Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-111/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zdenku Gecaju, odvjetniku u Zagrebu, Palmotićeva 58, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB 52848403362, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kajkiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Markač-Greif i partneri u Zagrebu, Mrazovićeva 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2670/2019-89 od 7. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2670/2019-89 od 7. studenog 2024. u točki I izreke i u dijelu točke i II izreke kojom je naloženo tuženom da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 14.593,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2670/2019-89 od 7. studenog 2024. u dijelu točke II izreke kojom je naloženo tuženom da tužitelju naknadi parnični trošak preko iznosa od 14.593,45 eura do iznosa od 16.459,39 eura (za iznos od 1.865,93 eura) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.865,93 eura sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženom da tužitelju isplati iznos od 60.207,71 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki I izreke prvostupanjske presude (točka I izreke) te da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 16.459,39 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.114,69 eura sa zatraženim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (točka III izreke).

2. Presudu u točkama I i II izreke pobija tuženik zbog svih žalbenog razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika te predlaže da sud drugog stupnja žalbu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka u ovoj žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za period od 1. prosinca 2014. do 31. siječnja 2018., u kojem, zbog nezakonite odluke tuženog kao poslodavca, nije radio kod tuženog.

6. Pošavši od utvrđenja da je tuženik tužitelju odlukom od 28. studenog 2014. nezakonito otkazao ugovor o radu, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-15/15 od 7. studenog 2017., da je tuženik vratio tužitelja na rad s 1. veljačom 2018., da zbog nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu tužitelj u utuženom razdoblju (od 1. prosinca 2014. pa do 31. siječnja 2018.) nije radio kod tuženog niti kod drugog poslodavca, da navodi tuženika kako tužitelj nema pravo na utuženu naknadu plaće, jer da je do prekida rada došlo krivnjom tužitelja odnosno njegovim kriminalnim postupanjem, nisu relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu da je predmetni otkaz ugovora o radu pravomoćnom sudskom presudom utvrđen nedopuštenim pa da isti ima pravo na isplatu naknade plaće, da je sukladno ugovoru o radu od 1. travnja 2014. tužitelju plaća iznosila 12.000,00 kn te da potencijalna plaća tužitelja sa uračunatom naknadom plaće za bolovanje za 56 sati kada je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad u predmetnom razdoblju, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka kojem stranke nisu prigovarale i koji je sud u cijelosti prihvatio, iznosi ukupno bruto 60.207,71 eura sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženi dužan tužitelju za predmetno razdoblju isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi tužitelj ostvario kod tuženika da je radio kod njega sukladno odredbi čl. 95. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 u daljnjem tekstu ZR) te mu dosudio iznos od 60.207,71 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju tuženik u svojoj žalbi.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu predmetne pravne situacije od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP-a).

9. Pravilno je i sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio obvezu tuženog da isplati tužitelju naknadu plaće u razdoblju kada je bio van procesa rada kod tuženog zbog njegove nezakonite odluke o otkazu, temeljem odredbe čl. 95. st. 3. ZR. Pravilno je i zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu naknade plaće u visini plaće koju bi isti ostvarivo kod tuženika da je ostao raditi kod njega u utuženom razdoblju, sukladno ugovoru o radu od 1. travnja 2014., i to u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem vještaka kojemu sud nije imao razloga ne vjerovati a na koje stranke i nisu stavljale primjedbe.

10. Suprotno žalbenim navodima, a imajući u vidu činjenične tvrdnje tužitelja temeljem kojim je u ovoj pravnoj stvari tražio predmetnu isplatu (jer je zbog nezakonitog otkazivanja njegovog ugovora o radu od strane tuženika bio u utuženom razdoblju van procesa rada odnosno jer u tom razdoblju nije radio niti za tuženika niti za nekog drugog poslodavca te posljedično tome niti ostvarivao plaću) pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari (sukladno njegovim činjeničnim tvrdnjama kojima je sud vezan) tražio isplatu naknade plaće temeljem odredbe čl. 95. st. 3. ZR neovisno o tome što je tužitelj pogrešno naveo da traži isplatu plaće a ne naknade plaće. Pri tome valja reći da se u konkretnom slučaju ne radi o bitno različitoj pravnoj osnovi od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla predvidjeti.

11. Daljnji žalbeni navodi kojim tuženik upire da tužitelju nije dužan isplatiti zatraženu naknadu plaće jer da je tužitelj pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-1453/2016 od 17. listopada 2022. proglašen krivim zbog pokušaja prijevare tuženika, zbog čega mu je tuženik otkazao ugovor o radu, nisu osnovani. To iz razloga što je u konkretnom slučaju izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja pravomoćnom sudskom presudom utvrđen nedopušten te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, a koja presuda obvezuje stranke. Posljedično navedenom tužitelj je vraćen u radno pravni status u kojem je bio prije nezakonitog otkazivanja te mu je tuženik dužan naknaditi plaću za razdoblje u kojem se, zbog nezakonitog otkazivanja, nalazio van procesa rada. Činjenica da je tužitelj naknadno kazneno osuđen za pokušaj prijevare tuženika bila bi odlučna jedino u situaciji da je tuženik po zaprimanju pravomoćne kaznene presude ishodio rješenje suda kojim se određuje ponavljanje postupka u kojem se odlučivalo o dopuštenosti predmetnog izvanrednog otkazivanja tužitelju te da je u ponovljenom postupku donesena drugačija odluka o valjanosti istog. Kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi se to ostvarilo žalbeni navodi u tom pogledu ukazuju se neodlučnima.

12. Djelomično osnovano žalitelj ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka. To stoga što je sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti i visini parničnog troška tužitelja djelomično pogrešno primijenio odredbu čl. 155. st. 1 ZPP i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 138/23). Naime, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 155. st. 1 ZPP kada je tužitelju dosudio trošak odgovora na žalbu u visini od 500 bodova s obzirom da ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice. Isto tako pogrešnom primjenom Tbr. 8/1 sud prvog stupnja odredio je tužitelju i trošak sastava podneska od 8. srpnja 2022. budući se ne radi o obrazloženom podnesku te je tužitelju za sastav istog pravilnom primjenom tbr. 8/3 Tarife trebao priznati trošak u visini od 125 bodova umjesto priznatih 500 bodova. Neosnovano žalitelj smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška po tbr 8/1 Tarife za ostalih šest podnesaka (16.11.2018., 9.1.2019., 28.11.2019., 6.4.2022., 17.12.2022., i 9.4.2022). jer se radi o obrazloženim podnescima (s time da se podneskom od 9. siječnja 2019. tužitelj očitovao na dostavljenu dokumentaciju) na koje tužitelj ima pravo sukladno tbr 8/1 i 8/6 Tarife u visini od 500 bodova, kao i dosuđeni trošak sastava žalbe, a sve u skladu sa njegovim konačnim uspjehom u sporu od 85,30%.

12.1. S obzirom na navodeno pravilnom primjenom navedenih odredbi kao i odredbi tbr. 46., 52 i 54 Tarife tužitelju je valjalo, uzimajući u obzir njegov konačni uspjeh u sporu, priznati trošak u iznosu od 14.394,38 eura uvećan za troškove vještačenja u iznosu od 199,08 eura odnosno u ukupnom iznosu od 14.593,45 eura.

13. Zbog svega iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u pogledu glavne stvari te u odluci o troškovima postupka za iznos od 14.593,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu, za iznos od 1.865,93 eura, istu preinačiti, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, i u tom dijelu zahtjev tužitelja odibiti kao neosnovan.

14. Odbijen je zahtjev tužitelja i za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš