Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-908/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastuaju opunomoćenici iz Odvjetničkog drutšva Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupa opunomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2276/2022-23 od 19. ožujka 2024., 4. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2276/2022-23 od 19. ožujka 2024.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.041,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.343,99 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08. , 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Zahtjeva naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj [broj kredita], u iznosu od 1.041,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita], a kojim ugovorom je tužitelju tuženik stavio na raspolaganje iznos od 16.696,62 CHF.
7. Sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je li predmetno potraživanje tužitelja u zastari.
8. Prije svega, valja naglasiti da se s obzirom na vrijednost predmeta spora radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a i i zbog pogrešne primjene materijalnog prava sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a.
9. Prilikom odlučivanja o osnovanosti restitucijskog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je cijeneći odredbu članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.; dalje: ZOO), te uvažavajući sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača pokrenutim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 protiv više tuženika, uključujući i tuženika u ovom postupku, zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača jer je ugovorio nepoštenu, a time i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Stoga, prvostupanjski sud zauzima stav da tužitelju pripada pravo na povrat stečenog bez osnove sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO-a.
10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj potražuje razliku između iznosa anuiteta s osnova valutne klauzule primijenjene kod otplate i anuiteta s osnova valutne klauzule dan isplate kredita, a koju razliku utvrđuje sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u iznosu od 1.041,75 eura.
11. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je istaknuti prigovor zastare tuženika neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovnog broja Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojem zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora.
12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023.; dalje: Tarifa).
13. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa pobijana presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati.
14. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena niti jedna od navedenih povreda.
15. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je sukladno članku 502.c ZPP-a pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 imaju direktan učinak u ovom predmetu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, kao što je i pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1111. u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO- a zaključio da tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan isplate kredita za sve anuitete.
16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., s time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika, utvrđeno je da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, zaključujući u određenom razdoblju ugovore o kreditima koji sadrže nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim, a time i ništetnim.
17. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14.), a koji se s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka primjenjuje u ovom postupku sukladno članku 148. u vezi s člankom 146. ZZP/14., propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
18. Radi navedenog nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi da odluke donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nemaju direktan učinak u ovom postupku.
19. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, slijedom čega tužitelju pripada pravo na povrat preplaćene razlike.
20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Prije svega, valja istaknuti da se radi o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO-a. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u konkretnom slučaju, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
20.1. Stoga, u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da je tužba radi povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 6. travnja 2021., tražbina tužitelja nije u zastari. To iz razloga što od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa do podnošenja tužbe 21. travnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.
22. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio je li tužitelj „prosječni potrošač“ i da li se o ugovorenoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu predstavljaju prigovore činjenične naravi, zbog kojih se presuda u postupku male vrijednosti sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a ne može s uspjehom pobijati.
23. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud donio odluku kojom je obvezao tuženika na naknadu parničnih troškova sukladno članku 154. stavku 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, budući da, suprotno žalbenim navodima tuženika, radnje tužitelja za koje je priznato pravo na naknadu troškova postupka predstavljaju potrebne radnje za vođenje parnice.
24. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju članka 368. točke 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kao u točki I. izreke ove presude.
U Rijeci 4. ožujka 2025.
Sutkinja
Ingrid Bučković
