Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-448/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šarić, u kaznenom predmetu protiv optuženog TĆ, zbog kaznenog djela protiv pravosuđa – neizvršavanjem sudske odluke iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika osobno i izjavljenoj po branitelju Darku Gojaku iz Karlovca, protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj K-473/2023-27 od 6. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe optuženog TĆ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu, optuženi TĆ proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv pravosuđa – neizvršavanjem sudske odluke - opisano u članku 311. stavku 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 311. stavku 1. KZ/11, te kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano i kažnjivo po članku 139. stavku 2. KZ/11, a sve u vezi članka 51. KZ/11, te je na temelju članka 331. stavak 1. KZ/11 optuženiku utvrđena kazna zatvora od 8 (osam) mjeseci, i na temelju članka 139. stavak 2. KZ/11 optuženiku utvrđena kazna zatvora od 1 (jedne) godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11 optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 88/22 i 36/24 u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik se oslobađa troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP te oni padaju na teret proračunskih sredstava.
3. Protiv navedene presude žalbe je podnio optuženik osobno i po branitelju Darku Gojaku, odvjetniku iz Karlovca, zbog svih žalbenih osnova sa prijedlogom da Županijski sud prihvati žalbu optuženika kao osnovanu i pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi od kaznene odgovornosti, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
4. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik te predlaže da se žalba optuženika odbije te da se potvrdi prvostupanjska presuda.
5. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
6. Žalbe optuženika nisu osnovane.
7. Prvenstveno treba naglasiti da iako u svojoj žalbi optuženik osporava pravilnost činjeničnog stanja, dok u žalbi podnesenoj po branitelju ističe sve žalbene osnove, navodima žalbe obrazlaže samo žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluku o kazni. Međutim, sagledavajući obje žalbe, razvidno je da ono što optuženik zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda predstavlja zapravo neprihvaćanje zaključaka te presude a time i izražava subjektivni stav prema tim zaključcima. Suprotno takvom stavu istaknutim u žalbama, ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano i valjano ocijenjeni izvedeni dokazi te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi TĆ počinio dvije radnje kaznenih djela od kojih je jedno kazneno djelo iz članka 331. stavak 1. KZ/11 – neizvršavanjem sudske odluke i drugo kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.
8. Naime, upravo kao što je to i istaknuo prvostupanjski sud u svojoj presudi, optuženik ne osporava činjenicu da su mu pravomoćnom presudom određene samostalne mjere opreza iz članka 331. stavak 3. KZ/11 kažnjive prema članku 331. stavak 1. KZ/11. Predmetno potvrđuje i rješenje Općinskog suda u Karlovcu (list 11- 13 spisa), iz kojeg je kao nesporno utvrđena zabrana približavanja oštećeniku na udaljenost ne bližu od 50 metara i zabrana uspostavljanja i održavanja veze sa tim istim oštećenikom, ali i činjenica da je optuženik upozoren na posljedice kršenja određenih samostalnih mjera opreza. Dakle, činjenica da se optuženik nalazio u svom stanu, a koju okolnost ne osporava niti sam oštećenik u svom iskazu, sama po sebi ne ukazuje da optuženik nije počinio navedenu radnju kaznenoga djela. Upravo suprotno, a kao što je prvostupanjski sud u svojoj presudi i naveo prihvaćajući kao istinit svjedočki iskaz oštećenika, optuženik je nalazeći se kod prozora svog stana, kroz taj isti prozor „fućkanjem“ dozvao oštećenika koji se nalazio ispred zgrade. Tek tada kada se oštećenik okrenuo, optuženi mu je opsovao majku. Takvo utvrđenje jasno ukazuje, da je optuženik počinio radnju kaznenoga djela iz članka 331. stavak 3. KZ/11 prekršivši obje mjere opreza koje su mu izrečene kao samostalne mjere. Nije stoga u pravu optuženik kada navodi da opisanim načinom činjenja optuženik nije mogao ostvariti predmetno kazneno djelo već upravo suprotno, sama gesta optuženika „fućkanjem“ kroz otvoreni prozor u smjeru oštećenika, jasno ukazuje na njegovu želju za ostvarivanjem vizualnog kontakta sa oštećenikom i to upravo sa jasnom namjerom a to je ostvarenjem verbalnog kontakta sa istim. Slijedom takvog utvrđenja, ne samo da nije sporno da je opisanim načinom optuženik mogao i počinio inkriminirano mu kazneno djelo bez obzira što se nalazio u svom stanu, već nije sporna niti njegova namjera kao što to prvostupanjski sud i obrazlaže u svojoj presudi. Treba pri tome istaknuti da samostalne mjere opreza imaju svrhu ukazivanja konkretnim ali i potencijalnim počiniteljima ovih ili sličnih kaznenih djela da izražene odluke suda imaju određenu svrhu i da se moraju poštivati u svojoj cjelini.
9. Optuženik osporava i učin radnje kaznenoga djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11. Međutim, niti za ovaj sud kao drugostupanjski nije sporno, da gestikulacija prstom kao da se repetira pištolj, uvažavajući upravo prethodne radnje optuženika obrazložene pod točkom 9. ove presude, jasno i nedvojbeno ukazuje na učin kaznenoga djela prijetnje na način kako je to optuženiku i stavljeno na teret. Takva je gesta podobna da se kod oštećenika ali i kod svake druge prosječne osobe stvori osjećaj nesigurnosti, uznemirenosti ili nespokojstva a za što je sve prvostupanjski sud u svojoj odluci i dao valjane te životno i logički utemeljene razloge.
10. Optuženik je u obje svoje žalbe istaknuo i žalbu zbog odluke o kazni navodeći da su olakotne okolnosti na njegovoj strani zapravo nedovoljno cijenjene te da su trebale dovesti do blažeg kažnjavanja sa kojima se može postići svrha. Međutim, suprotno navodima optuženika valja istaknuti da odluka o kazni mora biti individualizirana i predstavljati odraz procjene osobnih okolnosti na strani optuženika, jednako kao što mora odražavati i društvenu osudu za konkretno(a) kazneno(a) djelo(a). U konkretnom slučaju optuženik je oglašen krivim za kazneno djelo neizvršavanja samostalne mjere opreza iz članka 311. stavak 3. KZ/11 (kažnjivo po članku 311 stavak 1 KZ/11) za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju do 2 (dvije) godine i za kazneno djelo prijetnje opisano i kažnjivo u članku 139. stavak 2. KZ/11 za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju do 3 (tri) godine, a što ujedno ukazuje i na ozbiljnost oba kaznena djela za koje je optuženik oglašen krivim. Dakle, izricanjem kazne u trajanju od 8 (osam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 331. stavak 3. KZ/11 i kazne u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11, te izricanjem jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, prvostupanjski je sud potpuno ispravno i sa potrebnom pažnjom cijenio sve okolnosti na strani optuženika uzevši u obzir i težine samih kaznenih djela ali i činjenicu višestruke ranije osuđivanosti optuženika za razna kaznena djela od kojih su neka počinjena na štetu istog oštećenika. Naime, upravo činjenica višestruke osuđivanosti optuženika ukazuje da dosadašnje kazne koje su izricane u prethodnim sudskim odlukama, od kojih su neke bile čak i neuvjetovane kazne zatvora, nisu polučile onu svrhu koja je predviđena kaznenim zakonom u smislu specijalne prevencije spram konkretnog optuženika. Naposljetku na taj zaključak upućuje i činjenica da je optuženik usprkos upozorenju kojeg je primio kada mu je izrečena samostalna mjera opreza, počinio inkriminirane radnje kaznenoga djela a što i prema stavu ovoga suda jasno ukazuje na upornost protupravnog ponašanja optuženika. Zbog navedenog nema mjesta blažem kažnjavanju niti bi se svrha kažnjavanja mogla ostvariti blažom mjerom kazne kako to u svojim žalbama ističe optuženik.
11. Zbog navedenog valja zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za oba kaznena djela za koja je i oglašen krivim prvostupanjskom presudom, a time i da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Budući da je prvostupanjski sud za ta svoja utvrđenja dao valjane i neproturječne razloge, kao i da je izrekao kaznu u cijelosti primjerenu u odnosu na konkretnog optuženika, obje je žalbe optuženika u cijelosti trebalo otkloniti kao neosnovane.
12. Budući da nisu utvrđene bitne povrede na koje drugostupanjski sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, valjalo je žalbe na temelju članka 482. ZKP u cijelosti odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te riješiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 4. ožujka 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Gordana Mihela Grahovac
