Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-166/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Fosinu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin & Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 25. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te objavljene presude dana 4. ožujka 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3208356568 od 31. srpnja 2007., zaključenog između tužitelja CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, a koja ugovorna odredba glasi: ''Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti …, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja", te je ništetna i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 11.327,47 € (slovima: jedanaesttisućatristotinedvadesetsedam euraičetrdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, pa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023., pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-na iznos od 0,01 € sa kamatom od 28. ožujka 2007. do plaćanja,

-na iznos od 0,57 € sa kamatom od 20. ožujka 2009. do plaćanja,

-na iznos od 3,43 € sa kamatom od 2. travnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 13,52 € sa kamatom od 18. travnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 2,38 € sa kamatom od 2. svibnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 15,12 € sa kamatom od 19. svibnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 1,08 € sa kamatom od 2. lipnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 11,89 € sa kamatom od 18. lipnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 0,34 € sa kamatom od 2. srpnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 13,82 € sa kamatom od 16. srpnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 0,17 € sa kamatom od 1. kolovoza 2009. do plaćanja,

-na iznos od 10,90 € sa kamatom od 15. svibnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 12,76 € sa kamatom od 18. rujna 2009. do plaćanja,

-na iznos od 11,44 € sa kamatom od 16. listopada 2009. do plaćanja,

-na iznos od 13,14 € sa kamatom od 14. studenog 2009. do plaćanja,

-na iznos od 12,92 € sa kamatom od 16. prosinca 2009. do plaćanja,

-na iznos od 17,61 € sa kamatom od 16. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 20,83 € sa kamatom od 16. veljače 2010. do plaćanja,

-na iznos od 20,18 € sa kamatom od 16. ožujka 2010. do plaćanja,

-na iznos od 22,99 € sa kamatom od 17. travnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 28,58 € sa kamatom od 15. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 29,38 € sa kamatom od 16. lipnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 34,19 € sa kamatom od 16. srpnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 33,25 € sa kamatom od 14. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 45,56 € sa kamatom od 16. rujna 2010. do plaćanja,

-na iznos od 38,67 € sa kamatom od 16. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 40,85 € sa kamatom od 16. studenog 2010. do plaćanja,

-na iznos od 181,82 € sa kamatom od 16. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 59,99 € sa kamatom od 15. siječnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 56,61 € sa kamatom od 16. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 58,31 € sa kamatom od 16. ožujka 2011. do plaćanja,

-na iznos od 57,88 € sa kamatom od 16. travnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 62,43 € sa kamatom od 16. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 74,24 € sa kamatom od 16. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 82,55 € sa kamatom od 16. srpnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 103,15 € sa kamatom od 13. kolovoza 2011. do plaćanja,

-na iznos od 77,58 € sa kamatom od 16. rujna 2011. do plaćanja,

-na iznos od 70,68 € sa kamatom od 15. listopada 2011. do plaćanja,

-na iznos od 71,32 € sa kamatom od 16. studenog 2011. do plaćanja,

-na iznos od 78,91 € sa kamatom od 16. prosinca 2011. do plaćanja,

-na iznos od 82,58 € sa kamatom od 14. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 86,49 € sa kamatom od 16. veljače 2012. do plaćanja,

-na iznos od 84,64 € sa kamatom od 16. ožujka 2012. do plaćanja,

-na iznos od 144,14 € sa kamatom od 14. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 148,64 € sa kamatom od 16. svibnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 93,85 € sa kamatom od 16. lipnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 86,06 € sa kamatom od 14. srpnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 86,00 € sa kamatom od 15. kolovoza 2012. do plaćanja,

-na iznos od 81,51 € sa kamatom od 15. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 84,59 € sa kamatom od 16. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 86,73 € sa kamatom od 16. studenog 2012. do plaćanja,

-na iznos od 87,43 € sa kamatom od 15. prosinca 2012. do plaćanja,

-na iznos od 85,26 € sa kamatom od 16. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 84,87 € sa kamatom od 16. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 84,26 € sa kamatom od 16. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 88,25 € sa kamatom od 16. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 82,23 € sa kamatom od 16. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 82,27 € sa kamatom od 15. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 81,68 € sa kamatom od 16. srpnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 80,55 € sa kamatom od 15. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 1,45 € sa kamatom od 2. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 80,77 € sa kamatom od 14. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 2,94 € sa kamatom od 2. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 81,31 € sa kamatom od 16. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 3,69 € sa kamatom od 2. studenog 2013. do plaćanja,

-na iznos od 80,90 € sa kamatom od 19. studenog 2013. do plaćanja,

-na iznos od 4,13 € sa kamatom od 2. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 84,31 € sa kamatom od 17. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 3,78 € sa kamatom od 2. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 75,04 € sa kamatom od 23. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 78,41 € sa kamatom od 15. veljače 2014. do plaćanja,

-na iznos od 79,51 € sa kamatom od 15. ožujka 2014. do plaćanja,

-na iznos od 77,97 € sa kamatom od 16. travnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 76,74 € sa kamatom od 16. svibnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 76,89 € sa kamatom od 14. lipnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 77,94 € sa kamatom od 24. srpnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 79,22 € sa kamatom od 15. kolovoza 2014. do plaćanja,

-na iznos od 79,42 € sa kamatom od 13. rujna 2014. do plaćanja,

-na iznos od 79,91 € sa kamatom od 16. listopada 2014. do plaćanja,

-na iznos od 81,98 € sa kamatom od 15. studenog 2014. do plaćanja,

-na iznos od 82,33 € sa kamatom od 16. prosinca 2014. do plaćanja,

-na iznos od 82,00 € sa kamatom od 16. siječnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 82,44 € sa kamatom od 14. veljače 2015. do plaćanja,

-na iznos od 82,44 € sa kamatom od 14. ožujka 2015. do plaćanja,

-na iznos od 43,41 € sa kamatom od 16. travnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 44,27 € sa kamatom od 16. svibnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 44,27 € sa kamatom od 13. lipnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 41,31 € sa kamatom od 16. srpnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 44,27 € sa kamatom od 15. kolovoza 2015. do plaćanja,

-na iznos od 6.261,34 € sa kamatom od 22. rujna 2015. do plaćanja, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 2.196,40 € (slovima: dvijetisućesstodevedesetšesteuraičetrdesetcenti) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.382,76 € (slovima: šesttisućatristoosamdesetdvaeuraisedamdesetšestcenti) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 27. rujna 2022. podnio tužbu Općinskom sudu u Varaždinu, protiv tuženika, radi ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i isplate.

1.1.U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom dana 31. siječnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208356568, a koji kredit je u cijelosti isplaćen. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 45.236,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita uz kamatu koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje. U čl. 2. Ugovora o kreditu bila je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama kreditora.

1.2. Međutim, iako je ta ugovorna odredba, s obzirom na presuđenja i stavove zauzete u presudama po kolektivnim tužbama pokrenutim po Udruzi potrošač, utvrđena kao nepoštena, u tom smislu tužitelj ne postavlja zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, budući da je nastupila zastara.

1.3. Međutim, tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, u istom ugovoru o kreditu ugovorio je i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a posebno o rizicima koje zaključenjem takvog ugovora i vezanosti potraživanja banke uz valutnu klauzulu CHF preuzima, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 82. kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Tužitelj ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj stoga ukazuje i poziva se na primjenu pravnih utvrđenja sadržanih u istoj presudi, sve temeljem odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku.

1.5. S obzirom na obaveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. tužitelj ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik, preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti bio svjestan niti ga je mogao razumjeti. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF.

1.6. Tužitelj je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF, te je prilikom izračuna uzeta u obzir kamata koja je bila ugovorena na dan isplate kredita te tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio više plaćen novčani iznos u iznosu od 101.895,57 kn, odnosno 13.523,87 €, za koji novčani iznos je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe tužitelj oštećen. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, predlaže se da sud nakon provedenog postupka primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te odredbe čl. 81 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku isplata iznosa od 13.523,87 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

2. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 27. rujna 2022., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 27. rujna 2017. nastupila zastara.

2.2. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

2.3. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

2.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Ureda predsjednika suda, broj 32 Su- 7/2023-5 od 18. siječnja 2023. i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Ureda predsjednika suda, broj 32 Su-7/2023-8 od 24. siječnja 2023. određeni su Općinski sud u Čakovcu i Općinski sud u Koprivnici, kao drugi stvarno nadležni sudovi za postupanje u predmetima Općinskog suda u Varaždinu, iskazanim u tablicama u privitku rješenja. Stoga je ovaj predmet Općinskog suda u Varaždinu proslijeđen na daljnje postupanje ovom sudu, a prema Obavijesti Općinskog suda u Koprivnici, Ureda predsjednice suda, broj 31 Su-10/2023-10 od 13. veljače 2023.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu sa solemnizacijom, otplatnog plana, knjigovodstvene kartice sa specifikacijom uplata, zk. izvatka, pregleda kamatnih stopa, prometa po kreditu, pregleda prometa po partiji kredita, izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005., prometa po kreditu-specifikacija uplate, nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Slađane Srnec od 19. kolovoza 2024., očitovanja vještaka od 2. listopada 2024., 20. studenog 2024. i od 9. prosinca 2024., dopisa Porezne uprave od 20. rujna 2023., dopisa Trgovačkog suda u Varaždinu, Sudski registar od 26. rujna 2023., iskaza tužitelja saslušanog kao stranka u svrhu dokazivanja, te iskaza sudskog vještaka Slađane Srnec na ročištu od dana 4. prosinca 2024.Sud nije provodio dokaz saslušanjem svjedoka službenika Banke jer je tuženik povukao navedeni dokazni prijedlog.

5. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pretežnom dijelu.

6. Podneskom od 29. siječnja 2025. tužitelj je po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Slađane Srnec, mag. oec. postavio konačni tužbeni zahtjev, tako da je umjesto prvotnih 13.523,87 € iz tužbe, potraživao iznos od 11.327,47 €, slijedom čega bi proizlazilo da je povukao tužbu za iznos od 2.196,40 €.

6.1. Međutim, tuženik se povlačenju tužbe protivio u podnesku od 4. veljače 2025., pa kako se povlačenju tužbe protivio u zakonskom roku od 15 dana, do povlačenja tužbe nije došlo jer za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 193. st. 2. ZPP-a te je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu iz tužbe.

7. Nesporno je da su stranke dana 31. siječnja 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208356568, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 45.236,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

8. Čitanjem dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec, Ispostava Čakovec od 20. rujna 2023. utvrđeno je da uvidom u porezne evidencije poreznik obveznik CČ nije, niti je bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva.

9. Čitanjem dopisa Trgovačkog suda u Varaždinu, Sudski registar od 26. rujna 2023. proizlazi da je uvidom u aplikaciju sudskog registra utvrđeno da tužitelj nije niti u jednom trgovačkom društvu na području Republike Hrvatske upisan kao član društva – osnivač, te time nije niti imatelj poslovnih udjela.

10. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazivao da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit u svrhu adaptacije kuće u kojoj joj je živio u vrijeme zaključenja kredita. Nikada nije bio vlasnik obrta, niti poduzeća, nego je cijeli radni vijek proveo kao zaposlenik Opće bolnice Varaždin. Ugovor o kreditu potpisao je u Zagrebačkoj banci u [adresa], a iz razloga jer je u to vrijeme isti bio najpovoljniji. Ne sjeća se detalja odakle mu informacije da je taj kredit najpovoljniji. Ne sjeća se je li ugovor pročitao prije nego što ga je potpisao. Predmetni kredit u CHF bio je najpovoljniji s obzirom da je imao najmanju kamatnu stopu u odnosu na druge valute. Ne sjeća se da li se i kod drugih banaka raspitivao o povoljnijem kreditu. Kredit je otplaćivao ustegama na plaći i u cijelosti ga je otplatio. Nitko od strane banke nije ga upozorio na bilo kakav rizik kredita vezano uz valutnu klauzulu. Ugovor je potpisao kao tipski ugovor.

11. U pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015., te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., izraženo je pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te se prema odredbi članka 502. c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. tog zakona. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, što znači da pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

12. Cijeneći iskaz tužitelja, te pribavljene podatke prema kojima u vrijeme podizanja kredita nije obavljao gospodarsku djelatnost, niti je imao poslovne udjele u vlasništvu, proizlazi da je tužitelj kredit podigao kao fizička osoba, a za njegove osobne stambene potrebe. Slijedom navedenog, zaključak je suda da tužitelj nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

13. Slijedom svih navedenih utvrđenja suda, zaključak je suda da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

15. Zaključak je suda da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO). Stoga je odlučeno na način naveden u točki I. izreke presude.

16. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

17. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. rujna 2022., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

18. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (valutna klauzula vezana uz CHF) proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Slađani Srnec, mag. oec., koja je 19. kolovoza 2024. dostavila u spis pisani nalaz i mišljenje od 18. kolovoza 2024.

19. Podneskom od 10. rujna 2024. tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, smatrajući da vještakinja nije uzela u obzir sve stvarno izvršene uplate, nego njihovu simulaciju, te da je koristila pogrešnu metodu obračuna. Stoga je sud pozvao vještakinju Slađanu Srnec da se očituje na iskazane primjedbe, te je ista 2. listopada 2024. dostavila očitovanje u kojem navodi da je uzela u obzir stvarne uplate kamate i glavnice preuzete iz kartice kredita, a u nalazu i mišljenju od 18. kolovoza 2024. opisala je metodologiju i postupak izračuna preplate tečaja, te je omaškom u izračunu preplate stavljen izračun po tekućem tečaju, a ne po početnom tečaju, pa je oduzeta i tečajna razlika sadržana u preplati kamate, te je vještakinja ispravila izračun preplate (po početnom tečaju) na način prikazan u Tabeli – preplata tečaja po početnom tečaju i na temelju istoga je prikazala specifikaciju pozitivnih tečajnih razlika, negativnih tečajnih razlika, te prebijanje neto pretplate tečaja. I ovakvoj dopuni nalaza prigovarao je tužitelj u podnesku od 5. studenog 2024., navodeći da vještakinja nije uzela u obzir sve stvarno izvršene uplate, nego simulirane pa izračun zatezne kamate i opomena prema podacima vještakinje ne daju stvari tijek obveza i uplate i u konačnici preplatu.

19.1. Dana 20. studenog 2024. vještakinja se ponovno očitovala po primjedbama tužitelja, navodeći da je uvidom u knjigovodstvenu karticu po partiji predmetnog kredita tuženik 11. rujna 2015. uplatio sredstva za prijevremenu otplatu kredita, a banka je izvršila konačan obračun otplate s danom 21. rujna 2015. Vještakinja, kako je navela u nalazu i mišljenju, pa i u prethodnom očitovanju na podnesak tužitelja od 10. rujna 2024. navela je kako su iz uplate isključeni troškovi i zatezna kamata, te iznos povrata tužitelju više plaćenih sredstava po kreditu i nije simulirala izračun, već je izvršila izračun preplate na način kako je opisano u metodologiji. Na konačan izračun preplate tečaja stoga uplate i onako nakon 27. siječnja 2015. nemaju utjecaj obzirom da je tečaj prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju bio utvrđen i fiksiran godinu dana na 6,39 HRK za jedan CHF. Nadalje, u očitovanju vještakinja je prikazala Tabelu preplate tečaja, te specifikaciju pozitivnih i negativnih tečajnih razlika i prebijanu neto preplatu tečaja. Kako je tužitelj i nadalje ostao kod prigovora nalazu i mišljenju vještaka u podnesku od 20. studenog 2024., na ročištu održanom dana 4. prosinca 2024. vještakinja se usmeno očitovala na primjedbe tužitelja, navodeći da u nalazu i mišljenju nije izvršena simulacija izračuna preplate, nego su stvarne uplate uzete iz kartica prometa po kreditu i izračun je napravljen prema metodologiji, te ostaje kod svog izračuna preplate. Vještakinja je iskazala da po nalogu suda može izvršiti još jednom provjeru uplaćenih iznosa prema preliminarnom i konačnom nalazu, a prema dokumentaciji koju je predala punomoćnica tužitelja.

19.2. U pisanom očitovanju zaprimljenim u sud 9. prosinca 2024. vještakinja je navela da je tužitelj na glavnoj raspravi na ročištu 4. prosinca 2024. predložio da vještakinja komparira svoj izračun preplate tečaja s preliminarnim izračunom vještakinje Vlaste Santo Olđa prema kojem uplate iznose ukupno 389.732,35 kn, dok je vještakinja u svom izračunu evidentirala uplate u iznosu od 373.896,45 kn. Nadalje, vještakinja se očitovala na način da razlika između uplata iz nalaza i mišljenja i preliminarnog izračuna iznosi 15.835,90 kn (389.732,35 kn - 373.896,45 kn). Uvidom i analizom u preliminarni izračun vještakinje, utvrđuje se kako vještakinja Vlasta Santo Olđa dipl. oec. iz [adresa] u preliminarnom izračunu: uvećala je ukupnu uplatu za iznos od 10.412,68 kn jer je umjesto iznosa uplate 169.253,78 kn od 21. rujna 2015. koji je Banka evidentirala za prijevremenu konačnu otplatu kredita, uzela uplatu od 11. rujna 2015. u iznosu od 179.666,46 kn odnosno 28.116,82 CHF, a koji je iznos Banka stornirala 21.09.2015. umanjen za saldo dugovanja na dan 21. rujna 2015. (28.116,82 CHF –1.297,40 CHF = 26.819,42 CHF. Razlika koju Banka nije stornirala, evidentirana je u saldu kao preplata i tužitelju je za taj iznos izvršen povrat sredstava 21. rujna 2015. (vidljivo iz kartice prometa po predmetnom kreditu) nije iz uplata isključila troškove, a koji se odnose na interkalarnu kamatu, bankovne troškove, zatezne kamate te povrat više plaćenih sredstava 27. lipnja 2012. Nalaz i mišljenje napravljen je u skladu s nalogom Suda i postavljenim zadatkom. U zadatku se traži da se utvrdi preplata tečaja u odnosu na početni tečaj, što je uobičajena metoda u slučaju ništetnosti kada vrijede početni uvjeti. Vještakinja je to i uradila. Ujedno ističe kako se izračun utjecaja tečaja računa na temelju stvarnih uplata kamate i glavnice. Vještakinja navodi da ostaje kod svog izračuna.

19.3. U podnesku od 29. siječnja 2025. tužitelj se očitovao putem punomoćnice, na način da je naveo kako u cijelosti prihvaća korigirani nalaz vještakinje Slađane Srnec, te na isti ne stavlja primjedbe.

20. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, ali ne u odnosu na matematički izračun vještaka, nego su njegovi prigovori pravne prirode, a sve kako je naveo na ročištu 25. veljače 2025. Kako su stranke suglasno predložile da se vještak usmeno ne saslušava na ročištu, a nakon danih očitovanja po prigovorima tužitelja, sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaza vještakinje od 20. studenog 2024. jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenja dala je u skladu s pravilima struke, na temelju kompletne dokumentacije o kreditu i sukladno zadatku suda.

21. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Slađane Srnec proizlazi da prema predmetnom Ugovoru o kreditu preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 85.948,09 HRK, odnosno 11.407,22 €. Negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 600,93 HRK ili 79,75 €. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 85.347,16 HRK, odnosno 11.327,47 € time da je vještakinja u nalazu prikazala preplate po svim navedenim kategorijama po mjesecima.

22. Budući da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te je utvrdio da je tužitelj platio više s osnova povrata kredita i to zbog promjene tečaja CHF, odnosno zbog primjene ništetne ugovorne odredbe u ukupnom iznosu od 11.327,47 €, naloženo je tuženiku vratiti tužitelju navedeni iznos i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115., te čl. 29. st. 2. ZOO-a, na način kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude. Tuženik je nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Ovdje je potrebno napomenuti da je sud usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja utvrdio da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da je u istome, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, uračunao i negativne tečajne razlike.

23. Slijedom navedenoga sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 11.327,47 €, pa do zatraženog iznosa od 13.523,87 €, a što iznosi 2.196,40 €, na način naveden u točki III. Izreke presude.

24. I tužitelj i tuženik tražili su naknadu parničnog troška prema troškovnicima koje su predali u spis. Odluku o parničnom trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, te je obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak u cijelosti jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, tužitelj je u ovoj parnici uspio sa 100% u odnosu na pravni osnov, dok je u odnosu na visinu potraživanja uspio sa 84%, dok je uspjeh tuženika samo u odnosu na visinu 16%.

25. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnika odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 500,00 € prema Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 13. prosinca 2022., 10. rujna 2024., 4. studenog 2024. i 27. studenog 2024., za svaki u iznosu od 500,00 € prema Tbr. 8.1. Tarife, te sastav podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 125,00 €, zastupanje na ročištima 6. rujna 2023., 19. listopada 2023. i 4. prosinca 2024., za svako iznos od 500,00 € prema Tbr. 9.1. Tarife, te zastupanje na ročištu 25. veljače 2025. u iznosu od 250,00 €, izbivanje punomoćnice tužitelja iz ureda, koji je u [adresa] zbog dolazaka u Koprivnicu na ročišta zbog delegacije predmeta i to za tri dolaska na ročište, za svako iznos od 50,00 €, što ukupno iznosi 150,00 €, trošak kilometraže od [adresa] do Koprivnice i natrag radi dolaska punomoćnice tužitelja na tri ročišta, za svako iznos od 37,72 €, što za tri dolaska iznosi 113,16 €, PDV od 25% na navedene radnje odvjetnika u iznosu od 1.093,75 €, te u cijelosti predujam za vještačenje u iznosu od 560,00 € i pristojbe na tužbu 90,85 €, tako da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 6.382,76 €, te je stoga presuđeno na naveden u točki IV. izreke presude. Tužitelju nije priznat parnični trošak s osnova sastava podnesaka od 27. ožujka 2023., 20. prosinca 2023., 13. lipnja 2024., 17. lipnja 2024., 31. listopada 2024., 16. prosinca 2024. i 22. siječnja 2025., iz razloga jer se radilo o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

26. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 4. ožujka 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Marijan Fosin, Graberje 4/I, Varaždin

2. Odvjetnik Kruno Knežević, Lopašićeva 6, Zagreb