Poslovni broj: Povrv-159/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužitelja: HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, Zagreb, Miševečka 15/a, koje zastupa Zoran Tomić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu TOMIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, protiv tuženika: ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025.,u nazočnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnice tuženika i tuženika osobno, 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Valentine Žugec, sa sjedištem u [adresa], pod poslovnim brojem Ovrv-3938/2024 od 25. lipnja 2024. kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 261,18Eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te glavnice od dospijeća do isplate i naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 70,00Eura te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, naknaditi tuženiku ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00Eur (slovima: jednustotinueura) u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900 (ranije ovrhovoditelj; dalje u tekstu: tužitelj) je podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave - izvadak iz poslovnih knjiga, javnom bilježniku protiv tuženika ER, OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije ovršenika; dalje u tekstu: tuženik) radi naplate novčane tražbine u iznosu 261,18Eur, uz naknadu troškova postupka, sve zajedno sa zateznim kamatama.

2. U povodu istog prijedloga javna bilježnica Valentina Žugec, sa sjedištem u [adresa], donijela je 25. lipnja 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv-3938/2024, protiv kojeg rješenja je ovršenik pravodobno uložio prigovor te je isto rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv- 159/2024 od 30. srpnja 2024. stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje i određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, koji se u nastavku postupka smatra odgovorom na tužbu, tuženik osporava osnovanost potraživanja tužitelja jer da je prostor za koji ga se tereti kupio "roh-bau", u istom nema radijatora, da ugovor o prodaji toplinske energije nikada nije usuglašen s tužiteljem te da nije bilo nikakve potrošnje.

4. Nakon dostavljenog prigovora tužitelju, isti se podneskom od 29. kolovoza 2024. očitovao (te ponovio i djelomično dopunio podneskom od 14. siječnja 2025.) pa naveo da potraživanje koje je predmet ovog pravnog spora proizlazi iz Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 koji je potpisan od strane ovlaštenih predstavnika suvlasnika zgrade na adresi E [adresa] (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji u skladu sa zakonom obvezuje i sve druge vlasnike i suvlasnike posebnih dijelova zgrade. Budući da je predmetni Ugovor sklopljen sukladno Zakonu o tržištu toplinske energije (NN 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19, 118/19) koji čl. 11. st. 3. propisuje da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovoga članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika isti se primjenjuje i na tuženika. Na Ugovor se primjenjuju i odredbe Općih uvjeta za isporuku toplinske energije (NN 35/14., 129/15., dalje u tekstu: Opći uvjeti) osobito čl. 4. kojim je propisano da ugovor o potrošnji toplinske energije sklapaju upravo kupac toplinske energije i ovlašteni predstavnik suvlasnika. Sklapanjem ugovora na opisani način te sukladno svim relevantnim propisima, nedvojbeno je uspostavljen obveznopravni odnos između svih suvlasnika predmetne zgrade, pa i tuženika, i tužitelja. Nadalje, ovlašteni predstavnik suvlasnika ovlaštenje za sklapanje ugovora crpi iz Odluke suvlasnika zgrade/građevine o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem toplinske energije (dalje u tekstu: Odluka). U Odluci je upravo tuženik naveden kao krajnji kupac pod šifrom 2767784, odnosno kao obveznik plaćanja računa za isporučenu toplinsku energiju. Navedena Odluka donesena je temeljem odluke većine suvlasnika koji se računaju po suvlasničkim dijelovima te se primjenjuje na sve krajnje kupce navedene u Odluci. Osim toga, tužitelj ističe da tuženik ne osporava vlasništvo nad predmetnim poslovnim prostorom stoga je isti sukladno pozitivnopravnim popisima evidentirani kao krajnji kupac za predmetni poslovni prostor. Naime, čl. 2. Općih uvjeta definira krajnjeg kupca kao pravnu ili fizičku osobu koja je vlasnik samostalne uporabne cjeline ili zgrade/građevine. Tako nesporna činjenica vlasništva nekretnine predstavlja pasivnu legitimaciju tuženika, a prema tome i aktivnu legitimaciju tužitelja sve sukladno čl. 2. Općih uvjeta. U odnosu na navode tuženika da predmetni poslovni prostor nema radijatora te da je bespredmetno raspravljati o dugovanju obzirom da se toplinska energija ne isporučuje, navodi da se svaki utuženi račun sastoji se od varijabilnih troškova (troškova energije) i fiksnih troškova (troškova snage, naknade za djelatnost opskrbe toplinskom energijom i naknade za djelatnost kupca toplinske energije). Na računima su kao fiksni trošak obračunati troškovi snage prema zakupljenoj snazi samostalne uporabne cjeline koja je navedena na svakom računu na način da je obračun troškova izvršen sukladno cjeniku. Na računima za utuženo razdoblje obračunata je i naknada za djelatnost opskrbe toplinskom energijom te naknada za djelatnost kupca toplinskom energijom. Nadalje, na računima je kao varijabilni trošak navedena potrošnja za razdoblje na koje se pojedini račun odnosi, a na svakom računu je navedena i snaga samostalne uporabne cjeline (poslovnog prostora). Ističe da je čl. 45. st. 1. Zakona o tržištu toplinske energije propisano je da se krajnji kupac može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje s toplinskog sustava temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika unutar zgrade/građevine. Čl. 45. st. 2. propisano je da je nakon pribavljene suglasnosti iz točke 1. ovoga stavka, pisanu suglasnost za izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava ovlašteni predstavnik suvlasnika dužan ovjeriti i dostaviti kupcu. Dakle, za izdvajanje iz toplinskog sustava treba zadovoljiti sve uvjete za izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava koji su propisani čl. 45. Zakona o tržištu toplinske energije. Tužitelj pritom napominje da čak i kada je izdvajanje provedeno, krajnji kupac koji je izdvojen iz toplinskog sustava dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije. Dakle, dužan je i dalje plaćati troškove snage i troškove naknada obzirom da su tarifne stavke za snagu, naknada za djelatnost kupca toplinske energije i naknada za opskrbu toplinskom energijom fiksni elementi računa i naplaćuju se krajnjim kupcima neovisno o količini potrošene toplinske energije. Također, navodi mogućnost potpunog isključenja iz toplinskog sustava u kojem slučaju tuženik ne mora plaćati troškove toplinske energije, no ne može se u potpunosti isključiti iz toplinskog sustava čime bi bio oslobođen plaćanja i fiksnih troškova budući da nije sam na obračunskom mjernom mjestu, već je jedan od suvlasnika u zgradi te je kao takav dužan snositi fiksne troškove koji se obračunavaju svim suvlasnicima u zgradi spojenoj na toplinski sustav. Nadalje, osim postupka izdvajanja iz toplinskog sustava, postoji i mogućnost preraspodjele toplinske energije u kojem slučaju je krajnji kupac dužan plaćati troškove energije u iznosu utvrđenom odlukom krajnjih kupaca, dok je sve ostale troškove dužan plaćati u punom iznosu. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tuženik nije ispunio zakonom propisane uvjete za izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava niti je zatražena preraspodjela toplinske energije u odnosu na predmetni poslovni prostor stoga je tužitelj u utuženom razdoblju osnovano ispostavljao račune za isporučenu toplinsku energiju, to predlaže sudu usvojiti uređenu tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu potraživanog troška postupka.

5. Obzirom se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sporu male vrijednosti koji je pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 80/2022., dalje ZID ZPP/2022), primjenjuje se izmijenjeni čl. 461.a ZPP-a kojim je sada propisano da se u odnosu na spor male vrijednosti provodi pisani postupak, dakle, bez održavanja ročišta za glavnu raspravu, a stranke su, rješenjem od 30. srpnja 2024., upozorene na postupanje sukladno istoj odredbi. Povodom prijedloga tuženika za izvođenje dokaza njegovim saslušanjem održano je ročište na kojem su izvedeni svi predloženi dokazi.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid i čitao dokaze koji prileže spisu i to: u izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (list 7 spisa), prijepise utuženih računa (list 30-38 spisa), Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 (list 38-43), Odluku suvlasnika zgrade s popisom suvlasnika zgrade (list 43-47 spisa), energetsku suglasnost (list 47-48 spisa) te je saslušan tuženik kao stranka (list 94-95 spisa).

7. Tuženik, saslušan kao stranka, iskazao je da on vlasnik poslovnog prostora na adresi [adresa] veličine nekih cca 19 m2 te s tužiteljem vodi sudske postupke već 20-tak godina pri čemu napominje kako nije njihov korisnik. U navedenom poslovnom prostoru ne postoji priključak, kao ni radijatori. Predmetni poslovni prostor daje u najam te se najmoprimci u istom griju putem klima uređaja, a ako žele mogu, po svojoj volji, eventualno dodati nekakav mali kalorifer. Ponovno ističe kako s tužiteljem nikada nije sklopio nikakav ugovor, kako nije njihov korisnik i kako nikada neće ni biti. Pokušao je mirnim putem riješiti nastalu situaciju pa je u par navrata odlazio do tužitelja s namjerom da razgovara sa "šefom", međutim kako nikada nije uspio doći do osobe s kojom bi mogao razgovarati vezano za njegov problem te je uvijek dobivao informacije kako se tu ni ne zna što je čije zaduženje, stalno je ulagao prigovore na račune koji su dolazili i tražio da se razmotri njegova situacija, međutim bezuspješno. Predmetni poslovni prostor kupio je otprilike 1995. u roh-bau stanju, pa smatra da se na njega ne primjenjuju kasniji ugovori tužitelja, jer su ti ugovori koje tužitelj navodi ugovori iz 2015. s ostalim suvlasnicima, a on nikada nisam bio u sistemu pa smatra da se isti ne treba primjenjivati na njega. Kroz predmetni poslovni prostor ne prolaze cijevi centralnog sustava grijanja i nema nikakvih vertikalnih ili horizontalnih cijevi za grijanje. U situaciji da se odluči priključiti na centralni sustav grijanja tužitelja morali bi se izvoditi posebni građevinski radovi koji bi uključivali razbijanje zidova kako bi se njegov prostor priključio na sustav toplinskog centralnog grijanja. Predmetni poslovni prostor nalazi na prvom katu zgrade, ima veliku staklenu stijenu koja gleda na pročelje zgrade, pa ga vrlo često i sunčeve zrake zagriju. Nije upoznat s načinom zaključenja ugovora o potrošnji toplinske energije za zgradu jer nije bio sudionik kod potpisivanja ili pregovaranja istog ugovora.

7.1. Iskaz tuženika sud prihvaća u cijelosti te ga ocjenjuje vjerodostojnim jer je suglasan izvedenim materijalnim dokazima, detaljan, životan i logičan.

8. Temeljem svih izvedenih, a po strankama predloženih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tuženik od 1995. vlasnik poslovnog prostora u zgradi na adresi E

[adresa], u [adresa]

- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 267077201401 od 7. srpnja 2015. potpisan od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade, koji vrijedi do opoziva

- da je tuženik jedan od vlasnika odnosno suvlasnika posebnog dijela (poslovnog prostora) stambene zgrade koja je uključena u zajednički sustav grijanja preko zajedničke toplinske stanice (Galženica)

- da predmetni računi sadrže tarifne stavke ,,energija'', ,,snaga'' i ,,naknada za'' na koje stavke je obračunat PDV 5% te je ukupno obračunati iznos potom korigiran (umanjen) sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije (Narodne novine 104/22., 106/22. i 121/22.; dalje u tekstu: Uredba Vlade RH)

- da tuženik u svom poslovnom prostoru nema, niti je ikada imao ugrađene radijatore kao niti vertikalne ili horizontalne cijevi za grijanje

- da je navedena činjenica bila poznata tužitelju iz prijašnjih sudskih postupaka koje je vodio s tuženikom u svezi predmetnih troškova toplinske energije.

9. Izvedene dokaze sud je ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje ZPP).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 261,18Eur sa zateznom kamatom na ime dospjelih, a neplaćenih računa za isporučenu toplinsku energiju za poslovni prostor na adresi [adresa] u [adresa], u razdoblju od travnja 2023. do veljače 2024.

11. Između stranaka nije sporno da je tuženik od 1995. vlasnik poslovnog prostora na adresi u [adresa] u kojoj nekretnini nikada nije imao ugrađene radijatore niti cijevi toplinskog grijanja te da je tužitelj 7. srpnja 2015. s ovlaštenim predstavnikom stanara zaključio Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 267077201401, dok je sporno da li je tuženik u obveznopravnom odnosu s tužiteljem, osnov i visina.

12. Odredba čl. 11. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine br. 80/2013., 14/2014., 102/2014., 115/2014., 95/2015., 102/2015., 76/2018., 96/2018., 86/2019., 118/2019.; dalje u tekstu: ZTTE) propisuje da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovog članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika.

12.1. Stavkom 5. istog članka ZTTE propisano je da će ovlašteni predstavnik suvlasnika, na temelju odluke iz stavka 3., odnosno stavka 4. ovoga članka, sklopit ugovor o potrošnji toplinske energije s pravnom ili fizičkom osobom iz stavka 1. ovoga članka, koji se smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine.

12.2. Odredbom čl. 45. st. 1. ZTTE propisano je da se krajnji kupac može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje s toplinskog sustava temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika unutar zgrade/građevine 12.3. Sud u postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a) te su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

12.4. Nadalje, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP-a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice, zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP-a).

13. U smislu citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja, sadržana u odredbi članka 221.a ZPP-a, obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, a te je dokaze dužna predložiti sukladno odredbi članka 299. ZPP- a.

14. Budući iz Ugovora od 7. srpnja 2015. proizlazi da je ovlašteni predstavnik suvlasnika temeljem odluke većine glasova suvlasnika (koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika) sklopio ugovor o potrošnji toplinske energije s tuženikom kako to propisuje odredba čl. 11. st. 5. ZTTE, a krajnjim kupcima se smatraju svi suvlasnici zgrade na predmetnoj adresi pri čemu je nesporno da je tuženik jedan od suvlasnika to se isti Ugovor smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine dakle i s tuženikom.

15. Međutim, unatoč navedenoj činjenici provedenim postupkom je isto tako utvrđena nedvojbena činjenica da tuženik nikada nije faktično pripojen na predmetni toplinski sustav grijanja, koja činjenica je nesporna između stranaka i proizlazi iz utvrđenja da tuženik nikada nije imao radijatore pa čak niti cijevi koje bi otpuštale toplinu u njegovu stambenu jedinicu slijedom čega mu od ukupno utrošene toplinske energije koju je isporučivao tužitelj tuženiku nikada ništa nije dostavljeno (već drugim suvlasnicima). Obzirom na prethodno navedenu nespornu činjenicu da tuženik nikada nije bio faktično spojen na toplinski sustav to je apsolutno nelogično da je isti u obvezi pokrenuti postupak izdvajanja iz tog zajedničkog toplinskog sustava na što tijekom postupka upire tužitelj.

16. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

16.1. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

16.2. Odredbom čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

16.3. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. U konkretnom slučaju upravo odredba o propisanoj obveznoj proceduri izdvajanja tuženika iz sustava centralnog sustava grijanja tužitelja (čl. 20. Ugovora od 07.07.2015.) u situaciji kada je isti samo formalno postao obveznikom tužitelja zaključenjem Ugovora o potrošnji toplinske energije 7. srpnja 2015., odnosno koji nikada nije bio stvarno spojen na toplinski sustav po mišljenju ovog suda je suprotna načelu savjesnosti i poštenja (bona fide) te predstavlja dodatni pretjerani formalizam čime ne samo da je ista odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja pa i svrsi sklapanja samog Ugovora, već dovodi u pitanje jednakost uzajamnih činidaba gdje tužitelj nema činidbu (stvarno ne isporučuje svoju uslugu u prostor tuženika), a tuženik ima (plaćanje usluge koja mu nije pružena).

18. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je odredba čl. 20. Ugovora u konkretnom slučaju pretjerana i protivna odredbi čl. 3., 4., 6. i 7. ZOO pa time ništetna temeljem čl. 322. ZOO u svezi čl. 324. ZOO.

19. U odnosu na odredbu čl. 45. st. 1. i 2. ZTTE na kojoj se temelji odredba čl. 20. Ugovora od 07.07.2015., ovaj sud nalazi da ista nije primjenjiva na konkretni slučaj uzimajući u obzir utvrđene posebne okolnosti istog odnosno primjena iste bi jednako tako predstavljala pretjerani formalizam o kojem i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. ukazuje: "… 45. Ustavni sud već godinama uporno ponavlja da su nadležna tijela, uključujući sudove, dužni tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog konkretnog slučaja. Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka. 46. Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (što manjkavosti ZoRiRP-a/08-11 i ZObrt-a/93-10 u ovom slučaju jasno pokazuju), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu….".

20. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je tuženik, u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja u kojem je tek formalno postao strankom Ugovora od 07.07.2015., ali faktično nikada nije spojen na zajednički toplinski sustav jer u svom poslovnom prostoru nikada nije imao ugrađene radijatore (niti cijevi), a koja činjenica je tužitelju bila poznata iz sudskih postupaka koje je vodio protiv tuženika, već u trenutku zaključenja Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 07.07.2015. imao status izdvojenog krajnjeg kupca.

21. Nastavno na prethodno navedeno, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE, krajnji kupci su dužni nakon izdvajanja, plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije (tzv. varijabilne troškove), odnosno su dužni plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade, a u kojem pravcu je i Vrhovni sud RH izrazio svoj stav u brojnim svojim odlukama (Rev-285/2021 od 23. kolovoza 2022., Rev-41/2022 od 19. travnja 2023., Rev-811/21 od 06.06.2023., Rev-575/23 od 24.10.2023. i dr.).

22. Takav stav temelji se na shvaćanju Suda Europske unije u presudama od 05.12.2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17 ( „EVN Bulgaria Toplofikacia“

EAD protiv ERP i „Toplofikacia Sofia“ EAD protiv JRP ) prema kojem:

- čl. 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s čl. 5. st. 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

- čl. 13. st. 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i čl. 10. st. 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

23. Prema navedenom shvaćanju Suda Europske unije može se zaključiti:

- da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine) u zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade

- iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

- da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi

- za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

24. Iz navedenog jasno proizlazi da je krajnji kupac dužan plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u vezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili poslovnog prostora (dakle troškove koji nisu u vezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni.

25. U odnosu na visinu navedenih fiksnih troškova koje bi tuženik kao krajnji kupac kojem je priznat status izdvojenog kupca bio dužan platiti ističe se da tužitelj iste nije specificirao, razdvojio od ,,varijabilnih'' niti je dokazao način obračuna istih. Pritom se posebno ukazuje na činjenicu da se ukupno obračunati iznos korigira (umanjuje) sukladno Uredbi Vlade RH. S obzirom da sud nema stručnog znanja da bi razjasnio prethodno navedene proturječnosti i nejasnoće vezane za visinu potraživanja, odnosno kako se visina tužbenog zahtjeva ne može nedvojbeno utvrditi na temelju dostavljene dokumentacije tužitelja, to u postupku, uzimajući u obzir odredbu čl. 221.a ZPP-a, ista nije dokazana. Time tužitelj u konačnici nije uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva (za tzv. fiksne troškove) pa je tužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim i temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a ukinut je platni nalog u cijelosti i odlučeno kao pod točkom I. izreke.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka koji je bio potreban za vođenje ove parnice, a koji trošak se odnosi na trošak sastavljanja podneska od 19. rujna 2024. u skladu s odredbom Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.; dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 50,00Eur te trošak zastupanja na ročištu održanom 23. siječnja 2025. u skladu s Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 50,00 eura dakle u ukupnom iznosu od 100,00 eura slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 4. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri (3) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu.

Dn-a:

1. Tužitelju, po pun.

2. Tuženiku, po pun.