Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3289/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2694/2023-9 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2694/2023-9 od 8. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 9 st. 2 Ugovora o kreditu, broj ugovora: [broj kredita], potpisanog/sklopljenog dana 27. srpnja 2007. godine od strane tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te OH, kao sudužnika, a koja glasi:"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor."

- u točki II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 9 st. 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: [broj kredita], potpisanog/sklopljenog dana 27. srpnja 2007. godine od strane tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te OH, kao sudužnika, a koja glasi:"Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom, primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora."

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju izsno od 270,72 eura zajedno sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2012. do isplate,

- u točki IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 256,64 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 91,40 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog 27. srpnja 2007. i to u dijelu ugovornih odredbi kojim o načinu i uvjetima prijevremene otplate kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 270,72 eura na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 27. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila, a kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 37.986,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

- da je tužitelj 21. prosinca 2012. otplatio kredit;

- da ugovornom odredbom o mogućnosti i uvjetima prijevremene otplate kredita nije specificirano na što se odnosi trošak naknade za prijevremenu otplatu i na temelju kojih parametar se određuje visina te naknade, time da se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika,

- da tužitelju nije objašnjen smisao ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita koja je uvjetovana plaćanjem naknade,

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO), čl. 269. ZOO, čl. 270. ZOO te odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, čl. 81. st. 1.- 4. ZZP, čl. 84. ZZP i čl. 87. st. 1. ZZP, zaključio da su odredbe čl. 9. st. 2. i 3. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i nejasne, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim te ugovorne odredbe.

5.1. Pozivom na odredbu čl. 323. ZOO sud je odlučio kao u točki III. izreke.

5.2. U točki IV. izreke sud je odlučio o troškovima postupka na temelju čl.154. st. 1. ZPP primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

5.3. Sud je odbio istaknuti prigovor zastare pozivajući se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SU-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

10. Tuženik u žalbi, pogrešno smatrajući da je dospjelost obveze procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva, uz pogrešno pozivanje na čl. 326.a ZPP umjesto na čl. 326. st. 1. ZPP, smatra da je tužba preuranjena i nedopuštena. Budući da je ovdje nastupila dospjelost obveze tuženika kao materijalnopravna pretpostavka osnovanosti zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.c i čl. 326. st. 1. ZPP.

11. Prvostupanjski sud je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. ZOO, kada je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 27. srpnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i nalažući tuženiku isplatu s osnova tih ništetnih odredbi.

12. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

13. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbe toč. 9. st. 2. predmetnog ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojima je tužitelju kao korisniku kredita dozvoljeno prijevremeno otplatiti kredit samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

14. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja spornih odredbi te iz činjenica da je naknada za prijevremenu otplatu uopće nije određena, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetne ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, naknadu za prijevremenu otplatu kredita uopće nije odredio ni učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbe toč. 9. st. 2. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik pri odobravanju i prijevremenoj otplati kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru tih naknada kao potrošač plaća banci.

15. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita iz toč. 9. st. 2. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl.25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

16. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju pruža klijentima a tako i tužitelju, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Međutim, tuženik, osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

17. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

18. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o za prijevremenu otplatu kredita. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020), a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, pa žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost odluke o istaknutom prigovoru zastare.

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene prijevremene otplate kredita od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

22. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

23. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić