Poslovni broj: P-4494/2024-49

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], zastupan po Lani Humljak Gugić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog drušva Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 04. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 114-50-3638490 od dana 04. rujna 2009. godine koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria A d.d.,Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju RŽ iz [adresa], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 1.961,05 eura s pripadajućom zakonskom zateznom, i to:

- na iznos od 19,83 eura od 30.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,86 eura od 31.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 19,59 eura od 31.1.2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,72 eura od 29.2.2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,66 eura od 31.3.2008. godine do isplate,

- na iznos od 19,68 eura od 30.4.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,33 eura od 31.5.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,31 eura od 30.6.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,19 eura od 31.7.2008. godine do isplate,

- na iznos od 30,93 eura od 31.8.2008. godine do isplate,

- na iznos od 30,69 eura od 30.9.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,03 eura od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 30,81 eura od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,61 eura od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,82 eura od 31.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,94 eura od 28.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,17 eura od 31.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,91 eura od 30.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,46 eura od 31.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,65 eura od 30.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,61 eura od 31.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,57 eura od 31.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,25 eura od 30.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,28 eura od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,19 eura od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,19 eura od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,14 eura od 31.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,08 eura od 28.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,26 eura od 31.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,29 eura od 30.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,53 eura od 31.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,66 eura od 30.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,71 eura od 31.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,79 eura od 31.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,77 eura od 30,.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,77 eura od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,04 eura od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,50 eura od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,58 eura od 31.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,57 eura od 28.2.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,55 eura od 31.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,53 eura od 30.4.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,75 eura od 31.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 32,02 eura od 30.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,99 eura od 31.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,98 eura od 31.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,96 eura od 30.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,91 eura od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,92 eura od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,52 eura od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 31,50 eura od 31.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 12,68 eura od 29.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,42 eura od 31.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,00 eura od 30.4.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,52 eura od 31.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 12,99 eura od 30.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,36 eura od 31.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,28 eura od 31.8.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,24 eura od 30.9.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,21 eura od 31.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,03 eura od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 12,99 eura od 31.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 13,11 eura od 31.1.2013. godine do isplate,

- na iznos od 13,05 eura od 28.2.2013. godine do isplate,

- na iznos od 13,02 eura od 31.3.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,98 eura od 30.4.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,99 eura od 31.5.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,95 eura od 30.6.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,91 eura od 31.7.2013. godine do isplate,

- na iznos od 13,00 eura od 31.8.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,95 eura od 30.9.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,97 eura od 31.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,92 eura od 30.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,88 eura od 31.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,73 eura od 31.1.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,69 eura od 28.2.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,65 eura od 31.3.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,60 eura od 30.4.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,57 eura od 31.5.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,56 eura od 30.6.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,57 eura od 31.7.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,49 eura od 31.8.2014. godine do isplate,

- na iznos od 12,60 eura od 30.9.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,78 eura od 31.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,74 eura od 30.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,72 eura od 31.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,69 eura od 31.1.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,63 eura od 28.2.2015. godine do isplate,

a koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.090,13 euro sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. ožujka 2025. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se prigovor tuženika radi prebijanja u iznosu od 1.990,40 eura (prije 15.000,00 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine do isplate, te zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 04.09.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 114-50-3638490 s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, a kako je navedeno u čl. 2 citiranog ugovora, a koja odredba je ništetna i nepoštena. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku kreditora o promjeni stope ugovorene kamate, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Predlaže da sud utvrdi ništetnost navedenih odredbi ugovora te naloži tuženiku platiti tužitelju razliku plaćenih mjesečnih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio dužan platiti bez ugovorenih ništetnih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi kako se u ovom slučaju ne mogu primjenjivati presude iz kolektivnih sporova, odnosno presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 kojom je potvrđen dio izreke prvostupanjske presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a koja je potvrđena presudom VSRH broj Revt-24914 od 09.04.2015. godine. VSRH je u navedenoj presudi jasno iz postupka isključio sve kredite koji nisu krediti s valutnom klauzulom u CHF. Smatra da je na tužitelju teret dokazivanja da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako niti drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, a koje je tuženik mijenjao kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa uzeo u obzir faktore i to kretanje kamatnih stopa, kretanje premije rizika i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije, a također je vodio računa o svom požaju na tržištu. Svi ti kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Na odluke tuženika također su djelovali parametri koji su predstavljali opravdani razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa u određenom trenutku promijeni. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Kako nije sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom, to tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ističe prigovor zastare, protivi se visini tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid Prijepis knjigovodstvene kartice (list 5-16 i 204-214 spisa), u Ugovor o kreditu (list 17-24 spisa), u Otplatni plan (list 25-36 spisa), u Otplatnu tablicu, informativni izračun (list 37-45 spisa), u obavijest o promjeni kamatne stope (list 46 spisa), u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom tuženika (list 58-60 spisa), u Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za u utvrđivanje promjene naknada za usluge tuženika (list 61-62 spisa), u Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 63-92 i 93-116 spisa), u Dodatke ugovoru (list 142-145 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. (list 182-194 i 218-219 spisa), u Izjavu o otkazu kredita (list 215 spisa), proveden je dokaz saslušanjem vještaka Darko Prpić (list 229 i 297 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 239-240 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 04.09.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 114-50-3638490 na kreditni iznos od 50.000,00 euro u kunskoj protuvrijednosti, na otplatu od 300 jednakih mjesečnih obroka, te da je čl. 2 Ugovora određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koja u trenutku potpisivanja ugovora iznosi 5,95 %. Nije sporno da je ugovor otkazan Izjavom o otkazu kredita od 07.09.2021. godine.

5. Sporno je da li su u konkretnom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, sporna je visina tužbenog zahtjeva, te je sporno da li tuženik ima pravo na prijeboj za razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a koji ističe tijekom postupka.

6. U ovom predmetu donesena je presuda dana 04. ožujka 2024. godine, a koja je ukinuta presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-435/24 od dana 05. srpnja 2024. godine.

7. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

8. Sud smatra da se tuženik osnovano protivi da sud svoju odluku u ovom predmetu temelji na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Naime, gore navedenim presudama odlučivalo se o kreditima čija je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka (CHF), dok je predmet ovog spora potraživanje temeljem Ugovora o kreditu čija je glavnica vezana uz valutu eura, stoga sud smatra kako se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 502c ZPP-a, odnosno da sud nije vezan za utvrđenja u toj parnici. Stoga je sud sam ocjenjivao osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. U odnosu na prigovor zastare, valja reći da potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od 07. studenog 2007. godine do 30. studenog 2015. godine, dok je tužba podnijeta dana 04. siječnja 2018. godine.

11. Ovdje valja ukazati na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine kojim je rečeno; "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Iz navedenog shvaćanja proizlazi kako u ovom slučaju nije došlo do zastare potraživanja. Naime, dio tužbenog zahtjeva je upravo utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz koji zahtjev je podnijet i zahtjev za isplatom. Zbog navedenog, potraživanja tužitelja nisu u zastari, te je u tom dijelu neosnovan prigovor tuženika.

12. Čl. 81 ZZP-a određuje da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Među strankama nije sporno da je potpisani ugovor među strankama bio unaprijed formuliran od strane tuženika, te da se radi o standardnom ugovoru tuženika.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da je prije potpisivanja ugovora bio u banci te je pročitao ugovor i pitao zaposlenika što to znači promjenjiva kamata te mu je zaposlenik banke rekao da se kamata bez obzira što piše da je promjenjiva neće mijenjati. Nakon što se kamatna stopa počela mijenjati ponovo je išao u banku te su mu rekli da je to promjenjiva kamata i da je normalno da se ona mijenja. Nitko mu nije objasnio uslijed čega bi se kamata mogla mijenjati. Nije primijetio da bi tijekom otplate kredita kamata padala. Mjesečne anuitete otplaćivali smo on i njegova bivša supruga kada on ne bi stigao i to tako da je bivšoj supruzi davao novac s kojim bi ona potom platila mjesečni iznos anuiteta.

14. Sud je ovakvom iskazu poklonio vjeru te nije imao nikakvog razloga sumnjati u istinitost iskaza, dok isti smatra životnim i logičnim. Iz istoga proizlazi da se o odredbama koje tužitelj predlaže proglasiti ništetnim (koje uređuju promjenjivu kamatu), nije posebno pregovaralo, dok s druge strane, tuženik nije ničim dokazao da se o predmetnim odredbama pregovaralo, a niti je na te okolnosti predložio provođenje dokaza.

15. Iz dostavljenih Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom tuženika, Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za u utvrđivanje promjene naknada za usluge tuženika te Pravilnika o obračunu kamata i naknada, a niti iz predmetnog Ugovora, ne proizlazi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni. Dakle, iz navedenog proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužitelju objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se kamata može mijenjati. Parametri koje tuženik spominje su prosječnom potrošaču apstraktni te isti svakako samostalno ne može procijeniti, a niti shvatiti da li bi se i kada i u kojim uvjetima kamatna stopa mogla mijenjati. K tome, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati, dok tako iskazuje i tužiteljica.

16. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništavost) pojedine odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo navedeno da će se mijenjati sukladno s promjenama Odluke tuženika. Tako određena stopa se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja, a što proizlazi i iz njegovog iskaza), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga, prema kojim referentnim vrijednostima odnosno prema kojem načinu izračuna itd. Dakle, citirana formulacija iz navedenog članka 2. Ugovora o kreditu je prilično neprecizna i nejasna i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranom, odnosno određenom i odredivom jer tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati.

17. Tuženik navodi da nije mijenjao kamatno stopu jednostrano već sukladno tržišnim uvjetima, no tuženik ponovno nigdje ne navodi da je tužitelj imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u tim određivanjima ili promjenama, a koje su se direktno ticale i tužitelja, odnosno da je time isključena njegova obveza pregovaranja i upoznavanja tužitelja sa istim, te isto ne znači da je time tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Također, unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, tužitelj kao korisnik kredita odnosno kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja postoji u ugovoru o kreditu, te u naknadnim objašnjenjima tuženika bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno pojašnjenje, te dostavljene Opće uvjete, a koji su prvenstveno interni akti tuženika, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

19. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaknog kriterija. Također, tuženik nije nigdje naveo da je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na takvo određivanje kamatnih stopa po naknadno navedenim parametrima, a niti da se isti s time suglasio. Tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa te je tužitelju trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredbe ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

21. Slijedom svega navedenog, sama promjena kamatne stope nije bila zakonom zabranjena, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništavim čl. 2 Ugovora o kreditu po kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, slijedom čega tužitelj nije bio dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa tuženika te je stoga odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

22. U odnosu na činjenicu da li te odredbe utječu na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, valja reći kako sud smatra da postoji neravnoteža među strankama prvenstveno iz razloga što je tuženik, kao stručna pravna osoba koja ima zaposlenike koji se bavi isključivo ovom temom, zasigurno u povoljnijem položaju od tuženika, dok također, sama činjenica da je samo tuženik ovlašten, temeljem neobjašnjenih parametara tužitelju, mijenjati kamatnu stopu bez dogovora i pregovora s tužiteljem, govori o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Dakle, slijedom navedene odredbe, a obzirom sud smatra da postoji djelomična ništavost dijela odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti tužitelju preplaćene kamate, te je time utvrđen osnov duga.

25. Naime, kako sud smatra da je ništav dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, to je tužitelj prema preostalom dijelu ugovora, pa tako između ostalog i čl. 2 istog koji nije ocijenjen ništavim bio dužan vraćati tuženiku kredit prema u Ugovoru o kreditu početno ugovorenoj stopi od 5,95 % godišnje.

26. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja Darfin d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da je tuženik za trajanja kredita u više navrata mijenjao stopu ugovorne kamate pa da je tako ona tijekom otplate kredita postupno narasla s početnih 5,95 godišnje sve do stope od 6,75% godišnje, te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 30.11.2007., a da je posljednji utuženi anuitet dospijeva 27.03.2015. godine.

27. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darko Prpić i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promijenjene kamate koje su tužitelju naplaćene za razdoblje od 30.11.2007. godine do 27.03.2015. godine iznosi 1.998,96 eura ili 14.775,55 kn. Tako je utvrđeno da je u utuženom razdoblju tužitelj određene iznose odnosno anuitete platio više temeljem odredbe koju sud smatra ništavom, a temeljem koje je izračunat anuitet po promjenjivoj stopi koju je primjenjivala banka, te tužbom potražuje razliku između tog iznosa i iznosa koji je tužitelj trebao platiti po fiksnoj stopi, odnosno po stopi koja vrijedi kada se ne primjenjuje odredba o promjenjivoj stopi.

28. Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor prebijanja u iznosu od 15.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine do isplate. Predložio je i provođenje financijskog vještačenja na okolnost prigovora radi prebijanja i to utvrđenja razlike između anuiteta koje je tužitelj platio po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na anuitete koje bi platio da je cijelo razdoblje od 1.10.2015. godine do izrade nalaza i mišljenja primijenjena početna ugovorena kamatna stopa.

29. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u utuženom razdoblju nije bilo razdoblja u kojem je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

30. Sud nije naložio vještaku da odredi razliku anuiteta u razdobljima kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i to iz sljedećih razloga; Naime, tužitelj potražuje navedene razlike zbog ništetnosti čl. 2 Ugovora o kreditu, odnosno u dijelu u kojem je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva. Sve i da je vještak utvrdio da je u pojedinom razdoblju tužitelj platio manji anutitet zbog razloga što je kamatna stopa u određenom trenutku bila niža od prvotno ugovorene, tužitelj niti tada ništa nije mogao steći plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Također, kod potrošačkih ugovora ništetnost se uvijek utvrđuje samo u korist potrošača a što proizlazi iz odredbe čl. 45 ZZP-a.

31. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije, odnosno ne bi stekao eventualnim plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno da prigovor prijeboja tuženika nije osnovan.

32. Po prigovoru tuženika u kojem isti navodi kako nije točan navod vještaka da tijekom otplate kredita nije bilo anuiteta u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene sud je zatražio očitovanje vjetšaka, te proveo saslušanje vještaka koji je naveo da je tužbom specificirano razdoblje, a da je kamatna stopa bila niža u razdoblju koje je izvan tužbenog razdoblja te je isto naveo u svom očitovanju. "Negativne razlike" odnosno razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početka ugovorene nalazi samo nakon razdoblja koje je utuženo tužbenim zahtjevom dok prije samog utuženog razdoblja takvih negativnih razlika u odnosu kamatne stope u konkretnom slučaju nema.

33. Po uputi suda Županijskog suda koji navodi kako prvostupanjski sud nije vještaka pozvao da usmeno obrazloži svoj nalaz i mišljenje, sud je ponovno proveo dokaz saslušanjem vještaka koji je iskazao da ostaje u cijelosti kod svog raijeg iskaza, te je naveo da je u ovom predmetu vještačenja tužbom obuhvaćeno razdoblje do 28.2.2015. a iz same knjigovodstvene kartice koje je dostavio tuženik na listu spisa 203 uz podnesak od 3.3.2022. je razvidno da od 1.10.2015. je kamata niža od početno ugovorene do razdoblja 31.1.2022. za koje razdoblje je i dostavljena kartica te navedene niže kamatne stope su u razdoblju izvan predmetne tužbe.

34. Prigovor tuženika kako stranke nisu ugovorile fiksnu, nego promjenjivu kamatnu stopu ne utječe na odluku u ovoj stvari obzirom je nakon utvrđenja da je dio ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništav, kao valjani dio ugovora preostao samo dio te odredbe iz kojeg je razvidna visina stope ugovorne kamate u trenutku sklapanja ugovora pa se temeljem čl. 105. ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe prema kojem je početna visina ugovorne kamate iznosila 5,95% godišnje.

35. Suprotno navodima tuženika, sud smatra da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu dana 15.02.2012. godine, tužitelj izričito pristao na kamatnu stopu od 6,25 % godišnje. Naime, u tom Dodatku ugovoru nije ugovarana kamatna stopa nego je samo konstatirano da ista u trenutku sklapanja tog Dodatka iznosi 6,25 % godišnje.

36. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

37. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 03.05.2019. prema Tbr 9/5 25 bodova, trošak sastava podneska od 19.07.2019.prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak sastava podneska od 07.10.2021.prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 22.10.2021. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 24.02.2022 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 27.04.2022.prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak sastava podneska od 11.11.2022. prema Tbr 8/3 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 17.11.2022.prema Tbr 9/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 05.02.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, za sastav žalbe od 22.03.2024. prema Tbr 10/5 50 bodova, te za pristup na ročište dana 27.01.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 770 bodova, odnosno 1.550,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 1.937,50 eura. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09, kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 99,54 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 2.090,13 euro. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

38. Temeljem čl. 155 ZPP-a, sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 11.01.2018. godine obzirom tužitelj tim podneskom dostavlja dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, a što je mogao i trebao učiniti već tužbom. Također mu nije dosudio trošak podneska od 10.06.2019. godine obzirom je tužitelj trebao precizirati tužbeni zahtjev u tužbi. Trošak pristupa na ročište dana 20.04.2020. i 07.07.2023. tužitelju također nije priznat, obzirom navedena ročišta nisu održana, Također, nije mu priznat trošak preliminarnog vještačenja obzirom isto nije bilo potrebno radi vođenja postupka, dok tužitelj također nije dokazao niti da li je i koji iznos za izradu istoga platio vještaku.

39. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 04. ožujka 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku