Poslovni broj: UsI-2062/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IL PIATTO GRANDE j.d.o.o., OIB: 72621120739, Sinj, Ivaniša Nelipića 4A, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI d.o.o., Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, OIB: 33706439962, Split, Mike Tripala 6, zastupanog po opunomoćenici HR, višoj inspektorici rada i zaposlenici tuženika, uz sudjelovanje zainteresirane osobe RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi suzbijanja neprijavljenog rada, nakon javne i usmene rasprave zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: UP/I-116-01/24-02/143, URBROJ: 443-02-03-10-24-1 od 12. kolovoza 2024. te da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za izdavanjem rješenja o privremenoj mjeri kojom se zabranjuje izvršenje osporenog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 23. kolovoza 2024. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: UP/I-116-01/24-02/143, URBROJ: 443-02-03-10-24-1 od 12. kolovoza 2024., te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 13. siječnja 2025., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako tužbu podnosi zbog povrede pravila upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te nepravilne primjene materijalnog prava. Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako je nakon provedenog inspekcijskog nadzora kod poslodavca u caffe baru Fontana, na temelju izvedenih dokaza i to neposrednim opažanjem inspektora te izjave radnika RR, izjave direktorice društva ĆR te provjerom u evidenciji HZMO-a o osiguranim osobama po osnovi rada, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrđeno: - da je tijekom inspekcijskog nadzora obavljenog kod poslodavca u Caffe Baru Fontana koji posluje u sastavu poslodavca na adresi [adresa], na obavljanju poslova konobara zatečen radnik RR, - da je imenovani radnik započeo s radom na obavljanju poslova konobara kod poslodavca u nadziranom poslovnom prostoru dana 29. srpnja 2024., - da navedeni poslovi s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos, - da predmetni poslodavac nije imenovanog radnika prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka njegovog rada dana 29. srpnja 2024. s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme,

- dakle da tijekom inspekcijskog nadzora kod predmetnog poslodavca je radnik radio bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka odnosno na odgovarajuće radno vrijeme, o čemu je sastavljen zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru KLASA: UP/I-116-01/24-02/143, URBROJ: 443- 02-03-10-24-1 od 12. kolovoza 2024. Navedeni zapisnik koji je sačinjen 12. kolovoza 2024. godine je knjiški primjer nezakonitog dokaza kojega treba izdvojiti iz spisa, kao i izjave RR te ĆR jer isti između ostaloga nisu propisno upozoreni. Naime, nezakoniti dokazi su dokazi pribavljeni povredom odredaba postupka. Kao što to proizlazi iz obrazloženja osporenog upravnog akta, isto se temelji na nezakonitom dokazu, tj. na zapisniku o obavljenom inspekcijskom pregledu od 12. kolovoza 2024. Provođenjem rješenja tužitelju će se onemogućiti normalan život, jer će istome biti blokirani računi, upitna egzistencija. Donošenje rješenja kojim će se odrediti odgodni učinak sud neće postupati suprotno javnom interesu jer tužitelj samo želi odgodu postupanja dok se ne odluči o zakonitosti rješenja, dok će u odnosu na tužitelja i njegovu obitelj donošenje rješenje o odgodnom učinku tužbe značiti otklanjanje nenadoknadive štete jer isti neće imat od čega živjeti, stoga navedenu štetu neće nikada moći nadoknaditi. Niti jednom jedinom riječi tuženik ne obrazlaže zbog čega se izriče upravo kazna od 6.630,00 eura, što je samo dokaz samovolje i nezakonitog postupka. Svaka kazna, bez obzira je li riječ o parničnom, kaznenom ili prekršajnom postupku treba biti obrazložena u osnovu i visini, zbog čega se izriče baš ta kazna, no očito tuženik smatra da može određivati kazne bez ikakvog obrazloženja. Ustav, zakoni i načela na kojima se temelji demokratski poredak se prekršena ovim rješenjem bez da se uopće raspravi o meritumu jer je određena osoba kažnjena sa 6.630,00 eura bez riječi obrazloženja. Tuženik u svom obrazloženju uopće ne navodi kaznu koju je izrekao, nego samo u izreci, dakle izriče se rješenje na temelju šprance bez riječi o visini kazne. Tuženik je povrijedio prava stranke, onemogućio stranci ravnopravan položaj u postupku s obzirom kako je odluku donio bez bilo kojeg dokaza u postupku, a isključivo na temelju utvrđenja samog tuženika, stranke u postupku čime je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Tuženik je proveo sve radnje bez tužitelja, donosi odluku bez provođenja dokaza, a tuženik predstavlja javnopravno tijelo. Postavlja se pitanje svrhe postupka u kojem se odluke donose bez dokaza, na temelju utvrđenja samo jedne stranke u postupku koja je ujedno i javnopravno tijelo. Stranci se treba dati mogućnost da bilo koja službena osoba u postupku, odgovori na primjedbe jedne od stranaka, a posebno u slučaju kada su sva utvrđenja u postupku poduzeta upravo od strane naslova. Navedeni način postupanja je nedopustiv i u suštoj suprotnosti sa načelom jednakosti stranaka u postupku što potvrđuje čitav niz odluka najviših sudova Republike Hrvatske, koje odluke tužitelj reproducira u tužbi. Potom navodi da službena osoba nije stranku u postupku obavijestila o postupku koji se vodi, radi čega se vodi, u koju svrhu se provodi postupanje na licu mjesta što je razvidno iz samog spisa tuženika, niti je proveden ispitni postupak kako nalaže zakon. Na temelju provođenja dokaza u kojem stranka na bilo koji način nije sudjelovala, tuženik protiv stranke ne može donositi odluku. Dakle, tuženik je nezakonitim provođenjem dokaza u postupku stavio stranke u neravnopravan položaj. Načelo jednakosti oružja, kako je razvijeno u praksi Ustavnog suda, kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje, omogućava pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu, dajući stranci razumnu mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji je ne stavlja u bitno lošiji procesni položaj u odnosu prema drugoj stranci u postupku. Radi svega navedenog tužitelj je predložio izvođenje čitavog niza dokaza, ali tuženik niti ne odlučuje zbog čega odbija dokaze, jednostavno stranci nije omogućeno da sudjeluje u navedenoj dokaznoj radnji. Svakako se na sadržaj navedenog zapisnika prigovara u cijelosti te sadržaj zapisnika ne odgovara stvarnom stanju na licu mjesta, u svezi s čim se tužitelj poziva na odluku Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i na odluke Ustavnog suda RH koji je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio stajališta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP) izražena u presudama Perić protiv Hrvatske (br. 34499/06, §§ 24. i 25., presuda od 27. ožujka 2008., u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije) i LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske (br. 29549/04, presuda od 27. ožujka 2008.), primjerice u odlukama broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012., U-III-4304/2011 od 15. listopada 2014 i U- III-3516/2016 (odluka od 1. prosinca 2016.), koje odluke tužitelj reproducira. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet mu vratiti na ponovni postupak, pored toga predlaže da sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe, kao i da sud naloži tuženiku da mu naknadi trošak spora. Podneskom zaprimljenim kod ovog suda 13. siječnja 2025. tužitelj u bitnom ponavlja tužbene navode, a pored toga predlaže i da sud izda rješenja o privremenoj mjeri kojom se zabranjuje izvršenje osporenog rješenja tuženika do pravomoćnog okončanja ovog spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja obrazloženje osporenog akta, slijedom čega da tuženik ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba, iako je rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI- 2062/2024-4 od 24. listopada 2024. pozvana da sudjeluju u ovom sporu i da u roku od 30 dana dostavi odgovor na tužbu, koje rješenje je uredno zaprimila, u spor se nije uključila niti je do dana zaključenja rasprave u spis dostavila odgovor na tužbu.

4.U sporu je održana rasprava 19. veljače 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila zamjenica opunomoćenika tužitelja, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 13. siječnja 2025. zajedno sa prilozima, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i to da se zakonska zastupnica tužitelja ĆR u ovom sporu sasluša u svojstvu stranke, to na okolnosti precizirane u podnesku od 13. siječnja 2025. i održanoj raspravi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: UP/I-116-01/24-02/143, URBROJ: 443-02-03-10-24-1 od 12. kolovoza 2024. točkom 1. nalaže se poslodavcu, tužitelju u ovom sporu da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za radnika DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, na puno radno vrijeme, počevši od dana 29. srpnja 2024. koji je zapisnikom KLASA:UP/I-116-01/24-02/143, URBROJ: 443-02-03-10-24- 1 od 12. kolovoza 2024. utvrđen kao početak njegovog rada za poslodavca, točkom 2. nalaže se poslodavcu da uplati iznos od 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. ovog rješenja (odnosno ukupni iznos od 6.630,00 eura) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, točkom 3. riješeno je kako je poslodavac nalog iz točke 1. i 2. ovog rješenja dužan izvršiti u roku od tri dana od dana dostave rješenja tj. do 17. kolovoza 2024., dok je točkom 4. riješeno da ukoliko poslodavac u roku iz točke 3. ne izvrši nalog iz točke 2. ovog rješenja, provest će se ovrha radi naplate novčanog iznosa od 6.630,00 eura, a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbe čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“, broj 151/22) te čl. 70. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18, 117/21 i 67/23).

11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje osporenog rješenja kojim se tužitelja prisiljava na suzbijanje neprijavljenog rada na način kako je to određeno u izreci akta tuženika, kao i je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.

12.Sukladno odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“, broj 151/22) poslodavac je dužan u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja iz članka 7. stavaka 2. i 3. istog Zakona za svaki mjesec pretpostavljenog razdoblja rada iz članka 6. Zakona odnosno zapisnikom inspektora rada utvrđenog razdoblja neprijavljenog rada, radniku isplatiti plaću za puno radno vrijeme u visini mjesečne bruto medijalne plaće u Republici Hrvatskoj te doprinos za obvezna osiguranja koji se isplaćuje na plaću. Navedena obveza poslodavca postoji i u slučaju iz članka 8. stavka 3. Zakona, tj. za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje.

U skladu s člankom 10. stavcima 3. i 4. istog Zakona poslodavac je dužan iznos iz stavka 1. toga članka isplatiti na način da javna davanja koja se isplaćuju iz plaće i na plaću obračuna i uplati na uplatne račune prema posebnim propisima kojima se uređuje naplata javnih davanja te o navedenom podnese izvješće sukladno propisima vezanim uz obračun i naplatu poreza i doprinosa, a preostali dio tog iznosa uplati na transakcijski račun radnika. U protivnome, Porezna uprava Ministarstva financija rješenjem će utvrditi ukupnu visinu obveze poslodavca iz članka 10. stavka 1. Zakona, na temelju ovog izvršnog rješenja.

U skladu s člankom 10. stavkom 9. istog Zakona poslodavac ne smije umanjiti svoju obvezu prema neprijavljenom radniku za iznos koji mu je već isplatio, osim ako on nije isplaćen na način propisan stavkom 3. toga članka Zakona.

Odredbom članka 7. stavka 2. istog Zakona propisano je da će nadležni inspektor u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba, a stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da ako se kod istog poslodavca tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada ponovno utvrdi neprijavljeni rad, nadležni inspektor će postupiti u skladu s člankom 7. stavkom 2. Zakona, pri čemu se iznos obveze uplate povećava na 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim se tužitelja prisiljava na suzbijanje neprijavljenog rada na način kako je to određeno u izreci akta tuženika, to pak stoga što sud zaključuje da su za donošenjem takvog rješenja bile ispunjene sve pretpostavke propisane mjerodavnim naprijed citiranim odredbama Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“, broj 151/22), slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako je zapisnik od 12. kolovoza 2024. godine nezakonit dokaz kojeg stoga treba izdvojiti iz spisa, kao i izjave RR i ĆR jer oni između ostaloga nisu propisno upozoreni, za kazati je kao su takvi navodi u cijelosti neosnovani. Naime, spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu prileže predmetni zapisnik iz kojeg je pak razvidno da je isti propisno sastavljen u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09 i 110/21), s tim da je zakonska zastupnica tužitelja ĆR propisno upozorena na odredbe čl. 30. i 52. tog Zakona odnosno o svojem pravu da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su utvrđene od strane inspektora, ujedno je upozorena i da ima pravo na branitelja, koja upozorenja su unesena u zapisnik, s tim da je zapisnik pročitan dotičnoj, nakon čega je izjavila kako nema primjedbi na utvrđeno činjenično stanje te je zapisnik vlastoručno bez primjedbi potpisala.

15.Također, izjava RR je uzeta na zapisnik od 30. srpnja 2024. koji je isto tako sastavljen u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku te je radnik RR prije davanja izjave u svojstvu svjedoka usmeno i pisano upozoren na odredbe kao svjedok koji sudjeluje u postupku inspekcijskog nadzora sukladno odredbama čl. 63. i čl. 64. Zakona o općem upravnom postupku i čl.173. Prekršajnog zakona, da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti, da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo iz čl. 305. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22), te da ima pravo uskratiti svjedočenje, odnosno odgovore na pojedina pitanja, ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili svoje srodnike u ravnoj liniji, a u pobočnoj do trećeg stupnja srodstva zaključno, bračnog druga ili srodnika po tazbini do drugog stupnja srodstva zaključno, pa i onda kada je brak prestao, svog životnog partnera, pa i onda kada je životno partnerstvo prestalo, te skrbnika i štićenika, odnosno posvojitelja ili posvojenika izložio kaznenom progonu, teškoj sramoti i znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu, te u smislu toga upozorenja, pod kaznenom i materijalnom odgovornošću dao svoju izjavu koju je, nakon što ju je pročitao također vlastoručno bez primjedbi potpisao.

16.Vezano za tužiteljevo problematiziranje izrečene novčane kazne, prije svega je za kazati kako je upravo naprijed citiranom odredbom članka 7. stavka 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada propisano da će nadležni inspektor u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba, a stavkom 3. istog članka Zakona da ako se kod istog poslodavca tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada ponovno utvrdi neprijavljeni rad, nadležni inspektor će postupiti u skladu s člankom 7. stavkom 2. Zakona, pri čemu se iznos obveze uplate povećava na 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika, a u zapisniku od 12. kolovoza 2024. koji je pak sastavljen u skladu s čl. 7. st. 1. tog Zakona, kojim je utvrđen neprijavljeni rad i koji zapisnik je i naveden u izreci osporenog rješenja pod točkom 1. utvrđeno je kako je tuženik provjerom u bazi podataka tužitelju utvrdio neprijavljeni rad radnika u predmetu Klasa:

UP/I-116-01/24-02/111. Stoga, upravo iz tog razloga, inspektor nije imao mogućnosti izreći manju novčanu kaznu budući je citiranim Zakonom propisano da se iznos obveze uplate na 6.630,00 eura povećava ako se kod istog poslodavca neprijavljeni rad utvrdi ponovno u razdoblju od 6 godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenog rada, što pak znači da je zakonom propisana fiksna visina iznosa za uplatu u slučaju ponovnog utvrđenja neprijavljenog rada, koja novčana kazna je stoga u konkretnom slučaju pravilno i zakonito izrečena.

17.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj apostrofira procesne povrede na njegovu štetu u provedenom upravnom postupku, za istaknuti je kako iz podataka upravnog spisa nedvojbeno proizlazi da je prilikom sastavljanja zapisnika od 30. srpnja 2024. tijekom inspekcijskog nadzora bila prisutna zakonska zastupnica tužitelja, direktorica društva ĆR kao i tijekom sastavljanja zapisnika od 12. kolovoza 2024. te donošenja osporenog rješenja od 12. kolovoza 2024., a koje rješenje je dotična osobno preuzela kao i citirane zapisnike. Također, direktorica društva je saslušana i tijekom inspekcijskog nadzora obavljenog 30. srpnja 2024. kao i inspekcijskog nadzora obavljenog 12. kolovoza 2024. nakon prethodnog upozorenja na odredbe čl. 30. i 52. Zakona o općem upravnom postupku. Isto tako, neutemeljeno tužitelj tvrdi kako je tuženik osporeni akt donio bez izvođenja bilo kojeg dokaza u postupku, to pak iz razloga što je u konkretnom slučaju neprijavljeni rad radnika za koji je doneseno rješenje utvrđen neposrednim opažanjem inspektora, izjavom svjedoka RR od 30. srpnja 2024., te izjavom direktorice i zakonske zastupnice trgovačkog društva ĆR od 30. srpnja 2024. i 12. kolovoza 2024., kao i uvidom u bazu podataka Državnog inspektorata o poslodavcima kojima je utvrđen neprijavljeni rad od 1. siječnja 2023., a koji dokazi su i po stajalištu ovog suda bili dostatni da se donese osporeno rješenje, to posebice kod nedvojbenog stanja stvari i to da zakonska zastupnica tužitelja nije imala nikakvih primjedbi na utvrđeno činjenično stanje i vlastoručno je potpisala svoju izjavu bez primjedbi na utvrđeno činjenično stanje od strane inspektora rada na svim zapisnicima na temelju kojih je doneseno osporeno rješenje.

18.Nadalje, bespredmetni su navodi tužitelja u kojima ističe kako službena osoba tuženika nije stranku obavijestila o postupku koji se vodi, zbog čega se vodi, te u koju svrhu se provodi postupanje na licu mjesta, odnosno da nije proveden ispitni postupak, ovo iz razloga što sukladno odredbi čl. 58. Zakona o Državnom inspektoratu inspekcijski postupak inspektor provodi i pokreće po službenoj dužnosti, a iznimno na zahtjev stranke, kada je to predviđeno posebnim propisom, s tim da je zakonska zastupnica tužitelja ĆR bila prisutna tijekom vođenja cjelokupnog inspekcijskog postupka odnosno 30. srpnja 2024. i 12. kolovoza 2024. pa je neprijeporno bila upoznata s tijekom predmetnog upravnog postupka.

19.Konačno, za nadodati je kako se odredbom čl. 6. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada utvrđuje zakonska presumpcija postojanja radnog odnosa šest mjeseci unatrag od utvrđivanja neprijavljenog rada, a sud primjećuje kako tuženik u konkretnom slučaju nije primijenio navedenu zakonsku presumpciju postojanja radnog odnosa šest mjeseci unatrag, već je isključivo naložio poslodavcu prijaviti radnika na obvezno mirovinsko osiguranje od dana 29. srpnja 2024. upravo iz razloga što je inspektorica rada u inspekcijskom nadzoru vjeru poklonila izjavi poslodavca i radnika, što samo dodatno upućuje na neosnovanost tužbenih navoda tužitelja o njegovoj nemogućnosti sudjelovanja u postupku jer upravo odluka o neprimjeni citirane zakonske presumpcije je očigledno donesena zbog uvažavanja iskaza same stranke dane na zapisnike u inspekcijskom postupku. Ujedno, u konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđeno da je 29. srpnja 2024. i 30. srpnja 2024. radnik RR radio kod tužitelja, a što je utvrđeno, kako iz izjave samog radnika u svojstvu svjedoka tako i odgovorne osobe društva te je 30. srpnja 2024. neposrednim opažanjem i same inspektorice rada nedvojbeno utvrđen rad dotičnog radnika, koji je nesporno radio za tužitelja kao poslodavca, koji ga nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada zbog čega je i doneseno osporeno rješenje.

20.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

21.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

24.Nadalje , sud je odbio prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere sadržaja citiranog u izreci točke II. rješenja kao neosnovanog, a to stoga što ovaj sud drži kako nisu ostvareni razlozi za izdavanjem zatražene privremene mjere propisani odredbom čl. 42. st. 3. ZUS-a, budući da se ista ne ukazuje nužnom kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, tim prije što je ovaj sud ocijenio zakonitim i pravilnim osporeno rješenje tuženika, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

25.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom III. u izreci rješenja.

U Splitu, 4. ožujka 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Odvjetničkog društva LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI d.o.o., Split, Sukojišanska 4, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Područnom uredu Split, Službi za nadzor radnih odnosa, Split, Mike Tripala 6, uz zapisnik od 19. veljače 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi KR, iz [adresa], uz zapisnik od 19. veljače 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.