Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5116/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Ane Gradišek kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Zlatku Knezoviću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović &partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-179/2024-9 od 13. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-179/2024-9 od 13. kolovoza 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-179/2024-9 naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 23.581,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka u određenim mjesecima i danima od travnja 2007 do ožujka 2011. do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični troška u iznosu od 5.707,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP obrazloženo tvrdnjama da mu prvostupanjski sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom. Iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno je da je u predmetnom sporu tuženik, zastupan po odvjetniku, bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. To što je tijekom postupka tuženik odustao od svojih prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ŠĆ, PĆH i TĆ te Javnog bilježnika GĆ predstavlja njegovo slobodno raspolaganje dokaznim prijedlozima. Stoga je za zaključiti kako sud prvog stupnja nije onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane slijedom čega se otklanja kao neosnovano žalbeno pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6 u vezi čl. 260. ZPP.

4.3. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja i žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. u vezi čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st .1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

4.4. U žalbi se neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502c. ZPP. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sám je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe članka 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje presudio u skladu s čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. te čl. 82. alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je rješavanjem prethodnog pitanja o kojem ovisi odluka o predmetnom tužbenom zahtjevu za isplatu utvrdio da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] od 10. lipnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditora kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva jednostranim odlukama tuženika i glavnica s plaćanjem anuiteta vezano uz švicarski franak (Chf). Utvrđenje ništetnost odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelji se na pravilnom zaključku kako se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača slijedom čega je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita temeljem tih ništetnih odredbi u iznosu od 23.581,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama od izvršenih uplata do isplate.

5.2. Tužiteljica se osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je njezin slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazala i svoje svojstvo potrošača.

5.3. Odgovarajućom primjenom odredbi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako se o unaprijed sastavljenim spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama prednika tuženika i o valutnoj kaluzuli u CHf nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik ne tvrdi niti dokazuje suprotno. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ŠĆ, PĆH i TĆ te Javnog bilježnika GĆ, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor a da je bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

6.1. U odnosu na pravilno utvrđenu ništetnost odredbe o kamatnoj stop promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora valja reći da je prednik tuženika kao kreditor u unaprijed sastavljeni standardni ugovoru unio odredbu o kamatnoj stopi koja će se mijenjati onako kako on odluči sukladno njegovim jednostranim odlukama a bez parametara odredljivosti, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj. Takvom odredbom o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika bez jasnih i razumljivih parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope tužiteljica je kao potrošač dovedena u neravnopravni položaj suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je uzrokovana znatna neravnoteža prava i obveza ugovornih strana na njenu štetu.

6.2. Ništetnost odredbe o obvezi tužiteljice kao potrošača pri otplati dospjevajućih anuiteta uz promjenu tečaja Chf u ugovoru kojeg je unaprijed sastavio tuženik slijedi iz utvrđenja da je tuženik kao kreditor tužiteljicu kao potrošača doveo neravnopravan položaj zbog obveze vraćanja kredita u 360 mjesečna anuiteta u protuvrijednosti iznosa od po 570,27 Chf obračunata po srednjem tečaju kreditora za Chf važećim zadnjeg dana svakog mjeseca otplate kada ti anuiteti dospijevaju (čl. 4. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu) dakle u potrošaču nepoznatim i neodredivim anuitetima bez točnih i razumljivih kriterija kojima može predvidjeti promjene tečaja Chf i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, prešućujući odnosno umanjujući rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja valutne klauzule u Chf (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici mogućeg rasta anuiteta zbog promjene tečaja Chf bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na tužiteljicu kao potrošača.

7. Povodom žalbenih navoda tuženika kojima upire na neprovođenje testa tzv. razmjernosti i poštenosti valja reći kako je prvostupanjski sud zaključak o ostvarenu pretpostavki ništenosti iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 utemeljio na pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio je u potpunosti na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

8. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf a za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu o značenju odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf, na temelju kojih obavijesti bi ona kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, navedene su ugovorne odredbe neodređene i neodredive te nisu razumljive. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, što ovdje nije bio slučaj.

9. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora i prvostupanjski je sud u pogledu obveze vraćanja stečenog bez osnove i opsega vraćanja pravilno primijenio odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO. Ništetnost potječe od tuženika slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

10. U žalbi su ponovljeni navodi tuženika kojima za slučaj ništetnosti odredaba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf smatra kako treba primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u predmetnom razdoblju jer tvrdi da se zapravo radi o kunskom kreditu. Ovi žalbeni navodi nisu osnovani jer je sud prvog stupnja svoju odluku kojom je tuženiku naložio vraćanje stečenog bez osnove pravilno utemeljio na pretplati tužiteljice do koje je došlo upravo zbog jednostrane izmjene kamatne stope i povećanja tečaja Chf u odnosu na početni tečaj, a što je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf.

11. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare valja poći od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka iz stavka I izreke u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) u kojem je zaključeno da se u predmetnom slučaju, u kojem je zastara ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti povodom individualnih parnica potrošača koji se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba s predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 12. lipnja 2019. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, 13. lipnja 2019. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. tako da zastara zahtjeva iz predmetne tužbe podnesene

12. lipnja 2019. nije nastupila .

12. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf i obvezao tuženika da isplati tužiteljici na temelju ništenih odredbi primljeni iznos od 23.581,98 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), na pravilnost koje odluke ne utječu neosnovani žalbeni navodi sa pozivanjem na pojedine izdvojene dijelove sudskih odluka u drugim činjenično i pravno neusporedivim sudskim predmetima.

13. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

14.1. Prvostupanjski je sud pri odlučivanju o naknadi parničnog troška pravilno primijenio mjerodavne odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP ali se pogrešno pozvao na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015) umjesto da primijeni Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, sukladno tbr. 48. st. 2. Tarife. U smislu odredbe tbr. 48. st. 2. Tarife otklanjaju se neosnovane žalbene tvrdnje tuženika o retroaktivnoj primjeni propisa.

14.2. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima a budući da je tužiteljica u skladu s odredbom čl. 164. st. 3. ZPP postavila zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude do završetka raspravljanja te je njena punomoćnica pristupila na ročište na kojem je objavljena presuda kao što je vidljivo iz sadržaja zapisnika o objavi presude u predmetu suda prvog stupnja od 13. kolovoza 2024. i radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka, o naknadi troška pristupa na ročište za objavu presude odlučeno je pravilnom primjenom tbr. 9. toč. 3 Tarife u vezi čl. 155. st. 2 ZPP.

14.3. Daljnjim žalbenim navodima tuženik osporava naknadu troškova pristojbi tužiteljici, pozivanjem na tužiteljičino oslobođenje te obveze iz odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 5/23) što nije osnovano jer je izmjena odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23) u primjeni od 20. svibnja 2023. dok je tužiteljica pristojbu na tužbu od 53,09 eura (400,00 kn[1] ) platila prije toga odnosno 8. srpnja 2020. prema uplatnici s lista 224 spisa predmeta suda prvog stupnja a na presudu od 288,27 eura (2.172,00 kn) dana 1. lipnja 2021. prema uplatnici s lista 316 tog spisa.

14.4. Obzirom da se i uz primjenu mjerodavnih odredbi važeće Tarife jednako odlučuje o naknadi parničnog troška tužiteljici kao što je odlučio prvostupanjski sud, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 368. st. 2. ZPP odlučiti kao u stavku I izreke.

15. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej