Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kž-606/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Siniše Pleše kao predsjednika vijeća, te Lidije Vidjak i Jasne Smiljanić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ŠD, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., i126/19., – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe okrivljenog ŠD, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: K-16/2021. od 11. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog ŠD, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se okrivljenom ŠD ukida izrečena sigurnosna mjera iz članka 73. KZ/11 – zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja MD i ŽD (sada ND) na udaljenosti od 50 metara.
II. U preostalom dijelu žalba okrivljenog ŠD odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljeni ŠD zbog dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude, pa mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od po osam mjeseci za svako kazneno djelo i na temelju odredbe članka 51. KZ/11 okrivljenik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju odredbe članka 56. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda te je utvrđeno da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11 okrivljeniku će se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunati vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 30. lipnja 2020. do 23. srpnja 2020., u slučaju opoziva uvjetne osude.
2. Na temelju odredbe članka 73. KZ/11, okrivljenom ŠD, se izriče sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa] i ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], na udaljenosti od 50 metara, u trajanju od 2 (dvije) godine.
3. Po proteku polovine trajanja sigurnosne mjere izrečene na temelju stavka 1. ovoga članka sud može na prijedlog okrivljenika obustaviti njezino izvršenje ako ustanovi da više ne postoji opasnost iz stavka 1. ovoga članka. Okrivljenik može ponoviti prijedlog, ali ne prije proteka jedne godine od zadnjeg preispitivanja.
4. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP), okrivljenik se obvezuje snositi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1.-8. ZKP i to, paušalne troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP u iznosu od 132,72 eura, koje je dužan podmiriti u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, uplatom na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske model HR64, IBAN: [broj bankovnog računa], poziv na broj odobrenja 6084-3847-1621 (opis plaćanja: troškovi u predmetu 39. K-16/20221), te dostaviti sudu primjerak uplatnice.
5. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja Tome Šoletića, odvjetnika iz Dubrovnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno, da se preinači na način da se okrivljeniku izrekne blaža kazna i ukine izrečena sigurnosna mjera.
6. U odgovoru na žalbu okrivljenika, državni odvjetnik predložio je da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
7. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
8. Žalba je djelomično osnovana.
9. Nije u pravu okrivljenik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su izneseni razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.
10. U prilog tome ističe da sud prije svega u izreci pobijane presude navodi kako je prijetio MD i ŽD dok mu je izrečena sigurnosna mjera iz članka 73. KZ/11, i to u odnosu na MD i ND, a u obrazloženju presude da prvostupanjski sud ne spominje niti na bilo koji način objašnjava zašto je okrivljenik proglašen krivim zbog prijetnje ŽD, a sigurnosna mjera mu je određena u odnosu na ND.
11. Naime, točno je da je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim radi počinjenja kaznenog djela prijetnje počinjenog na štetu MD i ŽD, a da je okrivljeniku izrečena sigurnosna mjera iz članka 73. KZ/11 u odnosu na MD i ND. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da se radi o oštećenicima MD i ŽD (sada ND), iz čega zapravo proizlazi da se radi o istoj osobi, odnosno ŽD, sada ND.
12. Osim toga, nije u pravu okrivljenik niti kada u žalbi navodi da prvostupanjski sud ne objašnjavanja zašto "manje razlike između iskaza koje su oštećenici dali u različitim fazama ovog postupka ne smatra bitnim pri ocjenjivanju njihove vjerodostojnosti (a koje razlike nisu male, ND u oba iskaza na sudu uopće ne spominje prijetnje da bi tek na direktni upit suca navela na koji način im je okrivljenik prijetio).
13, Međutim, suprotno tvrdnjama okrivljenika prvostupanjski sud je nakon što je ispitao oštećenike i utvrdio odstupanja u njihovim ranijim iskazima, oštećenicima predočio njihove iskaze dane u ranijem postupku koje je otklonio ponovnim ispitivanjem oštećenika, te i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda radi se o manjim odstupanjima u odnosu na njihove ranije iskaze, koji su otklonjeni, pa nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da se radi o bitnim odstupanjima u odnosu na odlučne činjenice.
14. Zbog navedenog nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, jer izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi, odnosno u presudi su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni te nisu proturječni.
15. Nadalje, nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
15.1. Naime, prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kaznena djela prijetnje na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Za takova svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
15.2. Ispravno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu okrivljenika u kojoj poriče učin kaznenih djela navodeći da nije prijetio oštećenicima, jer suprotno proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka, a posebice svjedoka MD i ŽD (sada ND). Naime, ispitani svjedoci MD i GD (sada ND) jasno i okolnosno opisuju sporni događaja sa okrivljenikom navodeći da je oko 01,00 u noći okrivljenik puštao glasno glazbu i popravljao auto ispred njegovog prozora te da ga je zamolio da smanji glazbu da može spavati na što je nastala "halabuka" odnosno prijetnje smrću pri čemu je okrivljenik govorio da će mu ubiti djecu, ženu i sestru, da će ih zaklati, da će ih sve pobiti od najmlađeg do najstarijeg, a koji iskaz je potvrdila i ŽD (sada ND) navodeći da je čula prijetnje koje im je uputio okrivljenik, da se osjetila ugroženom u smislu da se bojala izaći, ali da se do tada nije bojala okrivljenika jer su išli zajedno u školu, ali nakon toga da se je uplašila. Ispitana kao svjedokinja UD, majka okrivljenika, navela je da je njezin sin te večeri popravljao auto, da je čula oštećenika kako viče "dosta, što je to, što se tu priča, što se tu radi. Pri tome je njezinom sinu, odnosno okrivljeniku, rekao da će zvati policiju, a on je rekao neka zove. Navela je da je bilo i malo glazbe ali da nije bila glasna, i da njezin sin, odnosno okrivljenik, nikome nije prijetio.
16. Prvostupanjski sud nije prihvatio obranu okrivljenika u kojem poriče počinjenje kaznenog djela, smatrajući obranu okrivljenika usmjerenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti, dok je s druge strane u cijelosti prihvatio iskaze ispitanih svjedoka MD i ŽD (sada ND) koji su jasno i detaljno opisali inkriminirani događaj, te i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nemaju razloga neosnovano teretiti okrivljenika već i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda iskazuju na osnovu okolnosti koje su se i dogodile. Kada se imaju u vidu iskazi ispitanih svjedoka oštećenika koji jasno i okolnosno iskazuju da im je okrivljenik prijetio na način nakon što je MD prigovarao okrivljeniku zbog glasne glazbe nakon čega je okrivljenik naveo da će zaklati njegovu obitelj, da će ih sve pobiti od najmlađeg do najstarijeg, a što je čula i ŽD (sada ND), tada je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je takvim postupanjem okrivljenik ostvario obilježja kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, zbog čega ga je ispravno proglasio krivim za ta kaznena djela, i za takova svoja utvrđenja dao je valjane i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
17. Zbog navedenog nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
18. Nadalje, nije u pravu okrivljenik niti kada se žali zbog odluke o kazni.
18.1. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud podcijenio značaj olakotnih okolnosti na strani okrivljenika i to činjenicu da okrivljenik do sada nije dolazio u sukob sa zakonom te da je kazna na koju je okrivljenik osuđen presudom prvostupanjskog suda prestrogo odmjerena. Nadalje, ističe da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mu sigurnosne mjere iz članka 73. KZ/11.
18.2. Međutim suprotno tvrdnjama okrivljenika prvostupanjski sud je okrivljeniku prilikom izbora vrste i mjere kazne utvrdio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za okrivljenika, pa mu je kao olakotno cijenio da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, dok otegotnih okolnosti na strani okrivljenika prvostupanjski sud nije utvrdio.
19. Cijeneći tako ispravno utvrđene olakotne okolnosti, a u odsutnosti otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud je okrivljenika zbog kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11, počinjenog u odnosu na oboje oštećenih, utvrdio kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci za svako kazneno djelo te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i potom mu izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kaznom na koju je okrivljenik osuđen presudom prvostupanjskog suda u cijelosti će ostvariti svrhu kažnjavanja, na način da će se takvom kaznom izraziti društvena osuda radi počinjenja kaznenog djela te utjecati na okrivljenika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja.
20. Međutim, u pravu je okrivljenik kada tvrdi da nije bilo uvjeta za izricanjem mu sigurnosne mjere iz članka 73. stavak 1. KZ/11, i to zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja BD i ŽD (sada BD) na udaljenosti od 50 metara u trajanju od dvije godine.
21. Okrivljenik u žalbi ističe da je njegov stan udaljen od obitelji ŽD 15-20 metara, zbog čega nema uvjeta za izricanjem mu te sigurnosne mjere.
22. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ističe da je bilo potrebno okrivljeniku izreći sigurnosnu mjeru iz članka 73. KZ/11, na način kako je to navedeno u izreci i obrazloženju pobijane presude da postoji opasnost da bi počinitelj prema oštećenicima mogao ponovno počiniti kazneno djelo.
23. Iako je prvostupanjski sud ispravno okrivljenika proglasio krivim radi počinjenja kaznenih djela prijetnje na štetu žrtava MD i ŽD (sada BD), ocjena je ovoga suda da ne postoji opasnost da bi okrivljenik prema tim osobama mogao ponovno počiniti kazneno djelo zbog čega je u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu okrivljenika i ukinuti mu izrečenu sigurnosnu mjeru iz članka 73 KZ/11, pobliže opisano u izreci pobijane presude.
24. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 486. ZKP.
U Zagrebu 4. ožujka 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Siniša Pleše
