Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-249/2021-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Marte Plančić, kao članice vijeća, građansko-pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru pod brojem P-225/2019-26 od dana 4. veljače 2021. godine, u sjednici održanoj dana 4. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o  j e

I. Nastavlja se postupak u predmetu Gž-249/2021.

II. Uvažava se žalba tuženika, te se ukida presuda Općinskog suda u Vukovaru pod brojem P-225/2019-26 od dana 4. veljače 2021. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 59.760,72 kune sa zateznim kamatama na svaki mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose u razdoblju od dana 1. prosinca 2012. godine do dana 1. rujna 2015. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka I. izreke), kao i da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 12.625,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od dana 4. veljače 2021. godine do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška, uključujući i parnični trošak žalbenog postupka, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Rješenjem broj Gž-249/2021-2 od dana 24. svibnja 2021. godine u žalbenom postupku bio je određen prekid postupka zbog podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku sudu Europske unije u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1042/2017 (članak 213. stavak 2. točka 2. ZPP), a u povodu kojeg zahtjeva je vođen postupak pred sudom Europske unije pod brojem C-474/2020. Kako je navedeni postupak dovršen, jer je revident povukao reviziju, a Vrhovni sud Republike Hrvatske povukao zahtjev za prethodnu odluku, trebalo je rješenjem odrediti nastavak postupka (članak 215. stavak 4. ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Tužitelj je u ovom postupku, tužbom od dana 6. lipnja 2019. godine postavio manifestacijski zahtjev iz članka 186. b ZPP, te uz tvrdnju da Ugovor o kreditu broj: 514003020-60010462846/2006 koji je sklopio sa tuženikom sadrži nepoštene i uslijed toga ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz tečaj švicarskog franka (CHF), o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i u odnosu na koje nije obaviješten o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, zatražio isplatu neodređenog kunskog iznosa (podnesak na listu 9. spisa), navodeći da će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku iz članka 186. stavak 4. i 5. ZPP, te je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio zahtjev za isplatu iznosa od 59.760,72 kune sa zateznim kamatama.

7. Iz podatka spisa proizlazi da je po raspravnom rješenju suda od dana 28. siječnja 2020. godine, tužitelj dostavio traženu dokumentaciju dana 10. veljače 2020. godine nakon čega je dana 10. ožujka 2020. godine zaključeno pripremno ročište i određeno da će se financijsko knjigovodstveno vještačenje zakazati nakon uplate predujma vještačenja, nadalje, nalaz i mišljenje vještaka dostavljen je sudu dana 25. svibnja 2020. godine, te je tužitelj dana 3. lipnja 2020. godine postavio određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega su prigovori tuženika upućeni stadiju postupka u kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev o kojem je odlučio prvostupanjski sud, neosnovani.

8. Prema razlozima presude, prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom dana 14. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 514003020-60010462846/2006, temeljem kojeg Ugovora je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost 80.000,00 CHF (točka 2. i 3. Ugovora), da su ugovorne stranke ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje promjenjive kamatne stope koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje (članak 3. i 4. Ugovora), da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovora o kreditu, da je ugovorena tzv. valutna klauzula na način da se anuiteti plaćaju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan korištenja kredita (članak 2. Ugovora), te da je rok otplate ugovoren na 10 godina (članak 3. Ugovora),

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine utvrđeno, da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje,

- da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora niti je imao utjecaja na povećanje kamatne stope što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,

- da nije nastupila zastara potraživanja,

- da su parnične stranke (tada kreditor kao Hypo Alpe-Adria d.d. Zagreb) dana 21. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 514003020- 60010462846 kojim je u članku 2. regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je utvrđeno da preostala glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 7.437,63 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke proizlazi da preplata utvrđena konverzijom iznosi ukupno 56.322,14 kuna, da je tečaj CHF na dan 4. rujna 2006. godine bio 4,653721 kunu za jedan CHF pa je visina anuiteta u kunama 824,03 CHFx4,653721=3.834,81 kunu mjesečno i da razlika između ovako izračunate visine anuiteta i stvarno plaćenih anuiteta iznosi 116.082,86 kuna.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da se tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od dana 21. siječnja 2016. godine kojim je provedena konverzija nije izričito i informirano odrekao svojih prava (presuda Suda EU broj: C-118/17 i broj: C-452/18), a niti je ostvario zaštitu koju jamči Direktiva 93/14 EU od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima donesena sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica, koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, i to na način da tuženik vrati ono što je tužitelju naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora, te je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Dajane Vuković, dipl. oec. iz Osijeka, prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 59.760,72 kune kao razlike između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu i stvarno plaćenih obveza u iznosu od 116.082,86 kuna i iznosa preplate utvrđene u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovoru o kreditu od dana 21. siječnja 2016. godine u iznosu od 56.322,14 kuna.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja, jer je ništetnost ugovornih odredbi utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019. godine – to za tužitelja nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO).

11. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je činjenično stanje u pobijanoj presudi ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer je prvostupanjski sud, sukladno pravnom stanovištu sadržanom u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine, očito ocjenjujući ga suvišnim, pogrešno odustao od dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje svjedokinje FP, bivše zaposlenice (predloženu u podnesku predanom na pripremnom ročištu dana 28. siječnja 2019. godine) na okolnost dogovaranja svih odredbi Ugovora o kreditu, prije solemnizacije predmetnog ugovora. Naime, u odluci Ustavnog suda RH broj U-III- 5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača – ovdje tužitelj – u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koje okolnosti nisu bile predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu, o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o valutnoj klauzuli vezanoj baš uz CHF (mogućim rizicima fluktuacije tečaja CHF), kao i egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, pri čemu treba reći, da za razliku od bankovne službenice ovlaštene za postupak pregovaranja koji prethodi sklapanju ugovora o kreditu, javni bilježnik nema potrebna ekonomska znanja o egzaktnim parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, te valutne klauzule.

12. Nadalje, ukoliko u nastavku postupka prvostupanjski sud na pouzdan način utvrdi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne, potrebno je imati u vidu da u postupku nije sporno da je tužitelj prihvatio ponudu i zaključio Dodatak Ugovora o kreditu, čije izvršenje u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) ne osporava, slijedom čega tako zaključen Dodatak proizvodi i određene pravne učinke, na koje je tužitelj pristao svojom voljom.

13. Ujedno, kako prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj i pored utvrđene preplate u iznosu od 56.322,14 kuna, nije u cijelosti obeštećen, te prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 59.760,72 kuna „kao razlike između obveze tužiteljice prema prvom otplatnom planu i stvarno plaćenih obveza u iznosu od 116.082, 86 kuna i iznosa preplate utvrđene u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovoru o kreditu od 21. siječnja 2016. u iznosu od 56.322,14 kune“, ukoliko bi u se u nastavku postupka sporne odredbe ugovora utvrdile ništetnim, napominje se da bi u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, u tom slučaju obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kao i da je u tom pravcu Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od dana 20. prosinca 2022. godine zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

14. Stoga je žalbu tuženika trebalo uvažiti, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 370. ZPP).

15. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, imajući u vidu primjedbe ovog ukidnog rješenja, ponovnim izvođenjem dokaza utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi prethodno pitanje ništetnosti spornih odredbi ugovora, te zavisno od toga i odlučne činjenice za donošenje odluke o isplati, imajući u vidu pravne učinke Dodatka ugovora o kreditu koje se odnose na utvrđeni iznos preplate u postupku konverzije, da bi potom pravilnom primjenom materijalnog prava, bio u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

16. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

U Šibeniku, 4. ožujka 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić