REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2277/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužiteljice IT (ranije Dabrović) u međuvremenu došlo do promjene osobnih podataka (podnesak tužiteljice str. 57 spisa) iz Zagreba, Donji Prečac 13, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Margiti Plažanin, odvjetnici iz Zagreba, Počiteljska 5, protiv tuženika Klinička bolnica Sveti Duh, Zagreb, Sveti Duh 64, OIB: 65119154523, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Margite Plažanin, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.918,23 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 72,63 eura od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 88,52 eura od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 111,72 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 93,06 eura od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 99,08 eura od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 109,61 eura od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 104,72 eura od 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 103,47 eura od 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 68,22 eura od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 26,88 eura od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 9,35 eura od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 35,68 eura od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 23,38 eura od 16. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 14,66 eura od 16. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 30,72 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 23,85 eura od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 16,21 eura od 16. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 5,01 eura od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 10,22 eura od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 52,19 eura od 16. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,84 eura od 16. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 5,62 eura od 16. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 34,90 eura od 16. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 32,13 eura od 16. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 61,99 eura od 16. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 40,29 eura od 16. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 55,53 eura od 16. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 47,00 eura od 16. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 63,25 eura od 16. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 8,60 eura od 16. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 20,54 eura od 16. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 30,20 eura od 16. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 25,46 eura od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 28,36 eura od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 56,40 eura od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 9,26 eura od 16. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 1,26 eura od 16. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 50,92 eura od 16. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 38,66 eura od 16. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 31,74 eura od 16. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 42,11 eura od 16. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 5,63 eura od 16. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 30,85 eura od 16. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 32,26 eura od 16. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 15,60 eura od 16. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 18,88 eura od 16. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 28,76 eura od 16. travnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.987,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 4. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika i obavlja poslove medicinske sestre, a radni odnos tužiteljice reguliran je Zakonom o radu (NN, 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 143/13), Dodatkom I. KU 96/15, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 29/18), Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 35/19), Izmjena Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 78/19), Dodatkom II. KU 92/19,Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje skraćeno TKU) (NN, 141/12), Dodatak II. TKU-a, 150/13, Ispravak Dodatka II.TKU-a (NN, 153/13),TKU-a (NN, 24/17), TKU-a (NN, 128/17), Dopuna TKU- a (NN, 47/18), internim pravilnikom poslodavca kao i Rješenjem o plaći.

Rad tužiteljice organiziran je u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo) pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati.

U smislu čl. 47. KU 143/13 i čl. 45. KU 29/18,35/19, 78/19, tužiteljičina plaća regulirana je na način:

"Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.".

Osim potonjeg mjerodavnog materijalnog prava, u spornom razdoblju na snazi je i TKU 128/17, 47/18, koji se paralelno primjenjuje na tužitelja i koji plaću radnika u čl. 50. definirana na identičan način kako je opisano u potonje navedenim KU. Navedena odredba o plaći istovjetna je i u TKU 24/17, odnosno u TKU 141/12 u čl. 51.

U odredbama čl. 51., 57., 60. KU 143/13 odnosno čl. 49., 55. i 58, KU 29/18, 35/19, 78/19, te u odredbi čl. 53. i 54. TKU 128/17, 47/18, propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat. Sukladno ovim odredbama KU i TKU tužiteljici se trebaju za svaki odrađeni sat isplatiti ugovoreni dodaci.

Tužiteljica je u vremenskom razdoblju od prosinca 2015., 2016. do siječnja 2017. bila zaposlena kod tuženika, i obavljala je poslove medicinske sestre, a isplaćivala joj se umanjena osnovica, za 6%.

Plaća tužiteljice u navedenom razdoblju bila je definirana Zakonom o plaćama u javnim službama, a čl. 4. glasi: "Plaća službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen I osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.". U spornom razdoblju, osnovica plaće regulirana je Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, u čl. 2.: Osnovica plaće u javnim službama se utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom.

U navedenom vremenskom razdoblju (2016.) na snazi je bio Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama i Sporazum Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi.

Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. je osnovica za obračun plaće od 2009. iznosila 5.415,37 kn.

Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. je određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. sa 5.415,37 kn na 5.108,84 kn i vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a. Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. je u čl. 3. određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili vise posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja).

Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske je dana 27. studenog 2015. objavio priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojega je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. realan međugodišnji rast BDP-a iznosio je 2,8% iz kojih podataka slijedi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP- iznosio točno 2%.

Nakon objave službenih podataka Državnog zavoda za statistiku, Vlada Republike Hrvatske nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016., jer je na snazi bio TKU i Sporazumi o osnovici kojima je visina osnovice za obračun plaća za 2016. bila određena na 5.415,37 kn, sukladno čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Unatoč tomu, tuženik je sve plaće u tijeku 2016. obračunavao sa osnovicom u iznosu od 5.108,84 kn.

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 143/13, 96/15) se u spornom razdoblju primjenjivao prilikom obračuna tužiteljičine plaće, prema kojemu je osnovica za obračun plaće temelj i osnov za obračun svakog dijela tužiteljičine plaće (za redovan rad, prekovremeni rad, obračun ugovorenih dodataka, za obračun naknade plaće i ostalo), pa je primjenom obračuna plaće s nižom osnovicom, tuženik pogrešno obračunao strukturu plaće odnosno svaki elemenat tužiteljičine plaće za rad u prosincu 2015., u 2016., siječnju 2017. godine. Tužiteljica je od 1. prosinca 2015. do dana podnošenja tužbe, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima, što je propisano odredbom čl. 86. ranijeg ZOR-a (NN, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZOR-a u čl. 94. (NN, 91/14 i 127/17). Nadalje, odredbom čl. 57. KU zdravstva (NN, 143/13, u primjeni od 1. prosinca 2013.) propisano je: "Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i 25% za radna mjesta II vrste.". Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 25% zbog otežanih uvjeta rada, odnosno posebnih uvjeta rada na sve sate koje je tužiteljica odradila, u redovnom i prekovremenom radu. Sukladno čl. 21. Dodatak II. KU 92/19 (koji je na snazi od 1. rujna 2019. do podizanja ove tužbe), navedeno je da se čl. 55. mijenja te je istim propisano da na tužiteljičinom radnom mjestu osnovna plaća po toj osnovi uvećava za 28%. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 1. listopada 2015.) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a. Dodatka I KU (NN, 96/15) propisuje: "Iznimno od čl. 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće". Tuženik od 1. listopada 2015. tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Odredbom čl. 24. Dodatkom II. KU 92/19, propisano je "U čl. 58., brojka: "4%" zamjenjuje se brojkom 8%".

Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljici po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao plaću odnosno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, blagdana, neradnih dana (primjena Zakona o blagdanima i neradnim danima, i međunarodni ugovori), te bolovanja. Tužiteljica je radila na blagdane koji su padali u radne dane, i radila je više od ukupnog broja radnih sati na bazi tekućeg mjeseca, a tuženik nije isplaćivao navedeni rad sukladno Zakonu i KU, niti je utvrđivao da li je generiran prekovremeni rad.

Budući da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanje).

Odredbom čl. 34. st.1. KU 29/18, 35/19, 78/19, propisano je "Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.", a u st. 2. istog članka propisano je "Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.". (u KU 29/18 i KU 143/13, potonja odredba sadržana je u čl. 36.)

U čl.13. Dodatka II. KU 92/19, propisano je "Članka 34. mijenja se i glasi: "Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika.".

Odredbom čl. 58. TKU 128/17, 47/18, propisano je u st. 1. "Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.", a u st. 2. istog članka, propisano je "Naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.". (potonja odredba sadržana je u TKU 24/17 i TKU 141/12, u čl. 59.) Sukladno čl. 9. st. 3. Zakona o radu NN, 93/14, 127/17, 98/19, propisano je: "Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.", tuženik je bio u obvezi postupiti u skladu s rečenim odredbama i na taj način, primjenom povoljnijeg prava, pravilno obračunati plaću tužiteljici te isplatiti iznos predmetnog potraživanja tužiteljici.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20. rujna 2024. tužiteljica predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da isti ne sadrže određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a istovremeno nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, sve sukladno zahtjevima iz č. 186. Zakon o parničnom postupku. Navodi da je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate neodređene sume, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena. Tuženik ističe da nisu ispunjenje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina nije poznata.

Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz KU 143/13, Dodatka I KU i KU/2018 pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

Tuženik također ističe da nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaja pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava, a tužiteljica nije niti tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste.

Slijedom svega iznesenog tuženik predlaže odbaciti tužbu.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u platne liste, evidenciju radnog vremena (str. 40-44 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Tkalec Gradinščak (Vještak Tkalec d.o.o.) od 09.09.2024., s prilozima (str. 66-89 spisa), kao što je izvršen uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju zaposlenica tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, što proizlazi iz priloženih obračunskih lista plaće, te da ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te da su predmetni dodaci tužiteljici isplaćivani u utuženom razdoblju. U postupku također nije sporno da je tuženik tužiteljici obračunao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn. Sporno je međutim jesu li predmetni dodaci tužiteljici ispravno i u cijelosti isplaćeni, odnosno jesu li isplaćeni na sve efektivno odrađene sate pa i na prekovremeni rad, te je li tuženik trebao plaću tužiteljici obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kn, umjesto primijenjene osnovice plaće od 5.108,84 kn, Također je sporno je li slijedom navedenoga u cijelosti isplaćena naknada plaće tužiteljici za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju zbog povećanja plaće po navedenim osnovama.

7. Odredbom čl. 83. st. 3. Zakona o radu (NN, 93/09, 61/11 i 73/13, dalje ZR/09), odnosno čl. 91. st. 3. Zakona o radu (NN, 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Odredbom čl. 86. ZR/09, odnosno čl. 94. ZR-a propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

8. Prema odredbi čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 143/13, dalje u tekstu: KU/13), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2.). Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 51. st. 1. osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi čl. 57. st. 1. Kolektivnog ugovora radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. KU i dodaci istom propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću i to za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 30. rujna 2015. u iznosu od 10%, od 1. listopada 2015. do 31. kolovoza 2019. u iznosu od 12% te u razdoblju od 1. rujna 2019. u iznosu od 16% osnovne plaće.

9. Sud je prihvatio argumentaciju tužiteljice u kojoj ističe da je isti čitavo utuženo razdoblje radio kao na istim poslovima, te da joj stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada. Naime, tužiteljica je radila u otežanim uvjetima, odnosno imala je odgovornost za život i zdravlje ljudi tijekom čitavog radnog vremena, odnosno kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu. Prema odredbi čl. 47. Kolektivnog ugovora definirana je plaća tužiteljice koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan čl. 47. Kolektivnog ugovora. To znači da plaću tužiteljice i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada. Iz isplatnih lista je vidljivo da dodaci na osnovnu plaću nisu isplaćeni u istim iznosima za svaki mjesec, već variraju ovisno o odrađenim satima rada, što govori u prilog navodima tužitelje da se u ovom slučaju ne radi o isplati fiksnog, odnosno paušalnog iznosa dodatka za svaki mjesec, već iznos dodatka ovisi o količini radnih sati koje je tužiteljica odradila. Stoga, radi se o uvećanju plaće, odnosno isplati dodataka na plaću, koji se uvijek računaju u odnosu na osnovnu plaću, međutim obračunavaju se tužiteljici za cjelokupno radno vrijeme koje je ostvarila prethodnog mjeseca. U pravu je tužiteljica kada ističe da su se ispunili uvjeti za isplatu dodataka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, obzirom da je tužiteljica i u tom periodu bila izložena otežanim uvjetima odnosno imala je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prema citiranoj odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad koji je ostvarila u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu.

10. Navedeno pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da radnici imaju pravo na dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

11. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio osnovanim potraživanje tužiteljice koje se odnosi na potraživanje s naslova dodatka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađena sate rada.

12. U odnosu na potraživanje tužiteljice s naslova osnovice u visini od 5.415,37 kn bruto, sud je utvrdio slijedeće:

- da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara- medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su Vlada Republike Hrvatske i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV., koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III. do V. tih Izmjena i dopuna,

- da je 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano,

- da su Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,

- da je Vlada Republike Hrvatske 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u veljači 2017. godine.

13. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 115/10, dalje: TKU/10) sklopljenim 4. listopada 2010. ugovoreno je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je propisano i TKU-om za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (NN, 141/12, dalje: TKU/12) u čl. 51. st. 3.

14. Obzirom na ranije navedeno, sud utvrđuje da nisu pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-408/2012 od 3. travnja 2013., Revr- 847/2010 od 7. prosinca 2011., Revr-1797/2009 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3535/2013 od 5. ožujka 2015. godine. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune.

15. Stoga, prema stavu ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama (NN, 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu (NN, 93/14, 127/17, dalje: ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u čl. 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX. navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena i dopuna dodatka Sporazuma je istekao s danom 26. siječnja 2017. godine.

16. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.

17. U pogledu ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da s obzirom na to da je iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH, na koje se čl. III. i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog BDP-a prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.

18. Nije relevantno što u ovom slučaju Vlada Republike Hrvatske nije donijela Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, jer propust Vlade Republike Hrvatske da donese takvu Odluku ne može ići na štetu tužiteljice, to stoga što je Vlada Republike Hrvatske sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, u koje spada i tuženik, a koje istog obvezuju.

Navedeno pravno stajalište također proizlazi iz revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koja je donesena u činjenično i pravno primjenjivom predmetu. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da je osnovan i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike bruto plaće zbog primjene niže osnovice od propisane kolektivnim ugovorom, a u utuženom razdoblju od prosinca 2015. do siječnja 2017. godine.

19. Slijedom navedenog osnovan je i zahtjev tužiteljice za isplatom razlike naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u utuženom razdoblju po navedenim osnovama, a s obzirom da prema čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), odnosno da prema odredbi čl. 95 st. 1. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, te da se prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, stoga ispravno smatra tužiteljica da je tuženik zbog neisplaćenih dodataka na plaću i primjene niže osnovice od propisane tužiteljici u utuženom razdoblju obračunao niži iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

20. Slijedom navedenoga, u postupku je utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju tužiteljici nije obračunao i isplaćivao plaću u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim važećim izvorima materijalnog prava, i to po osnovi neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sve odrađene sate kako u redovnom tako i u prekovremenom radu, te po osnovi povećanja osnovice plaće za 6%, sve za razdoblje od svibnja 2016. do siječnja 2017., te posljedično tome i po osnovi neisplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora po navedenim osnovama u razdoblju od 2. svibnja 2016. do 31. ožujka 2020. godine.

21. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, u ovom predmetu proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak (Vještak Tkalec d.o.o.). Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je plaća za prekovremeni rad obračunata u potpunosti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a neobračunati dodatak za posebne uvjete rada, dodatak na plaću za odgovornost za život i zdravlje ljudi, razlika plaće na ime primjene osnovice za izračun plaće (za razdoblje od svibnja 2016. do siječnja 2017.), te naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, u razdoblju od 2. svibnja 2016. do 31. ožujka 2020., iznose ukupno 1.918,23 eura bruto. Na citirani nalaz i mišljenje stranke nisu iznosile prigovore.

22. Tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, te je stoga valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice usvojiti u cijelosti te naložiti tuženiku isplatu razlike bruto plaće kao u izreci.

23. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 16.-og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st, 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

24. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prilikom dosuđivanja naknade troška tužiteljici, sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, troškovniku tužiteljice te o tome da primjenjuje Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

25. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Odvjetničkoj tarifi i zatraženom trošku i to: za sastav tužbe od 04.01.2021. (100 bodova po tbr. 7/1 OTH), za sastav podneska od 10.10.2022. (100 bodova po tbr. 8/1 OTH), za sastav podneska od 16.08.2023. (25 bodova po tbr. 8/3 OTH), za pristup na ročište održano 02.10.2023. (100 bodova po tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište održano 16.04.2024. (100 bodova po tbr. 9/1 OTH), za sastav podneska od 20.09.2024. (100 bodova po tbr. 8/1 OTH), za pristup na ročište održano 14.01.2025. (100 bodova po tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište za objavu 04.03.2025. (50 bodova po tbr. 9/3 OTH), što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% u skladu s tbr. 42. OTH iznosi 1.687,50 eura. Navedeni iznos je valjalo uvećati za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, a koji je bio neophodan za vođenje ovog postupka pa tako sveukupno priznati trošak tužiteljici iznosi 1.987,50 eura.

26. Sud tužiteljici nije priznao zatraženi trošak sastava podnesaka od 28.04.2022. budući je sadržaj istog mogla iznijeti i u tužbi dok joj je trošak podneska od 16.08.2023. priznat sukladno Tbr. 8/3 OTH budući istim dostavlja dokumentaciju. Tužiteljici nije priznat trošak podneska od 13.11.2023. budući istim uređuje tužbeni zahtjev što ponavlja u kasnijem podnesku za koji joj je priznat trošak. Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak sastava dva podneska od 08.05.2024. budući isti nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka odnosno sadržaj istih je mogla iznijeti i na ročištu. Konačno, tužiteljici nije priznat niti trošak sastava troškovnika od 19.12.2024. budući je sadržaj istog također mogla iznijeti na ročištu.

27. Sud je tužiteljici priznao i zatraženu kamatu na parnični trošak temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12., 25/13. i 93/14.) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a tekućom od dana presuđenja do isplate.

Zagreb, 4. ožujka 2025.

Suda c

Siniša Marinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. tuženiku