Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kž-782/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše, kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog HI i dr., zbog kaznenog djela iz članka 265. stavak 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., i 84/21., – u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući povodom žalbe 1. okrivljenog HI podnesenoj protiv rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: Kov-590/2024. od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba 1. okrivljenog HI kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem pod točkom I/ izreke na temelju odredbe članka 351. u svezi s člankom 86. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24, u tekstu: ZKP), odbijen je kao neosnovan prijedlog braniteljice 1 okrivljenog HI, za izdvajanjem kao nezakonitih dokaza pobliže navedenih u izreci rješenja.
2. Nadalje pod točkom II/ izreke pobijanog rješenja na temelju odredbe članka 351. u svezi članka 86. stavak 1. ZKP, odbijen je kao neosnovan prijedlog branitelja 2. okrivljenog ŠI, odvjetnika Petra Cara, za izdvajanjem kao nezakonitih dokaza pobliže navedenih pod točkom II/ izreke rješenja.
3. Protiv tog rješenja žalbu je podnio 1. okrivljeni HI putem braniteljice Martine Vunić, odvjetnice iz Zagreba, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.
4. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalba 1. okrivljenog HI nije osnovana.
6. Nije u pravu 1. okrivljeni HI kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, zbog čega da je pobijano rješenje trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
6.1. U žalbi se ističe da se pobijano rješenje ne može ispitati obzirom da ne sadrži sve nužne elemente i to stoga što je odredbom članka 168. stavak 3. ZKP određeno kako rješenje mora sadržavati zakonsku osnovu odlučivanja i odluku, a kako to pobijano rješenje ne sadrži, da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP.
6.2. Međutim, suprotno tvrdnjama 1. okrivljenika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer je pobijano rješenje razumljivo te nije proturječno sebi niti iznesenim razlozima te su u pobijanom rješenju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni te nisu proturječni, jer pobijano rješenje sadrži sve nužne elemente koje ga čine razumljivim.
6.3. Nadalje, 1. okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 37. Ustava Republike Hrvatske, u odnosu na odluku vezanu pod točkom I/ 1. do 8. izreke pobijanog rješenja jer da se dokazi čije je izdvajanje tražio odnose na njegov privatni život te se kao takvi nisu mogli upotrijebiti u kaznenom postupku te da ih je trebalo izdvojiti iz spisa kao nezakonite dokaze.
6.4. Međutim, suprotno tvrdnjama 1. okrivljenika prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu članka 37. Ustava Republike Hrvatske kojom odredbom je propisano da se svakome jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Naime, okrivljenik tvrdi da je člankom 156. stavak 1. Zakona o kreditnim institucijama propisano da su bankovna tajna svi podaci činjenice i okolnosti koje je kreditna institucija saznala na osnovu pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentima te da je kreditna institucija dužna čuvati bankovnu tajnu. Pri tome se 1. okrivljenik poziva i na članak 157. stavak 3. točka 7. istog Zakona, koji isključuje obvezu kreditnih institucija da čuvaju bankovnu tajnu ako je priopčavanje povjerljivih podataka nužno za prikupljanje i utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku i postupku koji mu prethodi, pod uvjetom da to pismeno zatraži i naloži nadležni sud. Ističe se da je iz dopisa OKDO-a, a i iz dokumentacije priležeće u spisu razvidno da gore navedeni podaci od kreditnih institucija nisu pribavljeni temeljem naloga suca istrage, sukladno odredbi članka 265. ZKP, niti su isti dati uz pristanak 1. okrivljenika i da se radi o podacima koji očigledno predstavljaju bankovnu tajnu zbog čega da je došlo do povrede članka 37. Ustava Republike Hrvatske.
6.5. Međutim, suprotno tvrdnjama 1. okrivljenika, ispravno je prvostupanjski sud odbio prijedlog 1. okrivljenika za izdvajanje naprijed navedenih dokaza. Naime, točno je da je odredbom članka 156. Zakona o kreditnim institucijama propisano da su bankovna tajna svi podaci, činjenice i okolnosti koje je kreditna institucija saznala na osnovu pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentima te da je kreditna institucija dužna čuvati bankovnu tajnu. Istovremeno, odredbom članka 157. stavak 3. istog Zakona propisano je da se obveza kreditne institucije da čuva bankovnu tajnu ne odnosi na slučaj ako to pisanim putem zatraži nadležno državno odvjetništvo. U konkretnom slučaju ispravno zaključuje prvostupanjski sud da je naprijed navedena dokumentacija dostavljena OKDO na pisani zahtjev tog odvjetništva, pa je stoga jasno kako pribavljanjem tih podataka nije prekršena niti jedna odredba Zakona o kreditnim institucijama, a niti je time povrijeđena odredba članka 37. Ustava Republike Hrvatske, pa naprijed navedeni dokazi ne predstavljaju nezakonite dokaze u smislu odredbe članka 10. ZKP.
7. Jednako tako u odnosu na dokaze navedene pod točkom I/ 10. ispravno je prvostupanjski sud odbio prijedlog 1. okrivljenika za izdvajanje iz spisa dokumentacije o izvršenju EIN-a od strane Francuske.
7.1. Naime, u odnosu na naprijed navedene dokaze, ispravno ističe prvostupanjski sud da se u ovom slučaju ne radi o nezakonitim dokazima. 1. okrivljenik navodi da je odredbom članka 288. stavak 3. ZKP određeno da će se svjedok prilikom davanja iskaza upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Ističe se također da je svjedoka dužno upozoriti da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članku 286. stavak 1. ZKP i da će se to upozorenje unijeti u zapisnik, a da je odredbom članka 300. stavak 1. točka 5. ZKP određeno kako se iskaz svjedoka ne može koristiti kao dokaz u postupku ukoliko upozorenja iz članka 288. stavak 3. ZKP nisu unesena u zapisnik.
7.2. Međutim, ispravno ističe prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju ispitivanje svjedoka provedeno putem međunarodne pravne pomoći te da je jedno od temeljnih načela međunarodne pravne pomoći da zamoljena država poduzima dokazne radnje u skladu sa svojim zakonodavstvom te da se valjanost rezultata procesne radnje pravne pomoći poduzete u zamoljenoj državi utvrđuje prema pravu zamoljene države, a ne prema pravu države moliteljice.
8. Stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenica da zapisnici o ispitivanju svjedoka čije zapisnike obrana traži da se izdvoje kao nezakoniti dokazi, nisu nezakoniti dokazi jer je ispitivanje svjedoka provedeno prema zakonodavstvu zamoljene države te takvo ispitivanje svjedoka ne utječe na zakonitost tako provedenih radnji, zbog čega su ti zapisnici, odnosno dokumentacija o izvršenju EIN- a od strane tih država zakoniti dokazi.
9. Jednako tako nije u pravu 1. okrivljenik niti kada navodi da su nezakoniti dokazi navedeni pod točkama I/ 12. do I/ 16. pobijanog rješenja.
9.1. 1. okrivljenik smatra da su navedeni dokazi pod točkama I/ 1. do I/ 11. izreke pobijanog rješenja nezakoniti, pa stoga kako su ti dokazi nezakoniti, da su nezakoniti i dokazi pod točkama I/ 12. do I/16 jer su proizašli iz naprijed navedenih nezakonitih dokaza.
10. Suprotno tvrdnjama 1. okrivljenika ispravno ističe prvostupanjski sud , da su svi dokazi navedeni pod točkama I/1. do I/11. zakoniti dokazi, pa stoga nisu nezakoniti niti dokazi pod točkama I/12 do I/16 izreke pobijanog rješenja, jer kao takvi nisu proizašli iz nezakonitih dokaza, odnosno ne radi se o "plodovima trule voćke", zbog čega je žalbu 1. okrivljenika trebalo odbiti kao neosnovanu.
11. Ispitano je pobijano rješenje u smislu odredbe članka 494. stavak 4. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP.
U Zagrebu 4. ožujka 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Siniša Pleše
