Poslovni broj Pr-7/2023-162

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ranije iz Vrbanje, Matije Gupca 2, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kovač, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena odluka, 4. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se ad je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.496,17 kn sada 2.056,70 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Tužena je dužna tužitelju u roku od petnaest dana isplatiti 14.155,30 EUR (četrnaesttisućastopedesetpeteuraitridesetcenti) bruto sa zateznom kamatom u dijelu neto iznosa, a koje se obračunavaju po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom kako slijedi na svaki pojedinačni iznos:

- na iznos 229,30 EUR od 15. siječnja 2007.,

- na iznos 178,35 EUR / od 15. veljače 2007.,

- na iznos 407,66 EUR od 15. ožujka 2007.,

- na iznos 25,47 EUR od 15. travnja 2007.,

- na iznos 101,91 EUR od 15. svibnja 2007.,

- na iznos 223,80 EUR od 15. lipnja 2007.,

- na iznos 27,86 EUR od 15. srpnja 2007.,

- na iznos 484,09 EUR od 15. kolovoza 2007.,

- na iznos 309,32 EUR od 15. rujna 2007.,

- na iznos 284,44 EUR od 15. listopada 2007.,

- na iznos 81,21 EUR od 15. studenog 2007.,

- na iznos 331,22 EUR / od 15. prosinca 2007.,

- na iznos 154,33 EUR od 15. siječnja 2008.,

- na iznos 324,23 EUR od 15. veljače 2008.,

- na iznos 513,37 EUR od 15. ožujka 2008.,

- na iznos 141,07 EUR od 15. travnja 2008.,

- na iznos 726,95 EUR od 15. svibnja 2008.,

- na iznos 193,54 EUR od 15. srpnja 2008.,

- na iznos 789,49 EUR od 15. kolovoza 2008.,

- na iznos 374,11 EUR od 15. rujna 2008.,

- na iznos 759,25 EUR od 15. listopada 2008.,

- na iznos 792,98 EUR od 15. studenog 2008.,

- na iznos 436,47 EUR od 15. prosinca 2008.,

- na iznos 180,68 EUR od 15. siječnja 2009.,

- na iznos 616,89 EUR od 15. veljače 2009.,

- na iznos 762,09 EUR od 15. travnja 2009.,

- na iznos 498,82 EUR od 15. svibnja 2009.,

- na iznos 1.060,20 EUR od 15. lipnja 2009.,

- na iznos 342,94 EUR od 15. srpnja 2009.,

- na iznos 155,88 EUR od 15. kolovoza 2009.,

- na iznos 694,93 EUR od 15. rujna 2009.,

- na iznos 862,55 EUR od 15. listopada 2009.,

- na iznos 218,23 EUR od 15. studenog 2009.,

- na iznos 281,66 EUR od 15. veljače 2010.,

- na iznos 312,96 EUR od 15. ožujka 2010.

- na iznos 281,66 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

te da mu u istom roku naknadi parnične troškove u iznosu od 15.456,82 eura (petnaesttisućačetiristopedesetšesteuraiosamdesetdvacenta).

II. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškom preko dosuđenog iznosa od 15.456,82 eura do zatraženog iznosa od 20.800,57 eura kao i sa zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen u Ministarstvu obrane tužene tj. u Hrvatskoj vojsci-Zapovjedništvo za obuku i doktrinu "Fran Krsto Frankopan", Inženjerska pukovnija, s činom razvodnika, da mu od 17. prosinca 2006. tužena nije isplaćivala pripadajuću povećanu plaću za rad dulji od punog radnog vremena i to za obavljena dežurstva i straže, da je time oštećen za neisplate prekovremenog rada za vrijeme dežurstva, te straža i vojnih vježbi počevši od 17. prosinca 2006. do 08. travnja 2010. za ukupno 30.000,00 kuna bruto. Navodi da je od 1. listopada 2009. na snazi Pravilnik Ministarstva obrane RH ("Narodne novine" 118/09) kojim se regulira pravo na dodatke za rad dulji od punog radnog vremena, te da mu se od tada ti dodaci i isplaćuju, no ti dodaci znatno su manji nego naknada za prekovremeni rad određena Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike koja se ima primijeniti do 1. listopada 2009.

1.1. Da je čl. 12. Zakona o radu važećeg do 31. prosinca 2009., odnosno čl. 7. st. 3. Zakona o radu važećeg od 01. siječnja 2010. određeno je da će se u slučaju različitog uređenja nekog radničkog prava u određenim propisima, primijeniti za radnike najpovoljnije pravo. Stoga tužitelj smatra da se i na obračun naknade za prekovremeni rad i nakon 01. listopada 2009. trebaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te da mu se treba isplatiti razlika između isplaćenih dodataka i visine naknade koju određuje Kolektivni ugovor. Nadalje navodi da će se točan broj obavljenih dežurstava, straža i vojnih vježbi, kao i visina povećane plaće za taj prekovremeni rad moći utvrditi uvidom u dokumentaciju tužene i knjigovodstvenim vještačenjem. Svoje pravo na prethodno navedene tražbine temelji na odredbi čl. 14. i 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" 33/32-nastavno ZSOS), te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Navodi da su od 31. srpnja 2007. na snazi izmjene i dopune Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" 76/07) koje na nešto drugačiji način reguliraju pravo na naknadu za obavljena dežurstva i to tako da se za obavljena dežurstva plaćaju dodaci na plaću koji će se odrediti posebnim propisom. Ističe da mu tužena nakon 31. srpnja 2007. nije isplatila dodatke na plaću, iako je dežurstva obavio, a smatra da je sukladno čl. 97. st. 5. i čl. 14.ZSOS tužena trebala donijeti poseban propis kojim se uređuju dodaci na plaći za obavljena dežurstva, a za period nakon 31. srpnja 2007. tužena je donijela Pravilnik (NN 58/08 i 142/08) kojim se uređuju određeni dodaci na plaću, no njime nisu uređeni dodaci za obavljena dežurstva, pa kako su ta dežurstva nesporno i obavljena, a tužena nije sukladno zakonskoj obvezi donijela poseban propis o dodacima na plaću, zbog toga je tužitelja oštetila, a on smatra da mu pripada pravo na naknadu štete zbog ne donošenja propisa o dodacima na plaću za dežurstva obavljena nakon 31. srpnja 2007., pa od 31. srpnja 2007. do 01. listopada 2009., kada je donesen novi pravilnik, tužitelj potražuje naknadu štete za obavljena, a neisplaćena dežurstva. Također navodi da se u smislu čl. 186. Zakona o parničnom postupku sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratio tuženoj, no da je ona ovaj tužiteljev zahtjev odbila.

1.2. Tužitelj je također istakao da kod tužene obavlja posao pirotehničara, dakle, razminiravanja miniranih područja, da se cjelokupan način obavljanja poslova razminiravanja, izrade i potrebne dokumentacije, način obavljanja poslova pretraživanja i razminiranja obavlja u skladu s odredbama Zakona o humanitarnom razminiranju, jer o tome ne postoje posebni vojni propisi. Tužitelj navodi da se u njegovom obavljanju posla razminiravanja primjenjuje čl. 27. st. 5. navedenog Zakona, jer u minskom polju tijekom jednog radnog dana provodi pet sati što upravo propisuje ta odredba, tako da u minskom polju ne smije, zbog opasnosti posla i mogućnosti duljine održavanja koncentracije raditi dulje od pet sati dnevno, a da je čl. 27. st. 6. navedenog Zakona određeno da se pet sati rada u minskom polju računa punim, dakle, osamsatnim radnim vremenom. No, tužitelj navodi da je on i nakon pet sati rada u minskom polju, radio još tri sata ostale poslove, te je tek nakon punih osam sati efektivnog rada završio radni dan, a da je plaću primio samo za osam sati rada, iako smatra da je trebao primiti plaću i za tri sata više, jer mu se pet sati provedenih u minskom polju sukladno odredbi čl. 27. st. 6. Zakona računa kao puno (osam satno) radno vrijeme. Tako tužitelj navodi da je za razdoblje od 17. prosinca 2006. do 08. travnja 2010. oštećen za 20.000,00 kuna bruto, a pridržava pravo da točne iznose označi će nakon obavljenog financijskog vještačenja. S obzirom na sve navedeno tužitelj potražuje da sud naloži tuženoj da mu na ime prekovremenog rada za vrijeme dežurstava, straža i vojnih vježbi, te rada na razminiravanju naknadi iznos od 50.000,00 kuna bruto, sa zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2006.g. pa do isplate, te naknadom parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti smatrajući isti pravno neutemeljen, navodeći da tužitelj u bitnom tužbom potražuje paušalni iznos od 50.000,00 kuna bruto razlike plaće za obavljena dežurstva, odnosno druge poslove koje je tužitelj obavljao nakon obavljenog rada na razminiranju i dr., da tužena Republika Hrvatska smatra da tužitelju ne pripada nikakvo pravo na razliku isplaćene plaće, jer je plaća tužitelju obračunata sukladno važećim propisima u trenutku isplate, da su svi navodi iz tužbe paušalni i nemaju nikakvo uporište u važećem materijalnom pravu, a i petit tužbe postavljen na ovakav način nije uredan. Nadalje navodi da su netočni navodi tužitelja da je oštećen, odnosno da mu je umanjen iznos plaće koji je isplaćen u utuženom razdoblju, jer je tužitelju plaća isplaćena sukladno svim važećim propisima u trenutku isplate, da je osnovno pitanje koje proizlazi iz sadržaja tužbe da li je rad tužitelja obavljen u skladu i u vrijeme redovitog radnog vremena ili se radi o prekovremenom radu, a i sve presude koje je tužitelj dostavio uz tužbu odnose na prekovremeni rad, no u ovom konkretnom slučaju uopće se ne radi o prekovremenom radu, nego o plaći tužitelja za redovito radno vrijeme koje je obavljao, stoga predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevu.

2.1. U dopuni odgovora na tužbu tužena navodi da je tužitelj za obnašanje službe straže i dežurstva koristio slobodne dane i to na temelju zapovjedi nadređenog, navodeći da tužitelj pogrešno tumači čl. 27. st. 5. Zakona o humanitarnom razminiravanju kada smatra da se radno vrijeme od 5 sati provedenih u minskom polju smatra punim radnim vremenom, da je ova odredba propisana isključivo sa svrhom zaštite zdravlja pirotehničara zbog specifične prirode njihova posla, te se ona ne može direktno primijeniti i na djelatne vojne osobe koje obavljaju poslove razminiravanja, u konkretnom slučaju na tužitelja, jer tužitelj dobiva pirotehnički dodatak u skladu sa Pravilnikom o dodacima na plaću i načinu isplate plaće, pa djelatne vojne osobe koje obavljaju ove poslove moraju odraditi radno vrijeme od 8 sati sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru, ali pod uvjetom da u minskom polju ne smiju provesti više od 5 sati, dok ostatak od 3 sata provede prema rasporedu i zapovjedi vojnih osoba.

3. Presudom ovoga suda posl. br. 13 P-110/2013-59 od 26. ožujka 2014. naloženo je tuženoj da tužitelju isplati ukupni iznos od 123.436,25 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose, uz naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 41.920,00 kuna, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž-2490/2014-2 od 5. ožujka 2015. u odnosu na glavnu tražbinu, a preinačena u rješenju o trošku, te je naloženo tuženoj da je tužitelju dužna naknaditi parnični trošak u iznosu od 34.615,00 kn.

4. Protiv navedene drugostupanjske presude tuženi je izjavio reviziju u povodu koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem posl. br. Revr-765/15-2 od 22. ožujka 2017. prihvatio reviziju i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2490/2014-2 od 5. ožujka 2015. i presudu Općinskog suda u Županji, posl. Br. P-110/13-59 od 26. ožujka 2014. i predmet vratio ovome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ukidbenoj odluci Vrhovni sud navodi da su prekovremene sate za dežurstvo i stražarsku službu sudovi obračunavali tako da su im u prekovremeni rad uračunali kako efektivne sate rade, tako i slobodne sate (tijekom jednog dana obavljanja straže), koje tužitelj proveo na odmoru (s tim da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima), pri čemu su nižestupanjski sudovi izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja stražarske službe (24 sata bez prekida) 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati preostalih 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i blagdane da u prekovremeni rad treba računati svih 24 sata, uz obrazloženje da zbog organizacije i načina obavljanja stražarske službe ne postoji mogućnost napuštanja mjesta gdje se navedena služba obavlja, nego je tužitelj stalno na raspolaganju tuženiku, pa se onda i vrijeme odmora tijekom navedene službe ne može smatrati prekidom rada (dnevnim odmorom), jer nema potrebnu duljinu trajanja bez prekida, već se ima računati ukupnim radnim vremenom, koje pored efektivnog rada, obuhvaća vrijeme obvezene prisutnosti na radu. Iz navedenog proizlazi da nižestupanjski sudovi ne razlikuju pitanje radnog vremena, u koje ulazi i vrijeme tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali tijekom kojeg stvarno ne radi, od pitanja različitog plaćanja (vrednovanja) različitog rada (radnog vremena), primjerice vremena tijekom kojeg radnik stvarno radi i onog vremena tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, a stvarno ne radi. Vrhovni sud RH nadalje navodi da takva odluka u dijelu u kojem je dosuđena naknada za prekovremene sate za dežurstvo i stražarsku službu nije u skladu sa pravnim shvaćanjem koji Vrhovni sud izražava u većem broju svojih odluka. Vrhovni sud u ukidbenoj odluci navodi da je on zauzeo stav da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju (pobliže označenom u toč. 1. Izreke ove presude) na temelju odredbe čl. 14. Zakona o oružanim snagama RH (NN 76/07 – nastavno ZSOSRH), treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. St. 7. ZSOSRH nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom, ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama pravilnika o dodatku na plaću i način isplate plaće (NN 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao naknadu plaće za dežurstvo, odnosno za obavljanje stražarske službe, pa se stoga taj Pravilnik ne može retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009., a okolnost što nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građana, nego u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje čl. 14. ZSOSRH. Po ocjeni Vrhovnog suda RH u konkretnoj situaciji tužitelj je obavljao poslove straže, a životno je i logično da on kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti radno mjesto, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obvezi prisutnosti tužitelja na mjestu rada ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad, pa su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su tužitelju, kao prekovremene sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao, pa su sukladno ovako pogrešnom stavu propustili potpuno jasno utvrditi koji se sati rada od ukupno evidentiranog vremena provedenom na radnom mjestu, mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane, niti su mu plaćeni, te je potrebno na temelju tih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Vezano za zaključak nižestupanjskih sudova po pitanju prekovremenih sati za humanitarno razminiranje i teren odnosno vojne vježbe, Vrhovni sud zauzeti stav nižestupanjskih sudova po tom pitanju smatra pravilnim, dok nije pravilan po pitanju isplate prekovremenih sati za stražarsku službu i dežurstvo.

5. Podneskom od 15. listopada 2019. (list 469 i 470) ispravljenim na ročištu od 15. siječnja 2020. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 123.416,25 kn s kamatom (kako je to zahtijevao u podnesku od 25. srpnja 2013. list 214 i 215. i 28. studenog 2018. list 435 i 436, te taj zahtjev postavlja kao prvobitni, a ukoliko sud utvrdi da isti nije osnovan, postavlja i alternativni tužbeni zahtjev, na način da potražuje iznos od 122.149,34 kn s kamatom.

6. Tijekom ponovnog suđenja donesena je presuda ovog suda posl. br. 16 Pr- 2/19-115 od 28. veljače 2020. kojom je s glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj odbijen s tim da je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 122.149,34 kn s kamatama na pojedinačne iznose počev od 15. siječnja 2007. do 15. travnja 2019. te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 66.240,00 kn.

7. Povodom žalbi stranaka na gore navedenu presudu, Županijski sud u Osijeku donio je presudu i rješenje posl. br. Gž R-376/2020-3 od 5. siječnja 2023. kojom je u odbijajućem dijelu potvrđena gore navedena presuda a u dosuđujućem dijelu povodom žalbe tuženika ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, uz izražen pravni stav da tužitelju pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad za vrijeme višednevnog obavljanja straže i dežurstva samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada nije stvarno izvršavao radne zadatke, odnosno za najviše osam sati prekovremenog rada dnevno tijekom radnog tjedna odnosno najviše šesnaest sati prekovremenog rada dnevno tijekom vikenda. Uz daljnje navode da u nalazu i mišljenju vještaka financijsko knjigovodstvene struke od 26. rujna 2019. ne proizlazi koliko iznosi neisplaćena plaće za prekovremene sate rada prema svakoj od osnova (s osnova: straže, dežurstava, terena, razminiravanja).

8. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u rješenje MORH Klasa: 805- 03/07-01/03 Ur. br.: 3371-04G1-07-782 od 6. prosinca 2007., s lista broj 5 spisa, zahtjev od 15. prosinca 2009. s lista broj 6 spisa, dopis od 15. ožujka 2010.g. s lista broj 7 spisa, čitanjem dopisa MORH Klase: 120-01/10-01/01 Ur broja: 1033-S1-10-21 od 17. veljače 2010. s lista broj 60 do 62 spisa, očitovanja MORH Klase: 120-01/10- 01/07 Ur broja: 1033-10-10-01 od 12. veljače 2010. s lista broj 63 spisa, uvidom u evidenciju angažiranosti tužitelja s listova broj 65 i 66 spisa, u zapovjedi sa listova broj 67 do 91 spisa, u mjere tehničke zaštite za obavljanje poslova razminiranja u miru s listova broj 92 do 106 spisa, s privitkom s lista broj 107 spisa, u evidenciju angažiranosti tužitelja s lista broj 118 i 119 spisa, u evidenciju angažiranosti tužitelja koja je dostavljena sudu uz podnesak tužene od 11. ožujka 2011., platne liste za tužitelja koje prileže u spisu uz podnesak tužene od 4. svibnja 2011., u kartice djelatnika za period od 01/2009 do 04/2010 koje prileže u spisu uz podnesak tužene od 2. kolovoza 2001., financijsko-knjigovodstvenog vještaka Đurđice Smrček - Barjaktar, čitanjem dopune nalaza financijsko knjigovodstvenog vještaka Đurđice Smrček - Barjaktar od 9.prosinca 2013. sa listova 298 do 301, uvidom u zapovijed Ministarstva obrane, oružane snage RH KKOV, Gardijske motorizirane brigade, 2. Motorizirane bojne ''Pauci'' od 20. lipnja 2008. sa listova 378 i 379, čitanjem nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Đurđice Smrček – Barjaktar od 11. listopada 2018. s listova 385 do 397, te dopune tog nalaza i mišljenja od 25. listopada 2018. s listova 400 do 401., kao i čitanjem dopune nalaza i mišljenja financijsko – knjigovodstvenog vještaka Đurđice Smrček – Barjaktar od 26. rujna 2019. sa listova 449 – 466, saslušanjem tužitelja i saslušanjem svjedoka CI.

9. Na temelju ovako izvedenog dokaznog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, pa je konačno postavljeni tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

10. Među strankama je nesporno da je tužitelj u utuženom razdoblju (od 17. prosinca 2006. do 30. ožujka 2010.) radio u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj vojsci, Zapovjedništvu za obuku i doktrinu "Fran Krsto Frankopan", Inženjerskoj pukovniji sa činom razvodnika, kao i da je kod tužene obavljao poslove pirotehničara, odnosno poslove razminiravanja miniranih područja.

11. Među strankama je sporno da li tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad obavljen u dežurstvima, terenu odnosno vojnim vježbama i stražama do 31. srpnja 2007., odnosno pravo na naknadu štete za obavljena dežurstva nakon 31. srpnja 2007. do 30. rujna 2009., da li tužitelj ima pravo na isplatu razlike place za prekovremeni rad obavljen na razminiravanju, te po kojim radno-pravnim propisima, a sporno je i tumačenje čl. 27. st. 5. i 6. Zakona o humanitarnom razminiranju (NN 153/05, 63/07 i 152/08).

12. Temeljem odredbe čl. 3. Zakona o službi u oružanim snagama RH (NN 23/95, 33/95, 105/95 i 128/99 – nastavno ZOSOSRH) se navodi da su pripadnici oružanih snaga vojne osobe, te državni službenici i namještenici. Ovaj Zakon u tom smislu razlikuje vojne osobe od službenika i namještenika, te u čl. 14. citiranog zakona propisano da se u svim pitanjima koja nisu određena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu sa njima. Međutim, budući da je prekovremeni rad tužitelja kao djelatne vojne osobe propisan čl. 97. ZOSOSRH koji se u predmetnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, u tom slučaju se ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaće vojnih osoba, propisi o državnim službenicima i namještenicima, već samo u odnosu na plaće vojnih službenika i namještenika.

13. Nadalje, temeljem odredbe čl. 97. st. 2. ZOSOSRH je propisano da se na prekovremeni rad djelatnih vojnih osoba ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisom, nego je stavkom 6. istog članka propisano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje, ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te ako je dežurstvo, kao poseban uvjet rada, vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Obzirom na specifičnu prirodu poslova koji se obavljaju u sustavu Oružanih snaga RH i obzirom na uvjete obavljanja službe djelatnih vojnih osoba, preraspodjela radnog vremena je nužna, te sukladno takvim otegotnim uvjetima rada, opasnost i odgovornost, djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatke na plaću određene Pravilnikom o dodatku na plaću i način isplate plaća pripadnika Oružanih snaga RH.

14. Temeljem čl. 97. st. 5. i 6. ZOSOSRH propisano je da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, te da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje, ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te je odredbom čl. 14. citiranog zakona propisano je da se o svim pravima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenima na temelju toga zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i kolektivni ugovori koji su sklopljeni sukladno njima. Dakle, iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad nije uvjetovano postojanjem odgovarajuće zapovijedi, a njima nije propisano, ni koliko iznosi uvećanje na plaću za prekovremeni rad djelatne vojne osobe.

15. Čl. 30. i čl. 84. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04 -nastavno ZOR) propisano je da radnik za prekovremeni rad ima pravo na povećanu plaću, a puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno.

16. Prema toč. I. i II. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN 9/03) djelatne vojne osobe imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati i ono se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka od 08:00 do 16:00 sati, te je u dnevno radno vrijeme uključen i dnevni radni odmor od 30 minuta, koji se u pravilu koristi između 11:00 i 14:00 sati.

17. Odredbom čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 92/04-nastavno KU) propisano je da se osnovna plaća službenika i namještenika za prekovremeni rad uvećava za 50%.

18. Iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku, a napose iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj na poslovima dežurstva radio 24 sata dnevno, te da je on radeći tako koristio odmor u trajanju od 6 sati (list 364 spisa), dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno, da je vezano za stražarsku službu tužitelj naveo da je također taj posao radio 24 sata dnevno, a da se on trebao odvijati po principu 2 sata na straži, 2 sata odmora i 2 sata pripravnosti, no da u praksi nije bilo tako, da je na straži provodio 2 sata dnevno, no da mu se vrijeme za odmor skraćivalo, čak do 1 sat dnevno, a ovo radi razvođenja straže i radi ranijeg ustajanja za pripremu na nove dužnosti odnosno novu smjenu na straži, održavanje osobne higijene koja se također treba obavljati u vremenu za odmor, da se jednom u 7 dana provede vježbovna uzbuna radi utvrđivanja spremnosti vojnika za slučaj potrebe, a zadnji dan smjene tijekom 1 tjedna uzme mu se 1 odmor angažirajući ga se na radu uvezi kompletnog čišćenja prostorija za dolazak nove straže, brojanja streljiva i sl., pa tako tijekom 1 tjedna on provede 19 sati odmora odnosno spavanja.

19. Tužena tijekom ovog postupka nije sudu pružila dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da je ista sukladno odredbama spomenutog Zakona o oružanim snagama organizirala preraspodjelu radnog vremena, niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada bilo vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Uzimajući u obzir prethodno citirane odredbe čl. 97. st. 5. i 6. Zakona o oružanim snagama, budući da tužena u ovom postupku nije ničim dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena, ista je dužna tužitelju isplatiti plaću za prekovremeni rad, koji tužitelju nije naknađen preraspodjelom radnog vremena.

20. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o službi oružanim snagama RH (NN 76/07) propisano je da se u čl. 97. dodaje novi st. 7., koji određuje da će se dežurstvo kao rad, dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a da će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću. U navedenom smislu iz ove odredbe jasno proizlazi da i u oružanim snagama postoji kategorija prekovremenog rada i rada u dežurstvu i na straži koji obavljaju djelatne vojne osobe, te da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Poseban propis kojim bi se odredili dodaci za poslove dežurstva nije donesen u utuženom periodu koji je predmet ovog postupka. Tužena je donijela Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (NN 118/09), ali je ovaj Pravilnik stupio na snagu tek 1. listopada 2009., pa premda je ovim Pravilnikom djelomično dopunjen Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće na načinu da je pobliže uređeno pravo na isplatu dodatka za dežurstvo i dodatka za obavljanje stražarske službe, obzirom da je citirani Pravilnik stupio na snagu 1. listopada 2009. isti se ne može primjenjivati u predmetnoj pravnoj stvari, jer se ne može odnositi na utuženo razdoblje u ovom predmetu, stoga što nije dopuštena retroaktivna primjena propisa.

21. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj i nakon 31. srpnja 2007. radio prekovremeno, takav propust tužene ne može biti na štetu tužitelja, jer je tužena tužitelju temeljem čl. 3. Zakona o radu za obavljeni rad dužna isplatiti plaću. Propuštanjem ovakve svoje obveze tuženik je tužitelju nanio štetu.

22. Budući da nema kriterija koji bi određivali visinu uvećanja plaće za prekovremeni rad nakon 31. srpnja 2007.g., a tužena nije dokazala da su postojale okolnosti zbog kojih bi takvo uvećanje na plaću bilo niže od uvećanja na plaću za prekovremeni rad do 31. srpnja 2007.g., sud je radi odlučivanja o visini tužiteljevog zahtjeva za naknadu štete za obavljeni prekovremeni rad nakon 31. srpnja 2007.g. primijenio kriterije koji su važili do toga datuma i tužitelju odmjerio naknadu u visini cijene sata redovnog rada uvećane za 50%.

23. Izvedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da su u utuženom razdoblju postojale pretpostavke za primjenu čl. 97. st. 6. Zakona o službi u OS RH, a prigodom određivanja visine uvećanja na plaću za prekovremeni rad sud je tužitelju uračunao slobodne dane koje je on koristio.

24. Iz iskaza tužitelja (list 364 spisa) proizlazi da je poslove dežurstva obavljao jedan dan u trajanju od 24 sata, da ovaj posao počinje u 9 ujutro i traje do 18 sati navečer, u kojem vremenu je on aktivan, od 18 sati ide na odmor i odmara se do ponoći, te od ponoći opet preuzima novo dežurstvo, odnosno novu smjenu, no u tih 6 sati odmora svakodnevno se zna događati da ga dežurni probudi radi dežurstva kraj telefona i sl.

24.1. Iz iskaza tužitelja (list 364 spisa) proizlazi da je poslove straže obavljao 24 sata dnevno, 7 dana za redom, da se ovaj posao treba odvijati po principu 2-2-2 odnosno 2 sata na straži, 2 sata odmora, te 2 sata pripravnosti, pri čemu pripravnost obuhvaća i odlazak sa stražarskog mjesta, ali i sve druge poslove koje stražar mora obaviti dok nije na straži, a tu spadaju čišćenje oružja i opreme, održavanje higijene prostore, te ostali poslovi vezani za održavanje pripravnosti za stražu, no ovakva situacija nije u praksi, te je on u praksi radio na način da uistinu na straži provede 2 sata, no ovo vrijeme provedeno na odmoru mu se skraćivalo čak i na 1 sat dnevno radi razvođenja straže i radi ranijeg ustajanja zbog pripreme na novu dužnost, odnosno novu smjenu na straži, da mu je već prilikom preuzimanja straže u 12 sati (a smjena traje do 14 sati, zajedno sa preuzimanjem 14:40 sati), a nakon toga bi trebao odmarati, no i tu mu je oduzeto nekih 20-ak minuta radi ranijeg ustajanja, te obavljanja higijene (jer se u utuženom periodu nalazio na straži u vojarni Skakavac kod Karlovca, gdje je sanitarni čvor i mjesto gdje se obavlja osobna higijena udaljena i u drugoj zgradi od zgrade gdje se odmara), a ova osobna higijena se obavlja u terminu u kojem se tužitelj treba odmarati, tako da tužitelj tijekom tjedna provede 19 sati spavanja, odnosno odmora. Iz navedenog jasno proizlazi da tužitelj prigodom obavljanja poslova dežurstva nije imao 8 sati dnevnog odmora, nego isključivo 6 sati efektivnog dnevnog odmora, da u navedeno vrijeme tužitelj nije obavljao nikakav rad za poslodavca, nego ga je koristio za odmor, a poslodavac ga u tom vremenu nije pozivao na nikakav rad, niti na intervencije, niti mu je izdavao bilo kakve naloge za budući rad.

25. Nesporno je da je tužitelj djelatna vojna osoba koja je radila i na poslovima razminiranja, da je radio u minskom polju 5 sati, te da je još 3 sata radio ostale poslove, a da je plaću primio za osam sati rada.

25.1. Kako nije sporno da se cjelokupan način obavljanja poslova razminiranja, koji obavlja tužitelj obavlja u skladu s odredbama Zakona o humanitarnom razminiranju, a o tome ne postoje posebni vojni propisi, stoga se ta odredba može direktno primijeniti i na djelatne vojne osobe koje obavljaju poslove razminiravanja, kao što je tužitelj, te se tužitelju pet sati provedenih u minskom polju sukladno odredbi po čl. 27. st. 6. citiranog zakona treba računati kao puno (osamsatno) radno vrijeme, a kako i tužitelj stvarno i obavlja iste poslove kao i pirotehničari, no kao tužena tužitelju rad preko pet sati izvan minskog polja nije obračunavala kao prekovremeni, time je on oštećen.

25.2. Potrebno je napomenuti je da se pirotehnički dodatak ne može dovesti u vezu sa tražbinom tužitelja koja se odnosi na isplatu plaće po čl. 27. st. 6. Zakona o humanitarnom razminiravanju, jer je to dodatak koji se isplaćuje zbog složenosti i opasnosti poslova razminiravanja i nije u vezi s prekovremenim radom vezanim za ove poslove.

25.3. Upravo iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on radeći poslove razminiranja radio pored 5 sati u razminiranju i još 3 sata na drugoj vrsti poslova i to radeći na ostalim vojničkim dužnostima kao što su čišćenje, tjelovježba, obuka, redarstvo- higijena prostorija, (te mu je u okviru toga radnog vremena bilo omogućeno da koristi samo pauzu za ručak koja je trajala između 45 i 60 minuta), a ovo je potvrđeno i očitovanjem koje je dao tužiteljev pretpostavljeni-zapovjednik bojnik BI koje prileži na listu broj 63 i 64 spisa.

26. Analizirajući navedeno očitovanje sud zaključuje da ostali poslovi koji su se obavljali tijekom propisanog radnog vremena obuhvaćaju druge poslove vezane za razminiravanje, kao i druge vojne poslove koji su nužni za održavanje psihofizičke spreme osoba koje sudjeluju na poslovima razminiravanja, a što je također zakonska obveza svih djelatnih vojnih osoba.

27. Radi odlučivanja o visini naknade za prekovremeni rad koja pripada tužitelju u utuženom razdoblju sud je koristio dokumentaciju koje je tužena dostavila u spis kao i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Đurđice Smrček-Barjaktar od 20. svibnja 2011. s dopunama od 2. svibnja 2023. i 30. svibnja 2024.

28. Sudski vještak je u nalazu i mišljenju izračun prekovremenih sati rada načinio na način da je za dežurstvo za radne dane obračunato po 10 prekovremenih sati rada, a za neradne po 18 sati, dok je za stražu obračunato po 12 prekovremenih sati rada za radne dane, a za neradne dane po 20 sati. Sudski vještake je utvrdio da je u periodu od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. prekovremeno dežurao 24 dana, i to 22 dana u radne dane i 2 dana u neradne dane odnosno ostvario je ukupno 256 prekovremenih sati rada i to: tijekom 2007. dežurao je ukupno 98 sata, tijekom 2008. dežurao je 98 sata, tijekom 2009. dežurao je ukupno 60 sati. Na straži je proveo 42 dana, to 30 dana u radne dane i 12 dana u neradne dane odnosno ostvario je ukupno 600 prekovremena sata rada i to: 300 sati tijekom 2008. i 300 sati tijekom 2009. Na terenu (vojnim vježbama) je proveo ukupno 26 dana, odnosno ostvario je ukupno 208 prekovremenih sata rada i to: 40 sati tijekom 2008., a 168 sati tijekom 2009, a na razminiranju je proveo ukupno 268 dana odnosno 804 prekovremena sata i to: 27 sati tijekom 2006., 279 sati tijekom 2007., 291 sati tijekom 2008., 123 tijekom 2009. i 84 tijekom 2010. Dakle tužitelj je ostvario na dežurstvu, straži, terenu i na razminiranju ukupno 1.868 prekovremenih sati rada.

28.1. Tužitelj je na ime prekovremenog rada u dežurstvu i na straži trebao koristiti slobodne dane. Za svaki radni dan na dežurstvu, u nalazu i mišljenju vještak je računao 10 sati prekovremenog rada u radne dane, a u neradne dane po 18 sati prekovremenog rada, a za rad na straži vještak je računao 12 sati prekovremenog rada u radne dane, a u neradne dane po 20 sati, jer se rad na terenu obavljao u radne dane kada je tužitelju plaćeno 8 sati redovnog rada, dok se daljnjih 16 sati nisu plaćeni i stoga ih se smatra prekovremenim radom, a nakon što se odbiju slobodni dani koje je tužitelj koristio na ime takvog rada. No kada je tužitelj neradnim danima odnosno subotom i nedjeljom dežurao i bio na straži ili obavljao čuvarsku službu, tada se za te dane kao prekovremene sate treba uzeti 24 sata, jer subota i nedjelja nisu za tužitelja radni dani. Rad na terenu traje 24 sata, tužitelju je plaćeno 8 sati rada na terenu kao redovni rad, 8 sata otpada na spavanje, dok se daljnjih 8 sati odnosilo na prekovremeni rad. Rad na razminiravanju traje 5 sati dnevno i smatra se 8 satnim, no kako je tužitelj svaki dan radio još tri sata, ostale poslove, taj se rad treba smatrati kao prekovremeni.

28.2. Tužitelj je na ime dežurstva, straže i terena iskoristio 42 slobodna dana, što iznosi 336 slobodnih sati (42 x 8 = 336), koji pokrivaju 224 prekovremena sata rada, ako se ekvivalent za jedan prekovremeni sat uzme 1,5 slobodnih sati (1 sat i 30 minuta).

28.3. Tužitelj je po osnovi dežurstava, straže, terena i razminiranja ostvario 1868 sati rada. Ako se od ukupnih prekovremeni sata koji iznos 1868 sati odbiju slobodni sati pretvoreni u prekovremen sate rada u visini od 224 sata, proizlazi da je tuženik dužan tužitelju isplatiti naknadu za 1644 prekovremena sata rada (1868- 224=1644).

28.4. Sukladno vrijednostima tužiteljeve bruto plaće u utuženom razdoblju, vrijednost jednog sata redovnog rada iznosila je od prosinca 2006. do prosinca 2007. =42,66 kuna, za period od siječnja do travnja 2008. =45,24 kuna, od svibnja do prosinca 2008= 52,20 kuna, od siječnja do ožujka 2009. =55,33 kuna, od travnja 2009 do prosinca 2009. =52,20 kuna, od siječnja 2010. do travnja 2010.=52,40 kuna. Ovi iznosi vrijednosti sata redovnog rada uvećani su za 50% kako bi se dobila vrijednost naknade za prekovremeni rad, a tako dobiveni iznosi koje je tuženik dužan platiti tužitelju prikazani je u tablici na listu 14 vještačkog nalaz i mišljenja, (list 462 spisa) i ukupno iznosi 122.149,34 kuna.

29. U skladu sa uputom Županijskog suda u Osijeku izraženoj u odluci posl. br. Gž R-376/2020-3 od 5. siječnja 2023. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-765/15-2 od 22. ožujka 2017. provedena je dopuna knjigovodstvenog vještačenja na način da je zatraženo od sudskog vještaka da utvrdi prekovremeni rad tužitelja na način da utvrdi broj prekovremenih sati rada za razdoblje od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. na ime odrađenih sati rada u dežurstvu i straži na način da se za svaki radni dan na dežurstvu i straži obračuna 8 sati prekovremenog rada a za neradne dane i blagdane po 16 sati, uzimajući u obzir iskorištene slobodne sate koje je tužitelj koristio nakon svakog dana dežurstva i to po jedan slobodan dan, tj. 8 slobodnih sati, dok je za 7 dana straže tužitelj koristio 3 slobodna dana, tj. 24 slobodna sata. Nadalje je zatraženo da prikaže posebno neisplaćene plaće tužitelja za prekovremene sate prema svakoj od osnova (straže, dežurstva, tereni, razminiranje).

30. Sudski vještak knjigovodstvene struke Đurđica Smrček-Barjaktar u dopuni od 2. svibnja 2023. nalaza i mišljenja navodi da u skladu sa nalogom suda je sačinila dopunu nalaza i mišljenja te je utvrdila da prema evidenciji rada tužitelj je u razdoblju od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. bio dežuran ukupno 24 dana, od toga 22 radna dana i 2 neradna dana. Za radne dane obračunala je po 8 sati prekovremenog rada a za neradne dane po 16 prekovremenih sati rada, što za 24 dana dežurstva iznosi 208 prekovremenih sati rada. Tužitelj je nakon svakog dana dežurstva koristio po 1 slobodan dan što iznosi 8 slobodnih sati te je na ime dežurstva iskoristio 24 slobodna dana što iznosi 192 slobodna sata koji pokrivaju 128 prekovremenih sati rada, ako se ekvivalent za 1 prekovremeni sat rada uzme 1,5 slobodnih sati, stoga je ostalo neisplaćeno 64 prekovremena sata rada.

30.1. Za razdoblje od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. sudski vještak na ime prekovremenih sati rada za dežurstvo nakon odbitka iskorištenih slobodni sati koji su pretvoreni u prekovremene sate rada, utvrđuje neplaćena 64 prekovremena sata što iznosi 5.001,39 kn, što je po mjesecima iskazala u tabeli.

30.2. Tužitelj je u razdoblju od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. bio na straži 42 dana od toga 30 dana u radne dane i 12 u neradne dane, što daje 432 prekovremena sata rada ako se prekovremeni sati rada na straži računaju po 8 sati za radne dane i po 16 sati za neradne dane i vikende. Tužitelj je na ime straže iskoristio 18 slobodnih dana, što iznosi 144 iskorištene slobodna sata, te kada se 144 iskorištena slobodna sata pretvore u prekovremene sate rade na način da je 1 prekovremeni sat rada pokriven s 1,5 slobodnih sati, tada 144 slobodnih sati pokrivaju 96 prekovremenih sati rada iz čega proizilazi da je na ime prekovremenog rada na ime straže ostalo 336 prekovremenih sati rada što iznosi 27.780,48 kn, ako se redovni sati rada uvećavaju za 50% što je pojedinačno iskazala kroz svaki mjesec u tabeli.

30.3. Tužitelj je u razdoblju od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. broj prekovremenih sati rada na terenu nije se mijenjao i iznosio je 208 sati što bruto iznosi 16.587,20 kn ako se redovna satnica uvećava za 50% što je pojedinačno iskazala kroz svaki mjesec u tabeli.

30.4. Tužitelj je u razdoblju od 17. prosinca 2006. do 8. travnja 2010. radio 268 dana na razminiravanju što daje 804 prekovremena sata rada ako je svaki dan proveden na razminiravanju radio 3 sata prekovremeno, što iznosi 57.284,10 kn, što je pojedinačno iskazala kroz svaki mjesec u tabeli.

30.5. U završnom dijelu dopune nalaza s lista 683-690 sudskog spisa sudski vještak daje rekapitulaciju ostvarenih prekovremenih sati rada i neisplaćene bruto naknade u razdoblju od 17. prosinca 2006. do 30. rujna 2009. navodeći da je tužitelj na ime dežurstva, straže i terena ostvario 608 prekovremenih sati rada, nakon odbitka iskorištenih slobodnih dana pretvorenih u prekovremene sate rada, da je na poslovima razminiravanja ostvario 804 prekovremena sata na osnovu čega naknada za sve vidove prekovremenog rada iznosi 106.653,17 kn.

31. Tužitelj u podnesku od 10. svibnja 2023. navodi da nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja te potražuje 14.155,30 eura / 106.653,17 kn s kamatama za svaki iznos pojedinačni od dospijeća uz naknadu parničnog troška, čime je učinio djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva radi čega je temeljem odredbe čl. 193. st. 1.

ZPP-a riješeno kao u izreci rješenja.

32. Tuženik u podnesku od 16. svibnja 2023. navodi da obzirom na noviju sudsku praksu prigovara dopuni nalaza i mišljenja u cijelosti iz razloga jer se predmetna dopuna nadograđuje na nalaz vještaka od 11. listopada 2018. u kojem vještakinja prilikom izračuna nije u uzimala u obzir sve slobodne dane koje je tužitelj koristio jer kako je navela iz dostavljene evidencije radnog vremena nije mogla utvrditi sa sigurnošću s kojeg osnova su pojedini slobodni dani korišteni s obzirom da nisu donesena rješenja o korištenju slobodnih dana, te da je tužitelj koristio znatno veći broj slobodnih dana nego što bi s osnova dežurstva i straže trebao dobiti. Iz toga razloga vještakinja nije uzimala u obzir sve slobodne dane koji su evidentirani u dostavljenoj dokumentaciji obzirom je broj slobodnih dana koje je tužitelj iskoristio veći od onog koji bi mu pripadao s osnove straže i dežurstva. Dakle, vještakinja nije uzela u obzir preostale iskorištene slobodne dane koji su tužitelju dodijeljeni na osnovi prekovremenog rada na terenu, a što je trebalo uzeti u obzir jer je evidentno da je vršena preraspodjela radnog vremena. Osim toga u tablicama u kojima se računa naknada za rad na terenu nigdje se ne spominje korištenje slobodnih dana. Ukoliko se ne uzmu u obzir preostali iskorišteni slobodni dani, kada se izuzmu oni slobodni dani korišteni na ime straže i dežurstva, vještakinja je trebala napraviti i izračun s negativnim predznakom ukoliko je tužitelj bio na slobodnim danima koji mu ne bi pripadali, a za iste je primao plaću kao da radi. Također, niti u nalazu i mišljenu vještaka, niti u dopunama istog vještak nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelju isplaćivana naknada za terenski rad, što je tužena dokazala dostavljenim karticama djelatnika (tužitelja).

33. Tužitelj u podnesku od 11. rujna 2023. očitujući se na primjedbe tužene iz podneska od 16.svibnja 2023. navodi da je on iza sedmodnevne straže dobio tri slobodna dana, a iza jednog dana dežurstva, jedan slobodan dan, što je općepoznato, stoga samo te slobodne dane treba uzeti u obzir kod obračuna prekovremenog rada. Ostali slobodni dani dobijani su po drugim osnovama i to po osnovi "počasni pucnjevi kod sprovoda vojnika", davanje krvi, spajanje blagdana, volja zapovjednika itd. Napominje se da u utuženo vrijeme tužena nije donosila odluke o preraspodjeli radnog vremena, a to je pretpostavka da bi se taj institut uopće mogao primijeniti, pa zapravo ne bi trebalo odbiti niti jedan slobodan dan.

34. Tuženik je ustrajao kod primjedbi na nalaz i mišljenje predlažući da se ponovno provede dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po drugom vještaku čemu se tužitelj usprotivio, predlažući da tuženik dostavi Službovnik oružanih snaga koji je bio na snazi u periodu od 2007. – 2009. iz kojeg će biti vidljivo da tuženik na način na koji to vještak tumači primjenjuje odredbe o slobodnim danima koji se dodjeljuje i za obavljenu stražu, odnosno dežurstvo, te da se zatraži od sudskog vještaka Đurđice Smrček-Barjaktar očitovanje da li je u mogućnosti očitovati se na primjedbe tuženika.

35. Sudski vještak Đurđica Smrček-Barjaktar u podnesku koji je nazvala dopuna nalaza i mišljenja s lista 779-780 sudskog spisa navodi da u spisu nema vjerodostojne dokumentacije o korištenju slobodnih dana, tj. nema rješenja o broju i razlozima korištenja slobodnih dana što je trebalo učiniti Ministarstvo obrane, a bez vjerodostojne dokumentacije i svrsi korištenja slobodnih dana ne može se izraditi vjerodostojni vještački nalaz. Smatra da tužitelj ne može dokazivati svrhu zbog koje je koristio slobodne dane jer se sva dokumentacija nalazi kod tuženika, a ukoliko tužitelj ili tuženik dostave dokumentaciju o iskorištenim slobodnim danima, ona je u mogućnosti sačiniti dopunu nalaza, tako da s obzirom na raspoloživu dokumentaciju ostaje kod dopune nalaza od 2. svibnja 2023.

36. Tuženik je u podnesku od 10. lipnja 2024. ostao kod primjedbi na nalaz i mišljenje navodeći da kada se oduzmu slobodni dani koje je tužitelj koristio po osnovi straže i dežurstva, ostali slobodni dani imaju se smatrati slobodnima danima ostvarenim za sate prekovremenog rada na terenu.

37. Tužitelj u podnesku do 14. rujna 2024. predlaže da se dopunski sasluša tužitelj na okolnost korištenja slobodnih dana, a u odnosu na prigovor tuženika u pogledu slobodnih dana navodi da je prvi puta istaknut 16. svibnja 2023. što je u prekluziji, a ukoliko sud smatra da ovaj prigovor nije u prekluziji tada predlaže saslušanje svjedoka BI, tužiteljevog zapovjednika a na okolnost korištenja slobodnih dana, s tim da je na ročištu 14. studenoga 2024. naveo da predlaže saslušanje svjedoka CI iz [adresa], koji je u periodu koji je obuhvaćen tužbom radio s tužiteljem.

38. S obzirom na tuženikove primjedbe iznijete tijekom postupka vezano za korištenje slobodnih dana prihvaćen je prijedlog da se ponovno sasluša tužitelj i svjedok CI.

39. Svjedok CI u svom iskazu navodi da je zajedno sa tužiteljem bio u radnom odnosu kao hrvatski vojnik u periodu koji je obuhvaćen tužbom, dalje navodeći da ukoliko su obavljali poslove straže tada su morali u vojarni 7 dana biti neprestano, nakon čega bi dobili 3 dana plaćenog dopusta, te da je njihov redovan rad predstavljalo raziminiranje i ostalo što je u dužnosti aktivnog vojnika, uključujući i navedenu stražu kao i počasni pucanj koji je znao biti izvan dnevnog osmosatnog radnog vremena. Nadalje je naveo da su slobodne dane dobivali i ukoliko su dobrovoljno davali krv a u pravilu su svi aktivni vojnici davali tri puta godišnje dobrovoljno krv što je maksimum dobrovoljnog davanja krvi u jednoj godini, a za svako dobrovoljno davanje krvi dobivali su po 2 slobodna dana, te da se po 1 slobodni dan dobivao za počasni pucanj. Dalje je naveo da su on i tužitelj bili pripadnici manje postrojbe te da mu je poznato da je tužitelj u periodu koji je obuhvaćen tužbom često obavljao zadatke počasni pucanj što je po njegovoj procjeni bilo oko 20 puta u jednoj kalendarskoj godini.

40. Tužitelj prilikom dopunskog saslušanja navodi kao i svjedok CI pojašnjavajući da je on u periodu koji je obuhvaćen tužbom često obavljao zadatke počasni pucanj i to u pravilu više od ostalih kolega jer je i vikende znao provoditi u vojarni te obavljati počasni pucanj ako je sahrana vikendom, za što se ima pravo na 1 slobodni dan, a čak se ima pravo na 1 slobodni dan za pripravnost vikendom za počasni pucanj što je također obavljao, tako da je zasigurno prisustvovao zadatku počasni pucanj oko 20 puta u jednoj kalendarskoj godini, te je imao pravo na slobodne dane za dobrovoljno davanje krvi.

41. Prihvaćen je iskaz tužitelja i svjedoka CI o korištenju slobodnih dana i za tzv. počasni pucanj u kojem je tužitelj u periodu koji je obuhvaćen tužbom sudjelovao oko 20 puta u jednoj kalendarskoj godini kao i korištenje slobodnih dana za dobrovoljno davanje krvi za što se dobiju 2 slobodna dana po kojoj osnovi je tužitelj s obzirom ad je 3 puta godišnje dobrovoljno davao krv imao pravo na 6 slobodnih dana. Teret dokaza o korištenju slobodnih dana je na tuženiku a tuženik nije dokazao za koje svrhe i po kojoj osnovi je tužitelj ostvario pravo na korištenje slobodnih dana.

42. Nadalje sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke i to njegovu dopunu koja je sačinjena u skladu sa uputom Županijskog suda u Osijeku i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje odluke su donese u ovoj pravnoj stvari, a po navedenom utvrđenju sudskog vještaka tužena je dužna tužitelju 14.155,30 eura s osnova prekovremenih sati u periodu koji je obuhvaćen tužbom. Nalaz i mišljenje ovoga vještaka temelji se na relevantnoj materijalno-financijskoj dokumentaciji, na isti tuženik nije imao primjedbi po pitanju matematičkog obračuna, no imao je primjedbe po pitanju iskorištenih slobodnih dana na što je sudski vještak naveo da temeljem dokumentacije koju je imao na raspolaganju je utvrdio koji iznos novca tuženik duguje tužitelju s osnova prekovremenog rada.

42.1. Budući da u tuženikovoj evidenciji nedostaju podaci po kojoj osnovi je tužitelj ostvario pravo na slobodne dane koje je iskoristio prihvaćen je iskaz tužitelja i svjedoka CI o osnovi po kojoj je tužitelj ostvario pravo na korištenje slobodnih dana, a to je da pored iskorištenih dana za prekovremeni rad je tužitelj koristio slobodne dane za dobrovoljno davanje krvi i prisustvovanje u počasnom pucnju, stoga nije prihvaćen prijedlog tuženika da se provede ponovno knjigovodstveno vještačenje jer se primjedbe tuženika svode na tzv. pravno pitanje.

43. Radi svega izloženog sud zaključuje da je tužena tužitelju za utuženi period na ime ukupnih prekovremenih sati za razminiranje, te za dežurstva, straže i teren dužna isplatiti ukupan iznos od 14.155,30 eura bruto.

44. Tužena je tužitelju na neisplaćena uvećanja za prekovremeni rad dužan platiti zakonske zatezne kamate koje teku od petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec, a imajući u vidu da tada dospijeva obveza isplate plaće tužitelju, te da je tužena tužitelju istovremeno s plaćom trebala isplatiti i uvećanja za prekovremeni rad, po čl. 83. st. 4. Zakona o radu. Po pitanju zakonske zatezne kamate primijenjena je odredba čl. 45. st. 4. i 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 187/04) i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine broj 95/05, 96/06 i 68/07), kojima je propisano da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. tog Zakona i članaka 11., 12. i 15. Pravilnika, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitaka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. tog Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. tog Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitaka od nesamostalnog rada kao porez po odbitku, radi čega je presuđeno kao u izreci po pitanju dosuđene kamate.

45. Nesporno je da je tužitelj nakon pravomoćnosti presude posl. br. P- 110/2013-59 od 26. ožujka 2014. koja je po pitanju troškova postupka preinačena presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2490/2014-2 od 5. ožujka 2015. namiren za svoje potraživanje iz te presude, a koja je kasnije odlukom Vrhovnog suda ukinuta. Unatoč navedenom Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je pravni stav da je ponovno potrebno donijeti kondemnatornu presudu a tuženiku preostaje da nakon pravomoćnosti ove presude (ukoliko nije ranije tražio povrat onog što je platio po osnovi koja je otpala) zaštiti svoje interese s obzirom da je po ranije donesenoj presudi koja je ukinuta isplatio potraživani iznos novca.

46. Odluka o zakonskim zateznim kamatama do 31. prosinca 2007. temelji se na čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima( NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 -nastavno ZOO/91) i čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. tuženik je dužan platiti zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08-nastavno ZOO -nastavno ZOO/05).

47. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.1. i čl. 155. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP).

47.1. Tužitelju je, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, a sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023 u daljem tekstu Tarifa) kao trošak potreban za vođenje parnice priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora i sastava tužbe, za što se temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 250 bodova za svaku radnju, na ime zastupanja na ročištima od 21. rujna 2010., 12. listopada 2011., 3. rujna 2013., 11. listopada 2013., 18. veljače 2014., 1. ožujka 2018., 12. travnja 2018., 9. siječnja 2019., 15. ožujka 2019., 15. siječnja 2020., 2. ožujka 2023., 25. ožujka 2024., 14. studeni 2024., i 22. siječnja 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za što se temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 250 bodova za svako ročište. Nadalje priznat mu je trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude od 26. ožujka 2014., i od 4. ožujka 2025. za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova za svako ročište.

47.2. Tužitelju je također priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 1. lipnja 2010., u kojem se očitovao na dopunu odgovora na tužbu, trošak sastava obrazloženog podneska od 17. lipnja 2011. koji je zaprimljen u sudu 4. srpnja 2011. a u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, trošak sastava obrazloženog podneska od 25. srpnja 2013. koji je zaprimljen u sudu 29. srpnja 2013., i sastav obrazloženog podneska od 28. studeni 2018. (list 435 sudskog spisa) za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 250 bodova za svaki podnesak.

47.3. Nadalje tužitelju je priznati trošak sastava podneska od 4. rujna 2018., od 26. listopada 2018., od 15. listopada 2019., od 10. svibnja 2023., od 28. ožujka 2024., za što se temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak (5 podnesaka).

47.4. Temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife tužitelju je priznat trošak sastava ostalih podnesaka od 11. rujna 2023., od 16. siječnja 2024., od 16. travnja 2024., od 13. rujna 2024. i od 10. listopada 2024. u iznosu od 25 bodova za svaki podnesak (5 podnesaka), stoga je tužitelju na ime troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat iznos od 5725 bodova ili 14.312,50 eura s obzirom na vrijednost boda i s obzirom na uključeni PDV.

47.5. Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe od 3. ožujka 2020. budući da je njegova žalba odbijena protiv presude ovog suda posl. br. Pr-2/2019-115 od 28. veljače 2020.

47.6. Tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 1.144,32 eura, tako da ukupno troškovi tužitelja iznose 15.456,82 eura.

U Županji, 4. ožujka 2025.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

O tome obavijest:

1. Tužitelj: po punomoćniku Hrvoju Kovač, odvjetniku u Bjelovaru

2. Tužena: po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima