REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-246/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 715995 od 14.12.2004. sklopljenog između korisnika kredita ELE BOLJAT i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 8793910421, a koje glase:

- u dijelu čl. 2.1. ''Redovna kamata: 5,80 % (petcijelihosamdesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.''

- u dijelu čl. 8. ''Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 342,18 (tristočetrdesetdva i 18/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.''

II. Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 8793910421, u roku od 15 dana, platiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 211,30 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče:

- na iznos od 4,39 EUR od 2. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,33 EUR od 2. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,07 EUR od 9. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,91 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,88 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 3,81 EUR od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 3,79 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR od 3. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 3,46 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 6,02 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 5,64 EUR od 30. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,45 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,90 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,84 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,72 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 4,62 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 7,84 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,83 EUR od 2. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 7,20 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 7,52 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,86 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 6,70 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 5,75 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,24 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,04 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 5,62 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 5,34 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 5,07 EUR od 4. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 4,73 EUR od 6. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 5,00 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,92 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 3,86 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 3,46 EUR od 6. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,25 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,81 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2,31 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 1,84 EUR od 8. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR od 8. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 0,96 EUR od 7. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 0,49 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate.

III. Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 8793910421 da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, u roku od 15 dana, plati iznos od 1.020,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče:

- na iznos od 0,47 EUR od 1. ožujka 2005. do isplate,

- na iznos od 0,35 EUR od 3. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 3,55 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,52 EUR od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 6,97 EUR od 30. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 4,39 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,82 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 4,14 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,56 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 5,98 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 11,87 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 10,07 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,21 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,00 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,40 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 37,13 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 30,72 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 24,96 EUR od 4. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 41,64 EUR od 6. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 50,59 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,54 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 43,56 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 39,98 EUR od 6. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,19 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 57,45 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,02 EUR od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 82,91 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 76,13 EUR od 8. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 62,62 EUR od 8. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 62,99 EUR od 7. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 61,92 EUR od 5. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 68,39 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 573,23 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 2.337,90 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj preinačio podneskom od 5. prosinca 2024. povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 174,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su PL kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 14. prosinca 2004. kojim je odobren kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužbom traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 23.578,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita i isplatu iznosa od 1.057,23 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Navodi da je tužitelj s korisnicom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim Ugovorom je korisnica kredita ustupila tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz navedenog Ugovora o kreditu, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi korisnik kredita bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da utvrđenja iz pravomoćne presude u parnici „Potrošač“ obvezuju sudove samo u onim postupcima koje pokrene osobno potrošač, odnosno u konkretnom slučaju korisnik kredita, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. Ističe prigovor zastare te osporava tužiteljeve navode o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega ista ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Ujedno osporava i visinu tužbenog zahtjeva i anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli, nipošto ne znači da bi se trebao primijeniti prvotno ugovoreni tečaj. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom i ističe prigovor radi prebijanja u iznosu od 573,23 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka PL i knjigovodstveno financijskim vještačenjem, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 5. prosinca 2024., preinačio tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva na način da zahtijeva isplatu iznosa od 211,30 EUR (razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa) i iznosa od 1020,02 EUR (razlika između anuiteta s osnove promjene tečaja) odnosno ukupno 1.231,32 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Sud je preinaku dopustio na temelju odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer je tužitelj nakon provedenog vještačenja uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka te prije provedenog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplate. Osim toga, tuženik se upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedenih odredbi.

Između stranaka nije sporno da su tuženik i PL sklopili Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2004. i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

Iz Ugovora o kreditu (list 12 – 19 spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila za osobne potrebe. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedokinje PL, korisnice kredita, koja je izjavila da je Ugovor o kreditu sklopila sa tuženikom radi kupnje vozila za osobne potrebe. Prema tome, i iz iskaza navedene svjedokinje i Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita pa je tuženik u tom Ugovoru imao ulogu trgovca, a korisnik kredita ulogu potrošača.

Točkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 23.578,00 CHF po srednjem tečaju za devize tuženika na dan isplate, a točkom 5. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjeseci.

Iz Ugovora o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 134 – 138 spisa) kojeg su sklopili korisnica kredita i tužitelj sud je utvrdio da je u čl. 1. i 2.1. ugovoreno da korisnica kredita PL ustupa tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2004. i to tražbine s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema tuženiku na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. Dakle, tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, i to i po osnovi valutne klauzule, kamate i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Prema tome, predmet ustupa je cjelokupna tražbina po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, kamatama i naknadama.

Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – Narodne novine, broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. u kojoj je u točki 20. obrazloženja presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima." Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

U odnosu na prigovor zastare, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014. na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., ali samo za 1. do 7. tuženika, ali ne i za 8. tuženika odnosno Sberbanku d.d., s obzirom na to da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. bila djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. bio odbijen kako u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u pogledu valutne klauzule. Tu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kasnije je potvrdio i Vrhovni sud RH presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015., ali je Odlukom Ustavnog suda RH posl. br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuta presuda Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku te je predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud RH je rješenjem br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbanci d.d. i vratio predmet na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu RH. Tek novom odlukom, odnosno presudom posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH je konačno potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. čime je presuda postala pravomoćna i prema toj banci. Navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. potvrđena je i presudom Vrhovnog suda RH br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

Slijedom navedenog, kako je tuženik slijednik Sberbank d.d., zastara u odnosu na tuženika počinje teći od 14. lipnja 2018. a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Stoga je tuženikov prigovor zastare sud ocijenio neosnovanim.

U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.(a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedena odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. Nadalje, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Međutim, neovisno o tome što ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik – korisnik kredita. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ona ne bi imala smisla.

Prema tome sud je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je tuženik u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i u odluci Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Rev- 3740/18 od 4. ožujka 2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj. Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.) te se ista odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji je sklopio tuženik sa PL. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog Ugovora o kreditu potrošač PL dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

Iz iskaza svjedokinje PL proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju vozila za osobne potrebe, da ju službenici u banci nisu upozorili na bilo kakve rizike vezane uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već joj je bankarska djelatnica na potpis dala unaprijed formuliran ugovor koji je sastavio tuženik i da joj djelatnica banke nije objasnila način promjene kamatne stope. Naime, svjedokinja je iskazala da ju je djelatnica pitala na koliko godina hoće kredit i onda je isprintala ugovor koji joj je dala na potpis. Iskazala je da je kredit u CHF uzela jer joj je djelatnica banke rekla da je to najstabilnija valuta.

Sud je prihvatio u cijelosti kao istinit i uvjerljiv iskaz svjedokinje PL jer niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Također iz priloženog Ugovora o kreditu ne proizlazi da je isti mogao intervenirati u sadržaj ponuđenog ugovora niti pregovarati o uvjetima istog.

Ugovor o kreditu sklopljen je 14. prosinca 2004., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka PL, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

Također Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu ništetna je jer je protivna i odredbama čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a .

Naime činidba ugovornih kamata u toj odredbi nije određena niti odrediva jer je tom odredbom ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno tuženikovoj odluci o kamatama i naknadama, bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi. Činidba kako je ugovorena u točki 2.1. Ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, a niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi kamatnu stopu. Naime prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a stranke mogu ostaviti trećoj osobi da odredi činidbu te je u tom slučaju činidba odrediva ako ju treća osoba stvarno i odredi. Međutim, činidba nije odrediva ako su stranke ugovorile da će jedna stranka po vlastitoj odluci moći odrediti činidbu jer navedena odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a daje strankama mogućnost da povjere određivanje činidbe trećoj osobi, a ne da to bude ovlaštena učiniti jedna stranka ugovora po vlastitom nahođenju.

S obzirom na to da tuženik nije dao korisniku kredita kao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na konkretni Ugovor o kreditu. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između PL i tuženika također nepoštene i ništetne. Stoga je i odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna.

Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule i s osnove promjenjive kamatne stope kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića, dipl oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da, ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio (i koje tužbom potražuje), razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 211,30 EUR dok razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.020,02 EUR. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, a što tuženik naziva „negativne razlike“.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je argumentiran, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Dakle, posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, odnosno svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

Korisnik kredita je na temelju Ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, odnosno u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 1.020,02 EUR. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju Ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju Ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je Ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, a za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 573,23 EUR zajedno sa zateznim kamatama sud ocijenio neosnovanim te odlučio kao u toč. IV presude. Nadalje, do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO-a.

Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.020,02 EUR, a po osnovi promjenjive kamatne stope 211,30 EUR.

U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 18. rujna 2023., 3. travnja 2024. i 5. prosinca 2024., svaki u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 16. listopada 2024. i 26. veljače 2025., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 OT), sve uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,45 EUR i na presudu u iznosu od 131,45 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 2.337,90 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu preko iznosa od 131,45 EUR svaki, a koliko je dužan platiti sukladno vrijednosti predmeta spora te mu nije priznat trošak vještačenja preko iznosa od 450,00 EUR koliko je tužitelj i platio.

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.