Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-2130/2019-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: IC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik iz Labina, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Vretenara, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 04. ožujka 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 30.371,30 (tridesettisućatristosedamdesetjedan euro i trideset centi) eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća na iznos od 30.371,30 eura od 01.10.2015. godine do namirenja tužitelja, uvećavaju i do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju IC, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 7.363,77 (sedamtisućatristošezdesettri eura i sedamdesetsedam centi) eura u roku od 15 (petnaest) dana od presuđenja i to uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja, dana 04. ožujka 2025. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj podnesenom tužbom traži isplatu novčanog iznosa od 298.745,82 kune, zajedno sa zateznim kamatama, po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke tj. tuženika, te odredbi kojima se ugovara valutna klauzula u švicarskim francima (CHF). Tužitelj navodi kako je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao bankom, sklopio Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine, te je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 203.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a koji kredit je odobren radi kupovine stana. Tužitelj dalje navodi kako je u čl.3. ugovora ugovorena kamatna stopa od 4,20% godišnje, te je u čl.6.st.3. i st.4. ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Banke d.d. ili drugog akta banke. Tužitelj dalje navodi kako je u čl.4. ugovora ugovorena anuitetna otplata kredita u iznosu od 1.073,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu.

Tužitelj tvrdi da predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovoren odredbe u smislu čl.81. Zakona o zaštiti potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, te se u tužbi poziva na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, te u dijelu o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Tužitelj navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Tužitelj u tužbi dalje navodi da je s tuženikom dana 28.05.2018. godine sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignuto obeštećenje tužitelja u potpunosti jer je tužitelj preplatio veliki iznos razlike u anuitetima po ništetnim ugovornim odredbama.

Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, te je isti temeljem čl.1115. Zakona o obveznim odnosima dužan uz stečeno bez osnova platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog iznosa.

Tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja budući da su tužitelji i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužitelji nemaju pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, te u cijelosti osporava tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove, te ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik ističe kako je njegovo postupanje vezano uz promjene kamatne stope bilo u skladu s kogentnim zakonskim odredbama iz čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013), kao i da je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.

Tuženik dalje navodi i kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, te da u pogledu predmetne odredbe ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u, te tuženik dalje smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti se može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.

Tuženik ističe i prigovor zastare u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik dalje ističe, da u slučaju ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pri čemu se tuženik poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. ožujka 2004. godine koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužitelj je u podnesku od 02.10.2024. godine (stranica 321-322) specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, na način da potražuje isplatu novčanog iznosa od 30.371,30 eura sa zateznom kamatom.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi:

Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, od 09.04.2015., Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2006. (stranica 11-21), otplatni plan (stranica 22-28), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356- 57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.05.2018. (stranica 35-39), izračun konverzije s otplatnim planom (stranica 40-44), na okolnost procesa pregovaranja o ugovoru o kreditu izvrši se uvid i pročitat će se Zahtjev za kredit (stranica 66), brošure tuženika (stranica 65 i 75-86), na okolnost visine tužbenog zahtjeva izvršit će se uvid i pročitat će se, , Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 71-72), prihvaćanje izračuna konverzije (stranica 127), specifikacija uplata (stranica 128-130 i 153-157), izračun konverzije (stranica 131-133), simulirani otplatni plan u EUR (stranica 135-144), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Dinka Brajkovića od rujna 2023. (stranica 209-240), Očitovanje vještaka od 21.12.2023. (stranica 256-258), Prvu dopunu nalaza i mišljenja (stranica 277-280), te Drugu dopuna nalaza i mišljenja (stranica 304-313).

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoka službenicu banke ICL, svjedoka SC, te je saslušao tužitelja.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Snježane Nazarević na okolnost razumijevanja ugovora, te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora, jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu.

U prilog tome ovaj prvostupanjski sud se poziva i na Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 01. prosinca 2021., u kojemu je izraženo shvaćanje da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka ako isti nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

8. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 30.371,30 eura sa zateznom kamatom.

10. Između parničnih stranaka u postupku su nesporne činjenice:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2006., na iznos od 203.600,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.05.2018.

11. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se tužitelj može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i posl.br. Pž-6632/2017- 10, od 14. lipnja 2018.;

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,

- da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja,

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata

12. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan o čemu je odlučio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu održanom dana 28. veljače 2023.

Zakon o parničnom postupku u čl. 187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se kod tužbi koje sadrže kondemnatorni tužbeni zahtjev ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužitelji traži isplatu stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, slijedom čega tužitelj ima pravni interes i može tražiti povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe.

13. Nadalje, vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

14. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

15. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012.

16. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11-21), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovoren iznos i namjena kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu stana, te da se radi o iznosu kredita od 203.600,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje, u članku 4. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. mjesečna anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.

17. Iz iskaza tužitelja IC proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stana u [adresa], predmetni stan koristim za stanovanje sebe i svoje obitelji, koju čine supruga i dvoje maloljetne djece, predmetni stan nisam koristio ni za kakve druge svrhe kao što su iznajmljivanje ili druga gospodarska aktivnost,

18. Saslušana svjedokinja službenica banke ICL u svojem iskazu navodi kako se ne sjeća li je sudjelovala u obradi tužiteljevog kredita, dok iz iskaza svjedoka SC proizlazi kako je tužitelj 2007. kod tuženika uzeo kredit koji mu je bio potreban radi kupnje stana, te da je isti do tada živio u kući sa svjedokom i sa svojom majkom, a to je svjedoku poznato jer je tužitelju bio sudužnik u predmetnom kreditu.

19. S druge strane tuženik nije posebno osporavao tužitelju u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljima status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

20. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanih tužitelja, te svjedoka SC proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit kojim je kupio stan za stanovanje tužitelja i svoje obitelji, u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

22. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11-21), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

23. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 07.05.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

24. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11-21), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

25. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

26. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

+Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

30. Vezano uz spornu okolnost da li je tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu bio informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

32. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužitelja IC koji je na upit suda odgovorio kako nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu i nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu, te da je ugovor već bio napisan kad je bio pozvan da ga dođe preuzeti. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi i da mu je kredit koji je vezan uz CHF od strane bankovne službenice bio prikazan kao najpovoljniji i po pitanju rate i po pitanju kamate, te mu nije dana informacija uslijed čega će se mijenjati promjenjiva kamatna stopa i tko o tome odlučuje, a o valutnoj klauzuli u CHF-u mu je rečeno da je Švicarska sigurna i dobra država i o stabilnoj valuti, te da nije bio kreditno sposoban za dobivanje takvog kredita koji bi bio vezan uz valutu eura.

33. Nadalje, da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza svjedokinje ICL, koja je 2007. bila zaposlena kod tuženika u poslovnici u Umagu, na radnom mjestu referentice za kredite za fizičke osobe, te je iskazala da je pravna služba banke vršila izradu ugovora o kreditu, nakon toga je uslijedio poziv klijentu da u banci preuzme ugovor o kreditu i drugu dokumentaciju, te je upućivan javnom bilježniku radi solemnizacije ugovora o kreditu.

Svjedokinja je u svojem iskazu još navela kako je klijentima rečeno da će se nakon fiksne kamatne stope ista promijeniti, te im je bilo rečeno da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, te da oni kao službenici banke nisu imali nikakvu uputu uz objašnjavanje valutne klauzule CHF.

34. I svjedok SC u svojem je iskazu naveo kako je bio neposredno prisutan u banci dok je službenica banke objašnjavala uvjete predmetnog kredita, te da ga nitko iz banke nije upozorio na opasnost valutne klauzule CHF, niti mu je itko iz banke objasnio način na koji se mijenja kamatna stopa.

35. Iskaz tužitelja sud prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je tužitelj na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivao o okolnostima koje su mu neposredno poznate i kojih se mogao prisjetiti, te u njegovom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njegov iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. iskazom svjedokinje SCL, kao i iskazom svjedoka SC, te pregledom ugovora.

36. Svjedokinja SCL, po ocjeni ovog suda, iskazivala je na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te sud njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.

37. Isto ako i iskaz svjedoka SC sud prihvaća i ocjenjuje kao vjerodostojan jer je i taj svjedok na jasan i neproturječan način iskazivao o činjenicama koje su mu neposredno poznate.

38. Iz pročitanog i pregledanog reklamnog materijala tuženika tj. brošura tuženika (stranica 65 i 75-86), utvrđeno je da je tuženik imao u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF ili eura, kao i da je imao informaciju za klijente o valutnoj klauzuli i o rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom.

39. Međutim prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

40. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

41. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11-21), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).

42. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

43. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti, Odluka o naknadama, Odluka o kamatnim stopama, te drugi opći akti tuženika (članak 21. stavak 3. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

44. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj, kao prethodno pitanje, dokazao činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11-21), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.

45. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako tužitelju u konkretnom slučaju to pravo pripada.

46. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija predmetnog kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.05.2018. (stranica 35-39) ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

47. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.05.2018. (stranica 35-39), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

48. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11- 21), a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

49. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

50. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.

51. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

52. Ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

53. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

54. Prema stajalištu naslovnog suda tužitelj se sklapanjem predmetnog aneksa nije odrekao prava na zaštitu koju mu, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja aneksa proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.46. ovog obrazloženja, budući da i sam tužitelj u svojem iskazu navodi kako mu prilikom provedbe konverzije nitko nije rekao da se zaključenjem predmetnog aneksa odriče od eventualnih pretplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,

55. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, te da sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.05.2018. (stranica 35-39), tužitelj ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku na štetu potrošača između preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana provedbe konverzije 30.09.2015. godine, i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije, ako takva razlika postoji.

56. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dinka Brajkovića od rujna 2023. (stranica 209-240), Očitovanje vještaka od 21.12.2023. (stranica 256- 258), Prvu dopunu nalaza i mišljenja (stranica 277-280), te Drugu dopuna nalaza i mišljenja (stranica 304-313), vještak je utvrdio:

- da preplata između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz Ugovora o kreditu br. 356-57/2007, od 07.05.2007. godine u razdoblju od sklapanja ugovora do datuma provedbe konverzije (30.09.2015) i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženiku u tom razdoblju da se nije mijenjala početno ugovorena kamata, odnosno da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju, u ukupno iznosi 26.161,83 eura;

- da obračunate zakonske zatezne kamate na preplate na dan 30.09.2015. godine iznose 11.747,96 eura;

- da je konverzija kredita provedena dana 30.09.2015. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a regulirana prema Aneksu ugovoru o kreditu br. 356-57/2007, od 18.05.2018. godine, te da je pri konverziji tuženik utvrdio preplatu u iznosu od 7.538,49 eura;

- da je utvrđena preplata u postupku konverzije u iznosu od 7.538,49 eura korisniku kredita/tužitelju isplaćena sukladno čl.5 alineji 1. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);

- da su sve uplate tužitelja (uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope) iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno sporazumu o konverziji (Aneksu) i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali da to ne djeluje na izračun preplata koji pretpostavlja da su ugovorne odredbe o promjeni kamate i tečaja ništetne;

- da je jedina kamatna stopa koja je ugovornim stranama bila poznata u trenutku zaključenja ugovora navedena je u stavku prvom članka 3 u visini od 4,20%, te da kamatna stopa od 4,60 %, koju tuženik spominje u svom prigovoru/prijedlogu, nije nikad bila u primjeni tijekom otplate kredita.

57. Tuženik ističe kako je provedenim vještačenjem potvrđeno da je proveo konverziju sukladno metodi propisanoj člankom 19. c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kao i da su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom konverzije, te tuženik smatra kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i tuženik ga predlaže odbiti.

Tuženik dodatno ističe primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i da je potrebno uračunati negativne razlike nastale kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih.

58. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

59. Vezano uz primjedbu da su provedenom konverzijom sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) tužitelj obeštećen u cijelosti, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Vještak je utvrdio da su sve uplate tužitelja (uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope) iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, međutim da isto nema utjecaj na izračun preplata koji pretpostavlja da su ugovorne odredbe o promjeni kamate i tečaja ništetne.

