Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-479/2020-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 14. studenog 2024., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) po objavi dana 06. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.722,41 EUR (sedam tisuća sedamsto dvadeset dva eura i četrdeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 14,26 EUR

s kamatom od 03.03.2008 do plaćanja na iznos od 17,93 EUR

s kamatom od 31.03.2008 do plaćanja na iznos od 5,22 EUR

s kamatom od  02.06.2008  do plaćanja na iznos od 0,05 EUR

s kamatom od  10.06.2008  do plaćanja na iznos od 8,46 EUR

s kamatom od  01.07.2008  do plaćanja na iznos od 1,85 EUR

s kamatom od  01.08.2008  do plaćanja na iznos od 0,28 EUR

s kamatom od  04.08.2008  do plaćanja na iznos od 3,50 EUR

s kamatom od  01.09.2008  do plaćanja na iznos od 6,59 EUR

s kamatom od  01.10.2008  do plaćanja na iznos od 21,05 EUR

s kamatom od 07.10.2008 do plaćanja na iznos od 16,96 EUR

s kamatom od 01.12.2008. do plaćanja na iznos od 43,93 EUR

s kamatom od 01.01.2009 do plaćanja na iznos od 44,83 EUR

s kamatom od 01.02.2009 do plaćanja na iznos od 0,80 EUR

s kamatom od  03.02.2009  do plaćanja na iznos od 47,36 EUR

s kamatom od 01.03.2009 do plaćanja na iznos od 42,22 EUR

s kamatom od 01.04.2009 do plaćanja na iznos od 63,85 EUR

s kamatom od 01.05.2009 do plaćanja na iznos od 32,49 EUR

s kamatom od 01.06.2009 do plaćanja na iznos od 22,96 EUR

s kamatom od 08.06.2009 do plaćanja na iznos od 27,17 EUR

s kamatom od 01.07.2009 do plaćanja na iznos od 22,19 EUR

s kamatom od 07.07.2009 do plaćanja na iznos od 53,89 EUR

s kamatom od 01.08.2009 do plaćanja na iznos od 58,9 EUR

s kamatom od  01.09.2009  do plaćanja na iznos od 54,03 EUR

s kamatom od 01.10.2009 do plaćanja na iznos od 53,54 EUR

s kamatom od 01.11.2009 do plaćanja na iznos od 59,33 EUR

s kamatom od 01.12.2009 do plaćanja na iznos od 63,62 EUR

s kamatom od 01.01.2010 do plaćanja na iznos od 70,05 EUR

s kamatom od 01.02.2010 do plaćanja na iznos od 68,58 EUR

s kamatom od 01.03.2010 do plaćanja na iznos od 79,03 EUR

s kamatom od 01.04.2010 do plaćanja na iznos od 76,76 EUR

s kamatom od 01.05.2010 do plaćanja na iznos od 79,25 EUR

s kamatom od 01.06.2010 do plaćanja na iznos od 76,63 EUR

s kamatom od 01.07.2010 do plaćanja na iznos od 26,76 EUR

s kamatom od 05.07.2010 do plaćanja na iznos od 100,88 EUR

s kamatom od 01.08.2010 do plaćanja na iznos od 96,63 EUR

s kamatom od 01.09.2010 do plaćanja na iznos od 25,75 EUR

s kamatom od 10.09.2010 do plaćanja na iznos od 112,46 EUR

s kamatom od 01.10.2010 do plaćanja na iznos od 85,85 EUR

s kamatom od 01.11.2010 do plaćanja na iznos od 113,84 EUR

s kamatom od 01.12.2010 do plaćanja

po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog u stavku

I. izreke ove presude pa do iznosa u visini od 8.187,99 EUR (osam tisuća sto osamdeset sedam eura i devedeset devet centa).

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.059,30 EUR (dvije tisuće pedeset devet eura i trideset centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 06. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 07. travnja 2020. podnio tužbu u kojoj navodi kako je sa tuženikom 10. prosinca 2007. sklopio Ugovor o kreditu potvrđen od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleve sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama tuženika. Ističe odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. odbio reviziju tuženika, a predmetnom presudom zauzet je stav da su banke uključujući tuženika povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

2. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži isplatu u iznosu od 72.347,24 HRK na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama, i naknadom parničnog troška.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već od DL te njezinog poslodavca. Ističe kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, promijenjena je ugovorna valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora a koju je tužitelj prihvatio. Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tužitelj je slobodnom voljom odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Provedenom konverzijom izjednačena je pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, te su konverzijom riješena sva sporna pitanja među ugovornim stranama. Ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok.

4. Navodi kako je VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke. Nadalje ističe kako je tužitelj bio informiran o ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti takve ekonomske posljedice. Ne može se smatrati da je odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i to da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

5. Tuženik kao i tužitelj u daljnjem tijeku postupka su u bitnom ponavljali već istaknute navode, i prilagale relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora, sa time da je tužitelj podneskom od 26. rujna 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev na način da je isti odredio u visini od 8.187,99 EUR na ime preplate zbog porasta tečaja. Tuženik se tome protivio navodeći kako se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Stav je ovoga suda kako se radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno izrađenom nalazu i mišljenju vještaka, a koji tužbeni zahtjev tužitelj prije provedenog vještačenja nije mogao precizirati, budući sud provodi vještačenje sukladno čl. 250. ZPP-a, pa je tako tužitelj tek po primitku nalaza i mišljenja konačno uredio svoj tužbeni zahtjev.

6. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 10. prosinca 2007. (list 6-11 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 12-14 spisa), otplatni plan za kredit (list 16-19, 33-72 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 20-32 spisa), izračun konverzije kredita (list 94-115 spisa), saslušan je tužitelj (list 355-356 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 368-382 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

7. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

9. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 10. prosinca 2007. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 119.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

10. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja..

13. Ugovor o kreditu je sklopljen 10. prosinca 2007. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužitelju bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.

15. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

16. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

17. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

18. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

20. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

21. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

22. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

23. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

24. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

25. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

26. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

27. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

28. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

29. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

30. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

31. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

32. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

33. Nastavno na navedeno, saslušan je tužitelj na okolnost prigovora statusa potrošača.

34. Tužitelj CL u svom iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristio za kupnju stana za život. Nije mu nuđeno sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti niti su ga djelatnici upozorili na rizike vezane za valutu CHF. Djelatnik banke mu prije potpisivanja nije pojašnjavao odredbe ugovora niti mu je bio poznat pojam valutne klauzule. Nitko mu nije rekao da bi konverzijom bio obeštećen. Iskazao je kako je cijelo vrijeme živio u toj nekretnini od sklapanja ugovora no da zadnjih pet godina tamo ne živi. Bio je neki obrt kratko vrijeme no to je više bio pokušaj obrta.

35. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača slijedom čega je prigovor tuženika o ne potrošačkoj naravi kredita neosnovan. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

36. Sukladno čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, dalje: ZOO-a) ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

37. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

38. Ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

39. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe se kako su pojedine uplate vršene od strane DL no da su takve uplate vršene u ime i za račun tužitelja, a što je vidljivo i uvidom u pregled prometa po partiji kredita pa je stoga neosnovan prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja.

40. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva u predmetnoj parnici na strani tužiteljice navodeći kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

41. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

42. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužiteljicu.

43. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

44. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

45. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 7.722,41 EUR više iznosa anuiteta nego što bi platio da početni tečaj nije rastao od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

46. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

47. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

48. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

49. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 7.722,41 EUR na ime preplaćenog tečaja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa.

50. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

51. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

52. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

53. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 07. travnja 2020. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

55. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

56. Obzirom je tužitelj u ovom postupku potraživao samo preplate po osnovi valutne klauzule a uređenim tužbenim zahtjevom od 26. rujna 2024. je obuhvatio i dio koji se odnosi na kamate, to je trebalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

57. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužiteljima priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika (NN 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., dalje: Tarifa).

58. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,60 EUR. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 500,00 EUR (18. rujna 2020. i 24. srpnja 2024. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč 1. Tarife, 09. rujna 2021. i 10. ožujka 2023. u pojedinačnim iznosima od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup 3 ročišta u ukupnom iznosu od 600,00 EUR (18. siječnja 2024., 28. veljače 2024. i 14. studenog 2024. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. tarife) zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 325,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR.

59. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog u odnosu na podneske od ovaj sud smatra neosnovanim budući je podneskom od 16. travnja 2020. dostavljen dokaz o uplati za sudsku pristojbu a što je i obveza tužitelja, dok se podneskom od

11. siječnja 2024. dostavila zamjenička punomoć.

60. Budući je tužitelj djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 2.059,30 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki III. izreke ove presude

61. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

62. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22), pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

63. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 06. ožujka 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

▪ Izvršiti tužitelju povrat neiskorištenog dijela predujma