Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-1266/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Branimir Zmijanić, odvjetnik iz Šibenika, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-125/2022-37 od 25. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-125/2022-37 od 25. listopada 2023. pod točkama I. i IV. izreke u cijelosti i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja NG iz [adresa] za isplatu s pripadajućim zateznim kamatama prihvaćen za period od veljače 2018. do kolovoza 2021. u ukupnom iznosu od 1.383,10 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog u tom periodu kako je navedeno pod točkom II. izreke te presude.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr- 125/2022-37 od 25. listopada 2023. u dijelu pod točkom II. izreke u odnosu na zahtjev za isplatu za prosinca 2017. i siječanj 2018. te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja NG iz [adresa], u dijelu kojim od tuženice Republike Hrvatske zahtjev isplatu za prosinca 2017. u iznosu od 38,00 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 09. siječnja 2018. do isplate i za siječanj 2018. u iznosu od 38,00 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 09. veljače 2018. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da tužitelj kao službenik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave [mjesto], ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (točka I. izreke), naloženo je tuženici platiti tužitelju troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog autobusnog prijevoza kako je navedeno u izreci, za period od 1. prosinca 2017. do 1. rujna 2021. s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća za svaki utuženi mjesec do isplate (točka II. izreke), utvrđeno je da je tužba povučena za razdoblje od 30. studenog 2019. do 3. siječnja 2020., 3. svibnja 2020. do 8. srpnja 2020. i 25. siječnja 2021. do 5. travnja 2021. (točka III. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 617,16 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu ili da ju ukine u skladu s navodima žalbe te da shodno tome preinači i odluku o troškovima parničnog postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog joj podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke pozivom na čl. 5. st. 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 12/18., dalje: KU/17) i čl. 124. st. 1. i st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., dalje: ZSPC). Obrazlaže, da udaljenost od prebivališta tužitelja do mjesta gdje obavlja rad doista iznosi manje od 2 km pješice, ali da se ne radi o pješačkoj ruti, jer tim putem nema izgrađenog nogostupa ili obilježene trake za kretanje, već se radi o asfaltiranoj prometnici, koja se u jednom dijelu križa s pružnim prijelazom, a uz sam rub kolnika nalazi se jarka za odvodnju, koji ničime nije osiguran. Smatra da stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla i to u visini mjesečne autobusne karte.

5. Navodima žalbe tuženica ustraje na tvrdnji da je tužbu trebalo odbaciti jer tužitelj prije podnošenja iste nije postupio u skladu s čl. 186.a ZPP-a. Ponavlja i da nije postojala nadležnost parničnog suda za donošenje odluke o zahtjevu pod točkom I. izreke, već je zaštitu protiv odluke poslodavca kojom mu se ne priznaje pravo na naknadu troška prijevoza tužitelj trebao zatražiti u upravnom postupku. Ističe i da sud nije imao ovlaštenje troškove prijevoza dosuditi za ubuduće. Smatra i da je tumačenje suda da se ne radi o pješačkoj ruti kojom se tužitelj može kretati pješice suprotan tumačenju Zajedničke komisije broj 21/53.

6. U vezi tih navoda žalbe valja reći da u žalbenoj fazi postupka nije sporno da je:

- odlukom tuženice broj [broj]. od 22. veljače 2018. odlučeno da tužitelj kao službenik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava [mjesto] ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla i da se ta odluka primjenjuje od 1. veljače 2018. (list 5 spisa),

- da je tužitelju poslodavac dao uputu da protiv te odluke ima pravo podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od primitka te odluke (list 5 spisa),

- da je odlukom tuženice [broj], [broj] od 14. svibnja 2018. odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (listovi 6 i 7 spisa),

- da je uputom o pravnom lijeku tužitelj upućen da daljnju zaštitu traži pred nadležnim sudom opće nadležnosti (list 7 spisa).

7. Takvim uputama o pravnom lijeku tužitelj je upućen na ostvarivanje zaštite svojih prava sukladno čl. 133. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14., 127/17., dalje: ZR), a i iz odluke tuženice od 22. veljače 2018. proizlazi da je donesena pozivom na navedenu odredbu ZR-a.

8. S obzirom da je poslodavac ovlašten samostalno donositi odluke o pravima radnika koja su ugovorena kolektivnim ugovorom i u okviru ugovorenog tim ugovorom (čl. 8. st. 1. ZR-a) to proizlazi da predmetna odluka tuženika ne predstavlja odluku koja je donesena u upravnom postupku, već klasičnu odluku poslodavca, protiv koje je zaštitu dozvoljeno tražiti u skladu s čl. 133. ZR-a, a ne pred upravnim tijelima kako se to navodi u žalbi.

9. Time je tužitelj pravilno zaštitu svojih prava zatražio u postupku pred ovim sudom, u skladu s čl. 133. ZR-a, a kako to predstavlja izuzetak od obveze propisane čl. 186.a ZPP-a, jer je za podnošenje tužbe iz čl. 133. ZR-a propisan određen rok, to niti navodima žalbe u ovom dijelu pobijana odluka nije dovedena u sumnju.

10. Slijedom rečenog, u opisanoj pravnoj situaciji, tužitelj je kroz zahtjev postavljen pod točkom I izreke pravovremeno zatražio zaštitu svog prava iz radnog odnosa koje mu je povrijeđeno donošenjem odluke poslodavca iz točke 6. obrazloženja ove drugostupanjske odluke i sud prvoga stupnja pravilno je o istom odlučio.

11. Naime, čl. 5. st. 14. Izmjena Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 12/18.) izmijenjena je odredba čl. 53. st. 14. KU/17 na način da je propisano da se udaljenost u smislu tog članka, u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. tog članka (kojom je propisano da državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra), utvrđuje prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. ovoga članka, kao pješačka ruta.

11.1. Dakle, navedena odredba govori o dvije različite situacije, o automobilskoj ruti i o pješačkoj ruti. U takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, kao i suda prvog stupnja, pod pojmom pješake rute ima se razumjeti da na toj ruti postoji nogostup ili na neki drugi način označen dio podoban za sigurno kretanje pješaka.

11.2. Kako iz dopisa obrt, koji dokaz sud pravilno cijeni, proizlazi da ruta na koju se poziva tuženica predstavlja najkraću automobilsku rutu, a ne najkraću pješačku rutu, to pozivom na duljinu automobilske rute, nije bilo mjesta neodobravanju tužitelju naknade u visini troškova prijevoza. Ovo tim više što tuženica istinitost navedenog u tom dopisu, tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, nije ničime dovela u sumnju, niti je dokazivala suprotno.

12. Točno je pri tome da je Zajednička komisija za tumačenje Kolektivnog ugovora u vezi čl. 53. KU/17 dala tumačenje broj 21/53 od 30. svibnja 2019. Tim je tumačenjem rečeno da ukoliko temeljem planera putovanja Hrvatskog autokluba nije moguće izračunati najkraći pješačku rutu sa suvremenim zastorom (asfalt, kocka, beton), da se najkraća ruta može utvrditi sporazumno između čelnika tijela i državnog službenika, a ako takav sporazum nije moguće postići, neposrednom premjerom na terenu najkraće pješačke rute sa suvremenim zastorom između mjesta stanovanja i mjesta rada, a to tumačenje, sukladno čl. 101. st. 8. KU/17 ima snagu i učinke kolektivnog ugovora.

13. Međutim, kako nije ugovoreno da to tumačenje ima retroaktivni učinak, a u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja spornih odluka, tog tumačenja nije bilo, to ovaj sud smatra da sud prvoga stupnja nije pogriješio kada nije vodio računa o istom, već je odluku temeljio na odredbama kakve su sadržane u KU/17, neovisno od citiranog tumačenja. Ovo jer se to tumačenje, u opisanoj situaciji, odnosi na period od kada je isto dano pa na dalje.

13.1. Osim toga, sve da tome i nije tako, tuženica je svojim očitovanje na zahtjev za zaštitu prava i uputom o pravnom lijeku kojom tužitelja upućuje na pokretanje ovog postupka, u dovoljnoj mjeri dala do znanja da nema namjeru predmetni spor riješiti na sporazuman način, na kakvo rješenje upućuje predmetni zaključak. Uz to tuženica nije priložila niti neki dokaz iz kojeg bi proizlazilo da postoji neki drugi put koji odgovara uvjetu pješačke rute i da je taj put od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta gdje radi kraći od 2 km.

14. Slijedom rečenog, ovaj sud smatra da je tužitelj, u smislu odredbi na koje se pozvao i sud prvoga stupnja, dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva pod točkom I. izreke.

15. Zbog toga je u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke prvostupanjska odluka potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16. Glede zahtjeva za isplatu tužitelj činjenično ne tvrdi po kojoj osnovi mu pripada pravo na isplatu utuženih iznosa prijevoza za prosinca 2017. i siječanj 2018., niti to dokazuje, a odluka protiv koje je zatražio zaštitu svojih prava u ovom predmetu i u vezi s tim isplatu, odnosi se na period od veljače 2018. na dalje (točka 6. alineja prva ove drugostupanjske odluke), dakle ne obuhvaća navedeni period.

16.1. Stoga je u takvoj situaciji neosnovano prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je za navedena dva mjeseca tužitelju dosuđeno ukupno 76,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a.

17. U odnosu na preostali utuženi period točno žaliteljica navodi da u vrijeme podnošenja tužbe njezine obveze na isplatu, počevši od veljače 2018. na dalje, nije bilo niti se radilo o dospjeloj tražbini i to jer je u ovom postupku tek trebalo utvrditi postojanje prava tužitelja na naknadu troška prijevoza za period od veljače 2018. na dalje, a time i obvezu tuženice.

17.1. Međutim, u konkretnom slučaju ne smiju se pri tome ispustiti tri bitne okolnosti:

- da tuženica takve prigovore nije iznijela u odgovoru na tužbu, da ih nije istakla do zaključenja prethodnog postupka pa ni do zaključenja glavne rasprave,

- da sud nije pozivao tužitelja na ispravak tužbe u ovom dijelu u skladu s čl. 109. ZPP-a, iako u tužbi ovaj dio tužbenog zahtjeva nije bio određeno postavljen i iako se ne radi o tzv. stupnjevitoj tužbi,

- da tuženica ni na koji način nije osporila visinu i tijek zateznih kamata kada je tužitelj, konačno, određeno postavio tužbeni zahtjev u ovom dijelu (podnesak od 11. ožujka 2021.).

17.2. Kraj takvog držanje tuženice i postupanja suda prvog stupnja, s obzirom da je sada pravomoćno utvrđeno da tužitelju od veljače 2018. na dalje pripada pravo na trošak prijevoza, ovaj sud smatra da bi odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu, u ovoj fazi postupka, predstavljalo pretjerani formalizam i kršenje prava tužitelja na ostvarenje pravedne sudske zaštite koju je zatražio (legitimno očekivani ishod). Ovo jer bi se odbijanjem tužbenog zahtjeva u ovoj fazi postupka, unatoč opisanom držanju tuženica i suda prvog stupnja, tužitelja dovelo u situaciju da ovaj zahtjev, za utuženi period, više ne bi mogao ostvariti (presuđena stvar).

18. Slijedom toga, o ovom dijelu zahtjeva za isplatu, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, pri čemu se ukazuj da visina mjesečnih iznosa i tijek zatezne kamate žalbom tuženice nisu problematizirani, kao niti tijekom postupka pred sudom prvog stupnja.

19. Kako je ovime uspjeh stranaka samo neznatno izmijenjen i to samo glede manjeg dijela zahtjeva za isplatu, to je potvrđena i prvostupanjska odluka o troškovima postupka jer je ista pravilna ka0ko po osnovi tako i po visini troškova priznatih tužitelju (čl. 380. točka 2. ZPP-a).

20. Tuženici trošak žalbe nije priznat jer je sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Zagrebu 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević