REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U KARLOVCU
Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1/II
P-679/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, po sucu Marini Blažić, u pravnoj stvari tužitelja PF, vl. obrta „ [obrt]“ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi isplate iznosa od 182,50 EUR, bez održavanja ročišta, dana 4. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, platiti tužitelju PF, vl. obrta „ [obrt]“ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 182,50 EUR (slovima: sto osamdeset i dva eura i pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 182,50 EUR (slovima: sto osamdeset i dva eura i pedeset centi) po stopi koja čini razliku između dosuđene stope (uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena) i zahtijevane stope (određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za osam postotnih poena).
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 82,41 EUR (slovima: osamdeset i dva eura i četrdeset jedan cent) sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 6,63 EUR (slovima: šest eura i šezdeset tri centa).
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 3. travnja 2024. navodi da je prometnoj nezgodi koja se dogodila 17. studenog 2023. nastala šteta na vozilu marke RENAULT MEGANE III, registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu oštećenika MF. Navodi da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 28. studenog 2023. pregledali vozilo, procijenili vozilo i napravili zapisnik o izvidu štete ref. broj 62-AO-20522/2023, a da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika, a niti servis koji vrši popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete. Tuženik je prema tvrdnjama tužitelja utvrdio da je šteta pravno osnovana te poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela, međutim tuženik je time samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako navodi da je preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 29/VP/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.107,20 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 924,70 EUR, a da razliku od 182,50 EUR po računu koji tuženik nije platio, tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Nadalje, tužitelj navodi da je oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 30. siječnja 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je prenio na tužitelja navedeno potraživanje i o čemu je tuženik obaviješten. Stoga je razlika u cijeni rada predmet ovoga spora te stoga ovom tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 182,50 EUR.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da je vozilo štetnika u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 061249651896, priznaje nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika, međutim osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva na način kako to tužitelj temelji na ugovoru o ustupu potraživanja. Tuženik navodi da je već isplaćenim iznosom u potpunosti ispunio svoju obvezu naknade štete, osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata i njihovu naznačenu kamatnu stopu.
3. Odredbom članka 458. stavak 1. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom članka 502. stavak 1. ("Narodne novine" broj: 148./2011. – pročišćeni tekst, 25./2013., 89./2014., 70./2019., 80./2022., 114./2022. i 155.2023.; dalje: ZPP) propisano je da su sporovi male vrijednosti sporovi u postupku pred trgovačkim sudovima sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura.
4. Odredbom članka 461. a. stavak 3. ZPP-a propisano je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak, a odredbom stavka 4. istoga članka propisano je da će sud u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog.
5. U konkretnom predmetu radi o sporu male vrijednosti radi isplate iznosa od 182,50 eura pa je sud proveo pisani postupak sukladno odredbama članka 461. a. ZPP-a, bez održavanja ročišta. Ističe se da niti jedna od stranaka nije predložila održavanje usmene rasprave, iako su na to upozorene rješenjem ovog suda posl. br. P-679/2024-2 od 23. srpnja 2024. (točka V. i VI.). Neovisno o navedenom, kada se uzme u obzir da je u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora 182,50 EUR, stajalište je ovog suda da bi svako daljnje vođenje ovog postupka izvođenjem dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti, dovelo bi do odugovlačenja postupka i prouzročilo bi dodatne troškove pa bi tako ti troškovi postupka bili daleko veći od same vrijednosti predmeta ovog spora. Sud je na temelju čl. 10. ZPP-a dužan onemogućiti svaku zloporabu prava u postupku.
6. Odredbom članka 8. ZPP-a propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a odredbom čl. 221. a ZPP-a da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
7. Radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu.
8. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, aktivna i pasivna legitimacija, odgovornost osiguranika tuženika i činjenica da je njegovo vozilo bilo osigurao kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti.
9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, tijek zakonskih zateznih kamata i njihova stopa.
10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja (list 66 do 67 spisa) proizlazi da su tužitelj i MF navedeni Ugovor sklopili 30. siječnja 2024. te da je istim MF kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 182,50 EUR, a prema računu popravka za štetu broj 29/VP/1 u ukupnom iznosu od 1.107,20 EUR, i temeljem auto osiguranja dužnika broj 62-AO-20522/2023 (oznaka štete dužnika). Time je oštećenik MF ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35./2005.,41./2008., 125./2011., 78./2015., 29./2018., 126./2021., 114./2022., 156./2022. i 155./2023., dalje u tekstu ZOO). Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženih izvida štete tuženika razvidno je da se odnose upravo na predmetni štetni događaj (broj spisa odgovara oznaci štete navedenom u Ugovoru o ustupu tražbine, a iz računa tužitelja broj 29/VP/1 (list 59 spisa), proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila MF. Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete MF prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom (list 68-71 spisa). Stoga je neosnovan prigovor tuženika koji se odnosi na osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljenu na ugovoru o ustupu potraživanja oštećenika MF i tužitelja.
11. Iako tuženik u ovom postupku osporava osnovu i visinu potraživanja, iz dopisa tuženika MF od 29. siječnja 2024. (listu 65 spisa) jasno proizlazi da je tuženik umanjio potraživanje za popravak automobila isključivo u odnosu na razliku u satnici iz tužiteljevog računa broj 29/1. Naime, u predmetnom dopisu tuženik izričito navodi da je odštetni zahtjev osnovan za iznos od 924,70 EUR koji iznos je tuženik i isplatio (ispis tužiteljevog naloga za plaćanje iznosa od 924,70 EUR na listu 60 spisa). Dakle, u ovom slučaju jedino sporno pitanje je visina satnice za rad limara i autolakirera.
12. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju naplaćuje prema cijenama koje naplaćuje. Dakle, oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata te tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034- 08/18-01/093, Ur.broj: 580-09/84-2020- 043 od 20. veljače 2020 i HANFE (list 22-23 i 31-32 spisa). Takav stav izražen je u mnogim sudskim odlukama sličnog predmeta spora.
13. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 29/VP/1 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata (cjenik usluga na listu 61 spisa), i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
14. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.
15. Odluku o početku tijeka zakonskih zateznih kamata sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Naime, iz tužiteljevog računa od 27. siječnja 2024. vidljivo je da da je isti dospio na plaćanje 11. veljače 2024., stoga tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate kao što je to i zatražio, dakle počevši od 12. veljače 2024. pa do isplate. Odluka o visini stope zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Stavkom 8. istog članka propisano je da je referentna stopa iz stavka 2. ovoga članka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a stavkom 9. je propisano da je Hrvatska narodna banka dužna u »Narodnim novinama« objaviti referentnu stopu iz stavka 2. ovoga članka koju je objavila Europska središnja banka, a koja je na snazi 1. siječnja i 1. srpnja. Dakle, za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose. Iz tog razloga je u toč. II. izreke presude odbijen njegov zahtjev za isplatom zateznih kamata po stopi koja prelazi uvećanje referente stope od tri postotna poena do osam postotnih poena.
16. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a prema troškovniku iz tužbe. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak koji se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142./2012., 103./2014., 118./2014., 107./2015., 37./2022., 126./2022. i 138./2023., dalje u tekstu: Tarifa) i to za sastav tužbe u visini od 25 bodova (Tbr.7.1.), pri čemu vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, odnosno 50,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) u iznosu od 12,50 EUR, te za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR i za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelju ukupno pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 82,41 EUR. Na trošak parničnog postupka tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate po istoj stopi kao i na dosuđeni iznos glavnice. Obzirom da je tužitelj troškovnikom zatražio naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 89,04 EUR, za neosnovanu razliku od 6,63 EUR valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom troška ovog parničnog postupka. Pojašnjava se da tužitelju nije priznat trošak na ime razlike u iznosu sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj na ime te pristojbe platio iznos od 6,64 EUR, a ne puni iznos od 13,27 EUR. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.
17. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Karlovcu, 4. ožujka 2025.
Sudac:
Marina Blažić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude.
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3.
Dna:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku
