredbe stavka 3. istog članka i zakona slijedi da će se, ako je pri povredi ugovorne obveze pored štete za vjerovnika nastao i neki dobitak, prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri i taj dobitak koji je nastao za vjerovnika.

15.6. Nejasno je iz kojeg razloga tuženik nalazi da je predmetna odredba članka 346. stavka 3. ZOO-a primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, predmetnim zakonskim odredbama regulirana je pravo na naknadu štete koja je nastala vjerovniku uslijed toga što je dužnik povrijedio ugovorne obveze, pa ukoliko je vjerovniku pored štete nastao određeni dobitak, o istom se mora voditi računa pri odmjeravanju naknade u razumnoj mjeri. Promatranjem odnosa tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke koja mu je odobrila i isplatila kredit, tužitelj nije taj koji u tom odnosu ima ulogu vjerovnika, no ne samo to, tužitelj nije ni taj koji je povrijedio ugovorne obveze, već upravo suprotno, tuženik je taj koji je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i unio u ugovor nepoštene i ništetne ugovorne odredbe temeljem kojih je od tužitelja naplaćivao iznose koji mu ne pripadaju. Stoga sud nalazi da se u konkretnom slučaju na odnose tužitelja i tuženika ne može primijeniti odredba članka 346. stavka 3. ZOO-a.

16.1. Tužitelj je konačno postavljenim zahtjevom potraživao i razliku glavnice, u iznosu od 4.193,71 eura, koja predstavlja razliku između glavnice konvertiranog kredita (u EUR) na dan provedbe konverzije – tj. 10. veljače 2016. u kunskom iznosu te kunskog iznosa glavnice CHF kredita prema otplatnom planu bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Sud međutim nalazi da tužitelju ne pripada razlika glavnice koju je vještak izračunao u simuliranom planu otplate u valuti kuna na dan konverzije. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka Ugovoru pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 4.193,71 eura sa zateznom kamatom od 10. veljače 2016. do isplate. Zbog navedenog, sud je u predmetnom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki IV izreke ove presude.

16.2. Osim toga, i Vrhovni sud je u oglednom postupku potvrdio valjanost Dodatka ugovora o kreditu i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena i provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama. Budući da tužitelj predmetni dio zahtjeva nije posebno činjenično ni obrazložio, već je svoje potraživanje temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je konverzijom stavljen u položaj potrošača u EUR od početka otplate kredita, ali nije ga u potpunosti restituirala, niti se on odrekao prava koja mu pripadaju kao potrošaču, sud je u predmetnom dijelu odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki IV izreke.

17.1. Prigovore koje je tuženik istaknuo, a koji se odnose na vrijednost predmeta spora, sud nije našao osnovanim jer isti nisu imali utjecaja na odluku o naknadi troškova postupka, budući da tužitelju pripada jedna broj bodova za poduzete radnje bez obzira na deklaratorni zahtjev.

17.2. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u sporu sud je uzeo u obzir ne samo njegovu uspjeh u pogledu visine tužbenog zahtjeva već i uspjeh u dokazivanju osnove koje se svodila na pravno pitanje – odnosno da li i nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita ima pravo potraživati razliku koju je pretplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Predmetno je u skladu i s praksom Europskog suda (spojeni predmeti C-224/19 i C-259/19 ) – prema kojoj sustav u kojem snašanje troškova postupka ovisi o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su vraćeni potrošaču nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi. Sud je tako pri ocjeni uspjeha tužitelja u postupku, imao u vidu ne samo da je tužitelj uspio u cijelosti sa dokazivanjem osnove svog zahtjeva veći da u odnosu na deklaratorni dio zahtjeva koji je postavio nisu nastali nikakvi posebni troškovi, jer je odmah u tužbi uz taj zahtjev postavio i kondemnatorni zahtjev. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev upravljen na činidbu, sud cijeli da je tužitelj uspio u ovom postupku u omjeru od 82% (osnov 100% i visina 63,99%), a tuženik od 18% (osnov 0% i visina 36,01%). Stoga je valjalo od postotka tužitelja, tj. od 82% oduzeti postotak tuženika, tj. 18% jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužitelj u sporu od 64% te mu je u tom omjeru tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su nastali vođenjem ove parnice, a koji su mu bili nužni i potrebni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13)..

17.3. Tužitelju stoga pripada trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 10. travnja 2024. i 21. siječnja 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podneska od 19. rujna 2023. (str. 150-151), 3. rujna 2024. (str. 259-260) i 10. prosinca 2024. (str. 272-273) - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), dok mu za sastav podnesak od 23. ožujka 2024. pripada 25 bodova (Tbr.8. t.3. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife) odnosno ukupno 625 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 1.250,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 312,50 eura, što onda iznosi 1.562,50 eura.

17.4. Pored navedenog iznosa, tužitelju pripada i trošak obavljenog vještačenja u visini od 465,89 eura, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući da sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje te činjenice.

17.5. Tužitelju ne pripadaju troškovi koji se odnose na troškove pristojbe na tužbu i presudu, to stoga jer odredbom članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.), izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama i tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u postupcima koje kao potrošač pokreće na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

17.6. Tako sud nalazi da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova pristojbe na ovu presudu ni na tužbu. Iako je tužitelj sudsku pristojbu na tužbu nedvojbeno platio 13. lipnja 2023., u trenutku njezina plaćanja već je bila na snazi izmijenjena odredba članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je taj zakon stupio na snagu 20. svibnja 2023.. Tužitelj je podmirio trošak sudske pristojbe iako to nije bio dužan, uslijed čega ne može ostvariti pravo na naknadu tog troška na teret protivne stranke.

17.7. Tužitelju nije priznat kao potreban, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a niti trošak sastava podneska od 29. veljače 2024. jer navedeni podnesak predstavlja podnesak kojim tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev, s obzirom na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ broj 57/22., 88/22.), uslijed čega tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava istog podneska, jer je morao uskladiti tužbeni zahtjev prema službenoj valuti u RH. Osim toga, predmetni podnesak predan je sudu 29. veljače 2024., u trenutku kada je već bilo zakazano pripremno ročište, i kada je punomoćnica tužitelja preuzela poziv za isto (poziv je uručen 21. veljače 2024.) pa je predmetno usklađenje mogla izvršiti i na ročištu za koje joj je priznata naknada troškova u cijelosti.

17.8. Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.028,39 eura, od kojeg mu, obzirom na uspjeh u postupku pripada 64%, odnosno 1.298,17 eura, koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi, zbog čega je i odlučeno kao u točki VI izreke presude.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 4. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Jacinta Toš Špehar, Brune Bušića 2a, Bjelovar

2. Odvjetničkog društva Vukina & partneri, Prilaz Gjure Deželića 30, Zagreb