Prema stajalištu ovog suda to znači da je tužitelj podmirio su sve uplate koje je banka potraživala s osnova povećanje kamata i promjene tečaja, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora do dana izračuna konverzije postoji preplata na štetu tužitelja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u visini od 26.161,83 eura, te da obračunate zakonske zatezne kamate na preplate po ništetnim ugovornim odredbama na dan 30.09.2015. godine tj. do dana provedbe konverzije iznose 11.747,96 eura.

60. Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda to znači da je tužitelj dodatno uplatio i te iznose (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), a što nije bili dužan zbog ništetnosti ugovornih odredbi, slijedom čega konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti, već je za restituciju potrebno vratiti razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, što uključuje i zakonske zatezne kamate na preplate, budući da je vještačenjem utvrđeno da takva preplata postoji, slijedom čega sud ocjenjuje neosnovanom tuženikovu primjedbu kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

61. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine (stranica 11-21), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,20% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama. U članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je jedino da će se dana 01.01.2008. godine promijeniti kamatna stopa važeća za "kredite za mlade", međutim ta kamatna stopa nije određena, niti je navedeno na koji način se ista određuje, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 4,20% iz čl.3. predmetnog ugovora.

Osim toga i provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno kako se kamatna stopa od 4,60%, koju tuženik spominje u svom prigovoru/prijedlogu, nije nikad bila u primjeni tijekom otplate kredita.

62. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir negativne razlike kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom, budući da je vještak u nalazu i mišljenju jasno prikazao i iznose koje je izračunao prijebojem između pozitivnih i negativnih razlika.

Nadalje, u slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužitelju iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

63. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 26.161,83 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te u iznosu od 11.747,96 eura po osnovi zakonskih zateznih kamata na preplate po ništetnim ugovornim odredbama na dan 30.09.2015. godine tj. do dana provedbe konverzije, umanjeno za uplaćeni iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 u visini od 7.538,49 eura, što daje razliku u iznosu od 30.371,30 eura, što sud utvrđuje kao visinu tužbenog zahtjeva.

64. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 07.05.2007. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

65. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Isto tako, ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“. Stoga sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

66. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

67. Budući da je tužitelj tužbu podnio dana 12.06.2019. godine preporučenom pošiljkom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

68. Nadalje, tuženikovo protivljenje preinaci tužbe iz podneska od 12. studenog 2024. godine (stanica 323-325) je potpuno neosnovano, a to iz razloga je suprotno tvrdnjama tuženika, tužitelj nije izvršio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer financijskim vještačenjem nije utvrđen veći iznos navodne preplate u odnosu na prvotno utuženi koji je iznosio 298.745,82 kuna / 39.650,38 eura, jer tužitelj svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja specificira u visini od 30.371,30 eura tj. u nižem iznosu, a sukladno čl.191.st.3. ZPP-a propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj, između ostalog, smanjio tužbeni zahtjev.

69. U odnosu na tijek zateznih kamata na potraživanje tužitelja, sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO- a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljima i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

70. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 07.05.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužiteljici odobren iznos kredita od 203.600,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te ugovorena redovna kamatna stopa od 4,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupovina stana, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 07.05.2007. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-57/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 18.05.2018.;

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, kao razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku iznosi 30.371,30 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

71. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

- članak 1115. ZOO/05 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

72. Tužitelj je, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspio dokazati, činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljima o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelj u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

73. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući postoji razlika, na štetu tužitelja, kao potrošača, između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, u visini od 30.371,30 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 30.371,30 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 8.486,67 eura, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

74. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 30.371,30 eura bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

75. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

76. Početna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 342.130,10 kuna / 45.408,47 eura (po fiksnom tečaju konverzije), te je vrijednost predmeta spora izmijenjena podneskom tužitelja od 02.10.2024. (stranica 321-322) na iznos od 30.371,30 eura.

77. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

78. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 28.02.2023. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 26.05.2023. u iznosu od 250 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 06.06.2023. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 29.11.2023. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 18.01.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 06.06.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 20.06.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 02.10.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 25.11.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 600,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 513,77 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

79. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

80. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 7.363,77 eura, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točke II izreke ove presude.

81. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

82. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

83. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 04. ožujka 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.