REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-766/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Željka Pintarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d., Varaždin, Anina ulica 2/II, protiv tuženika Stečajna masa iza GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, OIB: 97579212723, Zagreb, Strojarska cesta 20, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i Partneri d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 23, radi utvrđenja ništavosti (vps.1.327.36 eura), odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1447/2024 od 9. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1447/2024 od 9. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke utvrđuje se da je potraživanje tuženika koje ima po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenom 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisniku kredita, i tužitelja ZF iz [adresa], kao jamca platca, podmireno u cijelosti. Točkom II. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj predlaže da se utvrdi da je ništav dio odredbe čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d., Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja ZF iz [adresa], kao jamca platca, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate. Točkom III. određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, saslušanjem tužitelja i izvedenog dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem, prvostupanjski je sud utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovan, pozivajući se na odredbe čl. 103., čl. 109. st. 2., čl. 399. i čl. 141. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: stari ZOO), čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude, obje su strane izjavile žalbu svaka u dijelu kojim nije uspjela u sporu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti u tom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelji u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni su nejasni i proturječni. Navode da je sud propustio utvrditi pravno odlučne činjenice i pogrešno je primijenio materijalno pravo, to je dovelo do pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu. Žalitelji u žalbi iznose sadržaj prvostupanjske presude, ponavljaju već iznesene navode i iznose svoju analizu izvedenih dokaza.

4. Tužitelj u žalbi protiv točke II. i III. presude, u bitnom navodi da je sud djelomično odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije dokazao kumulativno ispunjenje pretpostavki za utvrđenje ništavosti ugovora, ali nije konkretno utvrdio koja pretpostavka nije ispunjena već samo na tu okolnost citira iskaz tužitelja i paušalno zaključuje da tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki.

5. Tuženik osporava točku I. izreke, navodeći da je prvostupanjski sud učinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP-a je tuženik nametnuo tužitelju svojom Odlukom o ugovornim kamatama i tzv. zelenaške kamate još jednom se meritorno ispitalo i u ovom sudskom postupku, premda se radi o već presuđenoj stvari. Žalitelj smatra da ugovorna kamata od 25% godišnje kako je izravno ugovorena u Ugovoru o kreditu nije bila zelenaška kamata što je utvrdio sud. Tako niti ugovorna kamata od 3% mjesečno odnosno 36% godišnje koja je utvrđena Odlukom banke temeljem Ugovora iz 1998. nije bila zelenaška kamata jer je odgovarala uobičajenim ugovorenim kamatama kako su to određivale druge banke te tuženik nije zloupotrijebio svoje ugovorno pravo odrediti visinu kamate sukladno uobičajenim kamatama.

6. Odgovor na žalbe, nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu,

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kratkoročnom kreditu sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, trgovačkog društva Vama d.o.o. kao korisnika kredita te tužitelja kao jamca platca. Predmetnim ugovorom, ovdje tuženik odobrio je društvu VAMA d.o.o. kao korisniku kredita iznos od 100.000,00 kn (čl. 1.), dok se odredbom čl. 3. korisnik kredita obvezao vratiti navedeni iznos do najkasnije 11. svibnja 1998. sa ugovorenim kamatama.

10. U ovom predmetu već je donesena prvostupanjska presudom poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. (list 323. – 336. spisa) kojom je utvrđeno da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 sklopljenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d. Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja ZF, kao jamca platca kojom je određeno da se ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja obveza po ugovoru određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj predlaže da se utvrdi da je ništav dio odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate. Nadalje, točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da je potraživanje tuženika GLUMINA BANKA d.d. u stečaju Zagreb, koje ima po predmetnom Ugovoru podmireno u cijelosti.

11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama podnesenim protiv navedene presude, presudom poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenog 2022. (list 373. – 383. spisa) odbio je kao neosnovanu tuženikovu žalbu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. u točki I. njezine izreke, dok je rješenjem ukinuta navedena presuda u točkama II., III. i IV. njezine izreke i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke rješenja).

12. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenog 2022. koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd 1825/2023-2 od 27. lipnja 2023. (list 487. – 489. spisa) dopustio pa je povodom izjavljene revizije (list 490. – 554. spisa) Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev 1112/23-2 od 13. ožujka 2024. (list 641. – 648. spisa) preinačio je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenoga 2022. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. u točki I. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 sklopljenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita i tuženika GLUMINA BANKA d.d. Zagreb u stečaju, Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao davatelja kredita te tužitelja ZF iz [adresa], kao jamca platca, kojom je određeno da se „ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja u ispunjenju obveza određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke“.

13. U ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. ZPP-a), stranke su ostale kod do tada iznesenih navoda, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i dokaz dopunskim financijskim vještačenjem.

14. Rješenjem suda od 10. travnja 2024. utvrđen je prekid postupka temeljem odredbe čl. 212. t. 4. Zakona o parničnom postupku, rješenjem od 27. svibnja 2024. (list 654. – 656. spisa) postupak je nastavljen u odnosu na pravnog sljednika dotadašnjeg tuženika odnosno Stečajnu masu iza GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, a sve temeljem odredbe čl. 269. st. 2. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; dalje: SZ) i čl. 215. st. 1. ZPP-a.

15. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi nespornim da:

- je 29. travnja 1998. između ovdje tuženika kao davatelja kredita, trgovačkog društva Vama d.o.o. kao korisnika kredita te ovdje tužitelja kao jamca platca, sklopljen Ugovor o kratkoročnom kreditu broj IK980028 (dalje: Ugovor) po kojem je korisniku kredita isplaćen iznos od 100.000,00 kn, s rokom povrata do 11. svibnja 1998. s ugovorenim kamatama.

- je navedeni rok produljivan aneksima te je posljednjim Aneksom broj 3 utvrđen 1. studeni 1998. kao konačni rok vraćanja kredita.

- je ovdje tuženik kao tužitelj pokrenuo protiv ovdje tužitelja kao tuženika sudski postupak koji se pred tim sudom vodio pod poslovnim brojem P-2374/02 radi naplate duga po navedenom Ugovoru budući da glavni dužnik nije podmirio dug,

- je u navedenom postupku 8. travnja 2022. donesena presuda (list 8. – 9. spisa) kojom je naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) isplatiti tužitelju (ovdje tuženiku) iznos od 107.842,32 kn s ugovorenom zateznom kamatom na taj iznos po stopi od 3% mjesečno od 6. srpnja 2000. do isplate, a koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4496/02-2 od 17. kolovoza 2004. (list 10. – 11. spisa).

- je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv ovdje tužitelja kao ovršenika temeljem gore navedene presude poslovni broj P-2374/02, da se taj postupak vodio pred tim sudom pod poslovnim brojem Ovr-5248/08 u kojem je 13. siječnja 2009. doneseno rješenje o ovrsi,

- je rješenjem od 29. travnja 2010. ovdje tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena,

- je u predmetu tog suda poslovni broj P-3272/10 tužitelj podnio tužbu radi nedopustivosti ovrhe (Trgovački sud u Varaždinu poslovni broj Ovr-5643/12 (list 52.- 206. spisa)

- je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj u predmetu poslovni broj Ovr-654/12 izvijestio sud da je 20. svibnja 2009. od strane glavnog dužnika VAMA d.d. Varaždin u stečaju, izvršena uplata u ime djelomičnog podmirenja ovrhovoditeljeve tražbine u iznosu od 283.451,34 kn, kojom uplatom je podmireno potraživanje po osnovi glavnice i djelomično pripadajućih ugovorenih zateznih kamata (u iznosu od 175.609,02 kn), dok je ostalo djelomično nepodmireno potraživanje po osnovi ugovorenih zateznih kamata u iznosu od 168.790,69 kn i troškova postupka.

16. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je ništav dio odredbe čl. 5. Ugovora zaključenog 29. travnja 1998. između društva VAMA d.d. Varaždin, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d., kao banke, te tužitelj, kao jamca platca, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate. Sporno je i da li je potraživanje prednika tuženika prema predmetnom Ugovoru podmireno u cijelosti.

17. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je odredbom čl. 4. ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 25% godišnje na osnovicu koju čini iznos danog kredita s time da ista dospijeva na naplatu svakog prvog dana u tekućem kalendarskom mjesecu, za prethodni mjesec i o dospijeću glavnice te je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene i dopune Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju dijelom ovog Ugovora i u cijelosti se kao takve primjenjuju.

18. Nadalje, odredbom čl. 5. ugovoreno je da u slučaju dospijeća korisnika kredita u zakašnjenje s izvršavanjem obveza po ovom ugovoru, banka obračunava i naplaćuje ugovornu kamatu u visini određenoj posebnom Odlukom banke, od prvog dana dospijeća korisnika kredita u zakašnjenje do naplate. Navedena ugovorna kamata se ugovara kao promjenjiva i teče za vrijeme korištenja kredita po ovom Ugovoru, a obračunava se na isti način kao redovna kamata.

19. Prvostupanjski sud, imajući u vidu da tužitelj u ovom postupku tvrdi da je ugovorena kamata od 25% godišnje nezakonita i ništava kamatna stopa, kao i imajući u vidu da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bio donesen Zakon o najvišoj kamatnoj stopi, u konkretnom se slučaju ne primjenjuje odredba čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: stari ZOO), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) s obzirom na to da je predmetni obvezni odnos nastao 1998. godine, odnosno prije stupanja na snagu novog ZOO-a, pa je tijekom postupka valjalo u smislu odredbe čl. 399. st. 4. starog ZOO-a utvrditi da li je ugovorena kamata između stranaka veća od dopuštene pri čemu bi dopuštena kamatna stopa bila ona koju je banka ugovarala za druge takve ili slične vrste poslova u navedeno vrijeme.

20. Stoga su na tužiteljev prijedlog zatraženi podaci od više banaka o visini ugovorene kamatne stope na kratkoročne kredite sklopljene 1998. godine. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su banke navele kamate od 12,13 ili 14%, do 18% godišnje.

21. Dopunskim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem i nalaza, proizlazi razvidnim da, bilo primjenom prosječne stope banaka prema pribavljenim podacima, bilo primjenom zakonske zatezne kamate, na dan podmirenja obveza po kreditu od strane glavnog dužnika, odnosno društva VAMA d.d. Varaždin, postoji preplata po predmetnom kreditu, pa zaključuje da je tužiteljev dug kao jamca platca po predmetnom Ugovoru o kreditu podmiren u cijelosti.

22. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju ugovorena kamata (25%) viša od prosječne kamatne stope za 1998., izračunate temeljem podataka Karlovačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d. i Međimurske banke d.d. (17,67%) bez obzira na koji način je li ugovorena kamatna stopa, u smislu odredbe čl. 399. st. 4. starog ZOO-a valjalo bi primijeniti kamatnu stopu koju u konkretnom slučaju predstavlja upravo stopa od 17,67%.

23. Zaključak je prvostupanjskog suda da primjenom odredbe čl. 277. starog ZOO-a u konkretnom slučaju trebala se primjenjivati kamatna stopa od 17,67% kao zatezna kamata, i to do stupanja na snagu novog ZOO-a. Naime, nakon stupanja na snagu odredbe čl. 29. st. 2. novog ZOO-a više ne postoji jedinstvena stopa zateznih kamata već je ona različito propisana za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, s jedne strane, i sve druge odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, s druge strane.

24. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, pravilnom primjenom odredaba čl. 399. st. 4. i čl. 277. starog ZOO-a.

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavim dio odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora zelenaški zbog toga što je ugovorena kamata po stopi od 25% godišnje, prvostupanjski sud navodi da prema odredbi čl. 141. starog ZOO-a, za ocjenu o postojanju zelenaškog ugovora mora biti kumulativno ispunjeno nekoliko uvjeta, a teret dokaza o navedenim činjenicama je na tužitelju.

26. Odredbom čl. 141. st. 1. starog ZOO-a propisano je da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

27. Proizlazi da se za nastanak i postojanje zelenaškog (lihvarskog) ugovora moraju kumulativno ispuniti slijedeće pretpostavke: a) očiti nesrazmjer između obveza ugovornih strana u trenutku sklapanja ugovora koji se odnosi na prekomjerno primanje protuvrijednosti od iskorištenog suugovaratelja (i koji po svojim karakteristikama odgovara onom iz članka 139. starog ZOO-a), b) iskorištavanje nepovoljnog položaja drugog suugovaratelja zbog kojeg je taj suugovaratelj sklopio takav ugovor (bez postojanja stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisti suugovaratelj ne bi sklopio zelenaški ugovor i c) da je zelenaš u trenutku sklapanja ugovora znao ili morao znati za nepovoljne okolnosti u kojima se našao iskorišteni. Da bi sud utvrdilo da je neki ugovor zelenaški te shodno tome i ništav u smislu odredbe čl. 141. st. 1. i 2. starog ZOO-a, suugovaratelj koji za to ima pravni interes mora dokazati postojanje očitog nesrazmjera uzajamnih davanja koji se ispituje po objektivnim mjerilima, kao i nepovoljne okolnosti u kojima se nalazio u vrijeme sklapanja ugovora te znanje zelenaša o teškom položaju suugovaratelja, a koje se ispituje prema subjektivnim mjerilima.

28. Pravilnim se ukazuje ocjena izvedenih dokaza prvostupanjskog suda, i donesen zaključak da tužitelj nije dokazao kumulativno ispunjenje pretpostavki propisanih odredbom čl. 141. starog ZOO-a, slijedom čega je pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora (točka II. izreke presude).

29. Neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi žalitelja. To što se stranke ne slažu sa zaključcima prvostupanjskog suda, utemeljenim na ispravama u spisu, ne predstavlja povredu njegovog prava na sud, na koje se neosnovano pozivaju. Sud slobodno ocjenjuje dokaze, pri čemu se ukazuje kako opće pravilo o ocjeni dokaza iz čl. 8. ZPP-a ne daje sudu pravo na apsolutnu slobodu prilikom utvrđivanja činjenica, jer bi to vodilo prema arbitrarnosti sudskih odluka. Naime, nevezano za pravo suda na slobodnu ocjenu provedenih dokaza, utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, postoji njegova dužnost obrazložiti odnosno navesti činjenice i razloge na temelju kojih je došao do tih utvrđenja. Stoga, makar zaključak o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane sud donosi prema svom uvjerenju, takav zaključak mora zasnovan na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Slijedom navedenog, ukoliko obrazloženje neke sudske odluke ne obuhvaća sve bitne dokaze koji se odnose na činjenice čije je postojanje sud utvrdio, to upućuju na zaključak o njenoj arbitrarnosti, što bi također predstavljalo uskratu „prava na sud“. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud jasno i logično obrazložio sve svoje zaključke pa pobijana odluka nema elemente arbitrarnosti. Nadalje, pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., čl. 8., čl. 219. i čl. 221.a) jasno ukazuju kako je tužitelj taj koji je u ovom postupku morao dokazati osnovanost svog potraživanja, odnosno morao je iznijeti sve činjenice i predložiti sve dokaze na kojima temelji svoj zahtjev. U ovom predmetu prvostupanjski je sud odlučio o predloženim dokazima na pravilan način. Ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je s njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a.

30. Suprotno žalbenim navodima, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio o osnovanosti tužbenog zahtijeva.

31. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

32. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

33. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navode žalitelji niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudom odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović