Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Paromlinska 2, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja nišetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 27. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 04. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. ugovora o namjenskom kreditu partija: 7103058393, ugovor sklopljen dana 17. ožujka 2006. između tužiteljice AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženice Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao banke, ugovor solemniziran dana 20. ožujka 2006. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod broj: OU-258/06-1, koji dio glasi: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."
II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. gore u toč. 1. ove presude navedenog ugovora o namjenskom kreditu koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja"; te dio koji glasi: "obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora".
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 22.326,81 EUR (bivših 168.178,93 kn), sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. godine, sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 4.189,26 eur, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
V Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 21. rujna 2018. tužiteljica tvrdi da je između nje, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO-a), sklopljen 17. ožujka 2006. u [adresa] ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija: 7103058393, koji ugovor da je solemniziran dana 20. ožujka 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OU-258/06-1. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio i potom isplatio tužiteljici kredit za kupnju stana (čl. 6. ugovora o namjenskom kreditu) u iznosu protuvrijednosti 138.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Kredit da je iskorišten 30. ožujka 2006., kada da je srednji tečaj HNB-a za CHF iznosio 4,653524 kn za 1 CHF, tako da je tužiteljici bilo plaćeno 642.186,31 kn. Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio kao trgovac u ugovoru s tužiteljicom kao potrošačem ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno čl. 81. ZZP-a 2003) tuženika. U čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, uz ugovornu odredbu koja da glasi: " … i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50 % godišnje (slovima: četirizarezpedeset posto)". Temeljem čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu, tuženik da je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U točci II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " A") da je utvrđeno da je "prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2015. do 31. prosinca 2008. … a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužiteljica se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7219/13, koja da vezuje i naslovni sud sukladno čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a. U čl. 7. st. 1. ugovora o namjenskom kreditu da je ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 729,35 CHF, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 725,35 CHF (slovima: sedamstodvadesetedevetšvicarskihfranakatridesetpetcenti) obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužiteljici anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. … povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), i to čl. 81., 82 i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Tužiteljica se poziva na to pravno uređenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a. Tužiteljica da je plaćala znatno veće iznose od 3.427,48 kn koliki da bi iznosili mjesečni anuiteti koje da bi bila dužna plaćati prema iznosu kredita kojega da je faktično iskoristila (642.186,31 kn) i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,5 % godišnje. Tako da je primjerice tuženik od tužiteljice naplatio dana 15. srpnja 2008. iznos od 3.736,38 kn, dakle za 308,90 kn više od pripadajućeg mu iznosa anuiteta od 3.427,48 kn tj. tuženik da je stekao bez osnove iznos od 308,90 kn. I u drugim mjesecima tijekom otplate kredita tuženik da je bez osnove stjecao iznose, sve kako je specificirano u tabeli koja je sastavni dio tužbe. Tuženik da je dužan vratiti ono što da je, imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivim kamatama i o deviznoj klauzuli u švicarskim frankima, bez osnove primio, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja, kako da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013. Slijedom gore navedenog, tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: " I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. ugovora o namjenskom kreditu partija: 7103058393, ugovor sklopljen dana 17. ožujka 2006. između tužiteljice AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženice Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao banke, ugovor solemniziran dana 20. ožujka 2006. godine kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa], pod broj: OU-258/06-1, koji dio glasi: "… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. gore u toč. 1. ove presude navedenog ugovora o namjenskom kreditu koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja"; te dio koji glasi: "obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora". III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 22.326,81 EUR (bivših 168.178,93 kn), sa zateznim kamatama koja za razdoblje od 30. rujna 2015. god. do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; a sve to u roku 15 dana.“
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev, kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, odnosno, izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (u nastavku: ZID ZPK/15), obzirom da su tužiteljica i tuženik sklopili 18. siječnja 2016. aneks ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u eur. Konverzijom da se postiže: 1. promjena valute kredita iz CHF u eur, 2. promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje da su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u eur, 3. utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eur, te 4. sporazum o raspolaganju pretplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Svi iznosi koje da je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje da tužiteljica potražuje u ovom postupku, da su u uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje eur kredita. Navedenu okolnost da je moguće utvrditi uvidom u sam izračun konverzije. Primjerice na str. 3 i nadalje izračuna konverzije da je vidljivo da banka u izračun konverzije uvrštava sve tužiteljičine uplate po CHF kreditu, pa i one po povećanoj kamati i povećanom tečaju. Banka da u izračun konverzije uvrštava, primjerice, uplatu učinjenu 15. studenog 2007. (datum dospijeća prve promjene kamate op.a.) u iznosu od 3.511,91 kn, dakle, uplatu kunske protuvrijednosti anuiteta od 786,72 CHF, odnosno, anuiteta po povećanoj kamati od 5,15 %, zatim, primjerice 26. ožujka 2008. (datume dospijeća druge promjene kamate op.a.) tužiteljičinu uplatu u iznosu od 3.859,93 kn, dakle, uplatu kunske protuvrijednosti anuiteta od 838,38 CHF, odnosno, anuiteta po povećanoj kamati od 5,80 %, i tako redom. Tuženik, pored toga, ističe, da je banka sukladno čl. 19.d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15, ta takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda da to jedino može biti tužiteljica, dok da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno, u konkretnom slučaju neovisni revizor. Neovisno o navedenom, ukoliko je navedeno sporno, tuženik predlaže sudu odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. U svojoj replici tužiteljica navodi da je konverzijom kredita prema dodatku ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. tuženik samo djelomično ublažio posljedice ništetnih ugovornih odredaba o CHF valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamati. I nakon provedene konverzije anuiteti da se iskazuju u iznosu većem od 3.427,48 kn, koliko da moraju anuiteti glasiti kod kredita u visini 642.186,31 kn, s nepromjenjivom kamatom od 4,5 % i isplatom u jednakim mjesečnim anuitetima na 27 godina, te da je tuženik nastavio svakog mjeseca naplaćivati više nego su mu zakonske odredbe ugovora o kreditu (v. čl. 324. ZOO-a) dopuštale. Odredbe ZID ZPK 2015 da uopće ne predviđaju da bi povodom konverzije prestala obveza banke da vrati ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredaba (čl. 323. i čl. 324. ZOO-a). Tužiteljica smatra da nije potrebno provoditi vještačenje na okolnost je li tuženik prigodom konverzije izvršio pravilan obračun, kako da se predlaže u odgovoru na tužbu. Naime, tužiteljica da ne osporava točnost tog izračuna. Ukazati da valja da je tuženik i u otplatnom planu uz ugovor o kreditu i u otplatnim planovima kod niza uzastopnih podizanja kamate, i kod svakog obračuna mjesečne rate izvodio posve ispravne obračune, ali da je u tom svojem urednom i točnom računanju postupao kao nepošteni trgovac u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Pri tome da je i kod ugovaranja konverzije opet "točno i uredno" primijenio ništetnu odredbu o kamati promjenjivoj na temelju odluke banke. Tužiteljica navodi da radi preglednosti citira 3. i 4. odlomak na stranici 44 presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koji da glase: "Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca – ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima da je usmjereno prema svim potrošačima, dakle, i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnih interesa i za zaštitu pojedinačnih interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom, odnosno, ništetnom, i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Smisao kolektivne zaštite je generalno onemogućavanje trgovaca da u formalnim ugovorima koriste nepoštene ugovorne odredbe – sada i ubuduće, dakle i preventivno. U tom smislu tužbeni zahtjev sadrži i nalog tuženicima da prekinu s korištenjem predmetnih odredaba i zabranu takvog i sličnog postupanja ubuduće. Tako se, iako indirektno i posredno, štite i pojedinačna prava i interesi potrošača." Tužiteljica navodi da citira s tom pravnom uputom VTSRH povezan sadržaj t. II izreke presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koji da glasi: "II Djelomično se odbijaju žalbe prvotuženika Zagrebačka banka d.d., drugotuženika Privredna banka Zagreb d.d., trećetuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., četvrtotuženika Raiffeisenbank Austria d.d., petotuženika Hypo-Alpe-Adria bank d.d., šestotuženika OTP banka Hrvatska d.d. i sedmotuženika Splitska banka d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2013. do 31. prosinca 2008., treće tuženik Erste&Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., petotuženik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Splitska banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Kako da je razvidno, 2014. da nije proglašena ništetnom samo odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostrukom odlukom banke samo u onim kreditima tuženika koju su imali istodobno ugovorenu i CHF valutnu klauzulu, nego u svim potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik. Tuženik da je kod konverzije, na koju da je bio prisiljen državnom represijom tj. zaprečivanjem cijelog niza ozbiljnih novčanih kazni za banke i odgovorne osobe u bankama u čl. 26.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ustrajao u primjeni nepoštene odredbe o kamati promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke za čitavo razdoblje do stupanja na snagu ZID ZPK NN 143/13. Međutim, razdoblje prije donošenja današnjeg čl. 11.a ZPK-a da je obuhvaćeno pravnim učinkom gore citirane presude VTSRH u kolektivnom sporu "Franak" posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Tuženik da naprosto ustrajno nastoji zadržati plodove svojeg – pravomoćno utvrđenog - trgovačkog nepoštenja. Tako da za utvrđivanje obveze tuženika prema čl. 323. ZOO-a valja jedino utvrditi koliko je tuženik naplatio više nego je bio ovlašten prema onim odredbama ugovora o kreditu koje da ostaju valjanima u skladu s čl. 324. ZOO-a.
4. Tuženik u svojoj replici ponavlja da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje eur kredita, a s obzirom na navedeno u odgovoru na tužbu, u kojem da je obrazloženo što se postiže konverzijom. Pravilnost naprijed iznesenog stava da je potvrđena i od strane sudova. Primjerice, u odnosu na tuženika da su donesene presude četiri županijska suda kojima da je potvrđeno ono što da izričito stoji u ZID ZPK/15, svi iznosi koje da su klijenti banke platili po CHF kreditu da su obuhvaćeni izračunom konverzije, pa da je očito da tako obračunate iznose ne mogu potraživati u vidu povrata stečenog bez osnove, jer da bi to vodilo dvostrukom namirenju. Postupanjem i suđenjem protivno gore navedenom da bi se dovelo u pitanje sam cilj i svrha ZID ZPK/15, a koji cilj da je prepoznao i Ustavni sud RH, kada da je prilikom ocjene ustavnosti ZID ZPK/15 naveo kao jedan od razloga zbog kojeg je zakon donesen u "osobito važnom javnom interesu" (odluka Ustavnog suda RH broj U-I-3685-2015, str. 88.). Unatoč svim primjedbama koje da je tuženik isticao u postupku ocjene ustavnosti predmetnog zakona, tuženik da drži da odredbe ZID ZPK/15 zasigurno ne ostavljaju mjesta nastavku postupaka protiv kreditora radi isplate iznosa stečenih bez osnove, zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te odredaba o promjenjivim kamatama, a kako da to tužiteljica navodi u tužbi. Navedeno da proizlazi iz odredbe čl. 19.c st. 1. t. 2., 3. i 4. ZID ZPK/15, temeljem koje da je u izračun konverzije kreditor dužan uvrstiti sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od klijenta. Navedeno da je tuženik i učinio, te da je sve iznose koje da je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje da tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvrstio u izračun konverzije, te iskoristio za namirenje eur kredita. Iz uvida u promete po kreditu da je vidljivo da je tužiteljica u studenom 2007. uplatila banci anuitet u iznosu od 786,72 CHF, odnosno, anuitet po povećanoj kamati od 5,15 % (u kunskoj protuvrijednosti 3.511,91 kn). Tuženik da ujedno ukazuje i na izračun konverzije (str. 9. izračuna), iz kojeg da je vidljivo: a) točka 1 – glavnica isplaćenog kredita preračunata u eur po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 87.708,16 eur (tužiteljica da je uzela kredit od 138.000,00 CHF, te da joj je isplaćen iznos od 642.186,31 kn, što da je protuvrijednost 87.708,16 eur), b) točka 2 – nedospjela (neotplaćena) glavnica na dan 30.09. 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eur iznosi 71.987,76 eur (iznos koji da tužiteljica nastavlja plaćati ubuduće, kako da je ugovoreno dodatkom – čl. 8.), c) točka 4 – potrebne uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eur iznose 64.300,62 eur, d) točka 3 – ukupno uplaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u eur iznosi 65.310,96 eur. Dakle, sasvim pojednostavljeno, da je tužiteljica 17. ožujka 2006. uzela kredit u eur taj iznos kredita da bi bio 87.708,16 eur. Od dana sklapanja kredita pa do dana 30. rujna 2015. tužiteljica da bi po takvom eur kreditu na ime glavnice i kamata banci bila dužna platiti 64.300,62 eur, pri čemu da bi na dan 30. rujna 2015. njena neotplaćena glavnica bila 71.987,76 eur. Preračunom svih tužiteljičinih uplata po CHF kreditu u iznose u eur da se dolazi do zbroja ukupnih tužiteljičinih uplata od 65.310,96 eur. Tužiteljičine uplate da su dakle, za 1.010,34 eur (7.710,99 kn) preplatile uplate potrebne za otplatu eur kredita. Ključno da je, dakle, uočiti od kojih iznosa je namiren tužiteljičin dug po eur kreditu od 64.300,62 eur, odnosno, njene obveze po eur kreditu od dana sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. Odgovor na navedeno pitanje da proizlazi iz spomenutih stranica izračuna konverzije, iz kojih da je vidljivo da su sve tužiteljičine uplate, pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i po povećanom (CHF) tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 64.300,62 eur po eur kreditu. Naime, na stranici 8 izračuna da je vidljivo da je tužiteljica ukupno uplatila 485.617,00 kn, odnosno, preračunato u eur – 65.310,96 eur. Također, tužiteljica da je pravilnost konverzije potvrdila potpisom samog aneksa, gdje da su na koncu ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji, temeljeni na izračunu konverzije. Tuženik navodi da ustraje na prijedlogu sudu da odredi vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.
5. Nove činjenice koje je tuženik iznio tokom glavne rasprave sud, temeljem čl. 299. st. 3. ZPP-a nije uzeo u obzir, jer tuženik ni ne tvrdi da te činjenice, bez svoje krivnje, nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.
6. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku tužbe ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
Tužiteljica je do zaključenja prethodnog postupka novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu novčanog iznosa od 108.467,03 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 14.396,05 eur, sa pripadajućim zateznim kamatama. Novčanim tužbenim zahtjevom postavljenim nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužiteljica zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 22.326,81 eur, sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica povećala novčani tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačila tužbu.
Tuženik se je usprotivio preinaci tužbe.
Prema čl. 191. st. 2. ZPP-a, iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.
Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe.
7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu od 17. ožujka 2006. (6-9) i dodatak ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. (57-62). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 17. ožujka 2006. utvrđeno je da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, s jedne strane i tuženika, kao kreditora, s druge strane, sklopljen 17. ožujka 2006. u [adresa] ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija 7103058393, koji ugovor je solemniziran dana 20. ožujka 2006. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OU-258/06-1 (dalje: ugovor o kreditu). Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 138.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica dužna tuženiku platiti "u anuitetima iznos kredita od 138.000,00 CHF (slovima: stotridesetosamtisuća CHF) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50 % godišnje (slovima: četirizarezpedeset posto)." U čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je sljedeće: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 729,35 CHF (slovima: sedamstodvadesetdevetšvicarskihfranakatridesetpetcenti) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora." Namjena kredita je kupnja stana.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Namjena kredita iz ugovora o kreditu je kupnja stana. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Nije sporno da je tuženik svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužiteljice, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.
Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.
Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 7.115,56 eur / 56,613,74 kn. Preplata po mjesecima je iznosila 15. studenog 2007. 48,92 eur / 368,58 kn, 15. prosinca 2007. 48,07 eur / 362,22 kn, 16. siječnja 2008. 49,62 eur / 373,83 kn, 15. veljače 2008. 49,24 eur / 370,97 kn, 26. ožujka 2008. 94,39 eur / 711,19 kn, 24. travnja 2008. 92,55 eur / 697,30 kn, 15. svibnja 2008. 91,06 eur / 686,06 kn, 15. lipnja 2008. 92,17 eur / 694,45 kn, 15. srpnja 2008. 91,23 eur / 687,35 kn, 15. kolovoza 2008. 90,99 eur / 685,59 kn, 15. rujna 2008. 90,92 eur / 685,03 kn, 15. listopada 2008. 94,37 eur / 711,00 kn, 15. studenog 2008. 96,44 eur / 726,65 kn, 15. prosinca 2008. 93,39 eur / 703,64 kn, 15. siječnja 2009. 101,46 eur / 764,47 kn, 15. veljače 2009. 101,49 eur / 764,70 kn, 07. ožujka 2009. 103,04 eur / 776,38 kn, 09. travnja 2009. 99,79 eur / 751,84 kn, 12. svibnja 2009. 99,62 eur / 750,60 kn, 15. lipnja 2009. 98,25 eur / 740,27 kn, 15. srpnja 2009. 98,39 eur / 741,30 kn, 15. kolovoza 2009. 131,76 eur / 992,74 kn, 15. rujna 2009. 133,24 eur / 1.003,90 kn, 14. listopada 2009. 131,41 eur / 990,14 kn, 16. studenog 2009. 132,51 eur / 998,42 kn, 15. prosinca 2009. 132,27 eur / 996,57 kn, 14. siječnja 2010. 135,15 eur / 1.018,26 kn, 15. veljače 2010. 137,02 eur / 1.032,38 kn, 15. ožujka 2010. 136,53 eur / 1.028,72 kn, 15. travnja 2010. 138,36 eur / 1.042,49 kn, 17. svibnja 2010. 141,76 eur / 1.068,08 kn, 14. lipnja 2010. 143,05 eur / 1.077,83 kn, 15. srpnja 2010. 146,42 eur / 1.103,17 kn, 16. kolovoza 2010. 146,19 eur / 1.101,49 kn, 15. rujna 2010. 154,55 eur / 1.164,45 kn, 18. listopada 2010. 148,97 eur / 1.122,38 kn, 19. studenog 2010. 149,76 eur / 1.128,40 kn, 15. prosinca 2010. 91,99 eur / 693,13 kn, 19. siječnja 2011. 92,41 eur / 696,25 kn, 15. veljače 2011. 91,01 eur / 685,68 kn, 15. ožujka 2011. 91,61 eur / 690,26 kn, 15. travnja 2011. 91,57 eur / 689,96 kn, 16. svibnja 2011. 93,55 eur / 704,83 kn, 15. lipnja 2011. 97,84 eur / 737,18 kn, 18. srpnja 2011. 102,65 eur / 773,39 kn, 13. kolovoza 2011. 84,83 eur / 639,16 kn, 14. rujna 2011. 78,05 eur / 588,08 kn, 15. listopada 2011. 75,51 eur / 570,44 kn, 15. studenog 2011. 75,79 eur / 571,03 kn, 14. prosinca 2011. 75,91 eur / 571,95 kn, 16. siječnja 2012. 77,88 eur / 586,78 kn, 15. veljače 2012. 78,39 eur / 590,61 kn, 26. ožujka 2012. 77,89 eur / 586,83 kn, 16. travnja 2012. 77,49 eur / 583,86 kn, 16. svibnja 2012. 77,72 eur / 585,57 kn, 18. lipnja 2012. 78,12 eur / 588,56 kn, 16. srpnja 2012. 77,43 eur / 583,37 kn, 16. kolovoza 2012. 77,14 eur / 581,24 kn, 04. rujna 2012. 77,12 eur / 581,09 kn, 16. listopada 2012. 76,86 eur / 579,11 kn, 12. studenog 2012. 77,23 eur / 581,90 kn, 14. prosinca 2012. 76,87 eur / 579,21 kn, 14. siječnja 2013. 76,76 eur / 578,34 kn, 15. veljače 2013. 75,87 eur / 571,68 kn, 15. ožujka 2013. 75,59 eur / 569,56 kn, 16. travnja 2013. 76,97 eur / 579,93 kn, 27. svibnja 2013. 74,36 eur / 560,24 kn, 17. lipnja 2013. 74,36 eur / 560,24 kn, 16. srpnja 2013. 74,47 eur / 561,08 kn, 16. kolovoza 2013. 74,16 eur / 558,77 kn, 16. rujna 2013. 74,78 eur / 563,44 kn, 16. listopada 2013. 75,02 eur / 565,26 kn, 13. studenog 2013. 75,28 eur / 567,16 kn, 23. prosinca 2013. 75,67 eur / 570,17 kn, 15. siječnja 2014. 75,06 eur / 565,56 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 9.087,92 eur / 68.473,08 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 15. svibnja 2006. 3,67 eur / 27,66 kn, 15. lipnja 2006. 1,94 eur / 14,64 kn, 15. rujna 2006. 0,03 eur / 0,21 kn, 15. listopada 2006. 0,04 eur / 0,33 kn, 15. studenog 2008. 6,01 eur / 45,30 kn, 15. siječnja 2009. 28,74 eur / 216,57 kn, 15. veljače 2009. 29,12 eur / 219,41 kn, 07. ožujka 2009. 36,24 eur / 273,02 kn, 09. travnja 2009. 21,93 eur / 165,20 kn, 12. svibnja 2009. 21,43 eur / 161,43 kn, 15. lipnja 2009. 15,54 eur / 117,11 kn, 15. srpnja 2009. 16,38 eur / 123,43 kn, 15. kolovoza 2009. 12,13 eur / 91,37 kn, 15. rujna 2009. 17,10 eur / 128,87 kn, 14. listopada 2009. 11,40 eur / 85,92 kn, 16. studenog 2009. 15,15 eur / 114,16 kn, 15. prosinca 2009. 14,59 eur / 109,90 kn, 14. siječnja 2010. 24,11 eur / 181,67 kn, 15. veljače 2010. 30,43 eur / 229,29 kn, 15. ožujka 2010. 29,10 eur / 219,22 kn, 15. travnja 2010. 35,26 eur / 265,64 kn, 17. svibnja 2010. 46,55 eur / 350,70 kn, 14. lipnja 2010. 51,04 eur / 384,54 kn, 15. srpnja 2010. 62,25 eur / 469,00 kn, 16. kolovoza 2010. 68,81 eur / 465,73 kn, 15. rujna 2010. 89,34 eur / 673,10 kn, 18. listopada 2010. 71,44 eur / 538,29 kn, 19. studenog 2010. 74,32 eur / 559,98 kn, 15. prosinca 2010. 97,91 eur / 737,70 kn, 19. siječnja 2011. 100,74 eur / 759,04 kn, 15. veljače 2011. 93,12 eur / 701,65 kn, 15. ožujka 2011. 97,03 eur / 731,05 kn, 15. travnja 2011. 97,24 eur / 732,69 kn, 16. svibnja 2011. 109,13 eur / 822,24 kn, 15. lipnja 2011. 134,38 eur / 1.012,47 kn, 18. srpnja 2011. 162,64 eur / 1.225,42 kn, 13. kolovoza 2011. 196,74 eur / 1.482,37 kn, 14. rujna 2011. 146,77 eur / 1.105,86 kn, 15. listopada 2011. 129,86 eur / 978,43 kn, 15. studenog 2011. 131,00 eur / 987,03 kn, 14. prosinca 2011. 132,53 eur / 998,54 kn, 16. siječnja 2012. 147,91 eur / 1.114,64 kn, 15. veljače 2012. 152,30 eur / 1.147,54 kn, 26. ožujka 2012. 149,18 eur / 1.123,99 kn, 16. travnja 2012. 146,86 eur / 1.106,52 kn, 16. svibnja 2012. 149,22 eur / 1.124,28 kn, 18. lipnja 2012. 152,85 eur / 1.151,64 kn, 16. srpnja 2012. 148,30 eur / 1.117,34 kn, 16. kolovoza 2012. 146,87 eur / 1.106,62 kn, 04. rujna 2012. 147,44 eur / 1.110,85 kn, 16. listopada 2012. 146,09 eur / 1.110,69 kn, 12. studenog 2012. 149,55 eur / 1.126,77 kn, 14. prosinca 2012. 147,61 eur / 1.112,17 kn, 14. siječnja 2013. 147,45 eur / 1.110,95 kn, 15. veljače 2013. 141,43 eur / 1.065,63 kn, 15. ožujka 2013. 139,99 eur / 1.054,75 kn, 16. travnja 2013. 151,27 eur / 1.139,78 kn, 27. svibnja 2013. 132,01 eur / 994,62 kn, 17. lipnja 2013. 132,76 eur / 1.000,30 kn, 16. srpnja 2013. 134,32 eur / 1.012,03 kn, 16. kolovoza 2013. 132,73 eur / 1.000,06 kn, 16. rujna 2013. 138,27 eur / 1.041,79 kn, 16. listopada 2013. 140,91 eur / 1.061,71 kn, 13. studenog 2013. 143,70 eur / 1.082,70 kn, 23. prosinca 2013. 147,64 eur / 1.112,38 kn, 15. siječnja 2014. 143,63 eur / 1.082,21 kn, 13. veljače 2014. 142,96 eur / 1.077,13 kn, 17. ožujka 2014. 148,07 eur / 1.115,66 kn, 15. travnja 2014. 144,85 eur / 1.091,35 kn, 15. svibnja 2014. 140,22 eur / 1.056,47 kn, 16. lipnja 2014. 141,22 eur / 1.064,01 kn, 15. srpnja 2014. 144,52 eur / 1.088,90 kn, 18. kolovoza 2014. 147,16 eur / 1.108,77 kn, 15. rujna 2014. 147,83 eur / 1.113,84 kn, 17. listopada 2014. 151,78 eur / 1.143,61 kn, 18. studenog 2014. 155,12 eur / 1.168,76 kn, 15. prosinca 2014. 155,48 eur / 1.171,46 kn, 15. siječnja 2015. 156,08 eur / 1.175,95 kn, 17. veljače 2015. 155,77 eur / 1.173,66 kn, 16. ožujka 2015. 155,77 eur / 1.173,66 kn, 20. travnja 2015. 155,77 eur / 1.173,66 kn, 14. svibnja 2015. 155,77 eur / 1.173,66 kn, 15. lipnja 2015. 155,77 eur / 1.173,66 kn, 16. srpnja 2015. 155,77 eur / 1.173,63 kn, 16. kolovoza 2015. 155,77 eur / 1.173,65 kn, 16. rujna 2015. 155,77 eur / 1.173,65 kn.
Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.
Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak), koji se odnosi na ugovor o kreditu od 17. ožujka 2006., tzv. konverziju. Dodatkom su izmijenjene odredbe iz ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tužiteljica je dodatkom potvrdila da joj je kao preduvjet za sklapanje istog dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno, izvod otvorenih stavaka po kreditu, te da joj je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnik tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u eur. Tužiteljica je dodatkom potvrdila da je suglasna s izračunom konverzije koji joj je tuženik dostavio i suglasna da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio dodatka. Ugovoreno je da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eur, po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eur u skladu s otplatnim planom za kredit u eur, računajući do dana 30. rujna 2015., te da njihova razlika predstavlja pretplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.710,99 kn. Konačno, ugovoreno je da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u eur, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita, koja je zakonski učinak konverzije, kojega temeljem zakona prinudno snosi tuženik, iznosi 71.987,76 eur, koju je tužiteljica dužna tuženiku platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama dodatku ugovora, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Stranke su dodatkom izvršile tzv. konverziju.
Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.
Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.
Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.
Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamate stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 7.115,76 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 9.087,92 eur, 3. tužiteljica je svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.023,42 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. i 2. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući i t. 3.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 22.326,81 eur, i to: 16.203,68 eur glavnice – preplate po kamati i valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 6.123,13 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIODZPK-a, te je na taj način matematički tužiteljica izjednačena s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnosti promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužiteljici još iznose sukladno rekapitulaciji.
Na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora, a sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim i stručnim. Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu.
Slijedom svega navedenog, tuženik duguje tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.
9. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove.
Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 500,00 eru (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 19. ožujka 2019. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe podnesene 27. ožujka 2019. 625,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za zastupanje na ročištu 14. studenog 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska podnesenog 07. siječnja 2025. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 27. veljače 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za vještačenje 693,56 eur, za pristojbu na tužbu 180,24 eur i za pristojbu na presudu 190,46 eur, ili ukupno 4.189,26 eur.
Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 22. listopada 2018., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je uz taj podnesak dostavljena dopunjena tužba čiji je sadržaj trebao biti iznesen već u tužbi, za sastav koje su tužiteljici priznati troškovi. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 06. studenog 2018., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je uz taj podnesak dostavljena dopunjena tužba čiji je sadržaj trebao biti iznesen već u tužbi, za sastav koje su tužiteljici priznati troškovi. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 08. studenog 2018., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 18. travnja 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 14. kolovoza 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 14. lipnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 19. studenog 2024. (tužiteljica ga u zahtjevu za naknadu troškova pogrešno datira sa 20. studenog 2024.), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska podnesenog 26. studenog 2024. (tužiteljica ga u zahtjevu za naknadu troškova pogrešno datira sa 27. studenog 2024.), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu joj priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da su ti troškovi iznosili onoliko koliko joj je priznato.
Tužiteljici, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva.
Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. V dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 04. ožujka 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
