Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-413/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marte Plančić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnica Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, J.D. Matejeva 4, protiv tuženika ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Koturaška 47, sada Zagreb, Slavonska avenija 6, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu pod poslovnim brojem P-1518/2019 od dana 17. ožujka 2021. godine, u sjednici održanoj dana 4. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika, te se djelomično preinačava presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu pod poslovnim brojem P-1518/2019 od dana 17. ožujka 2021. godine i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke (na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 236-57/2006 sa Sporazumom o osiguraju novčane tražbine od dana 27. travnja 2006. godine u cijelosti i isplatu iznosa od 198.666,02 kune sa zateznim kamatama), a ukida prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku pod točkom II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (u daljnjem postupku odlučivanje o podrednom zahtjevu tužbe).

II. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 236-57/2006 sa Sporazumom o osiguraju novčane tražbine od dana 27. travnja 2006. godine u cijelosti i isplatu iznosad 198.666,02 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 30. svibnja 2006. godine do 17. srpnja 2019. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci te presude (točka I. izreke), te je obvezan tuženik naknaditi tužitelju u roku od 15 dana prouzročeni parnični trošak u iznosu od 17.462,00 kune sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude, žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelj na naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj je u ovom postupku podnio tužbu dana 6. lipnja 2019. godine u kojoj je postavio manifestacijski zahtjev, pozivom na odredbu članka 186. b ZPP, te zatražio donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost Ugovora o kreditu broj 236-57/2006 sa Sporazumom o osiguraju novčane tražbine od dana 27. travnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) u cijelosti, te isplata iznosa koji će se utvrditi po dostavi dokumentacije tuženika i provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sa pripadajućim zateznim kamatama, a ukoliko takav zahtjev ne bi bio usvojen, predložio je da se usvoji zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 6. Ugovora o kreditu broj 236-57/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile 27. ožujka 2006. godine, kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega da nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenjivoj kamatnoj stopi i promjenjivom tečaju CHF od 27. ožujka 2006. godine pa nadalje, uz zahtjev za isplatu nepripadno isplaćenog iznosa po tom osnovu, koji će se precizirati po dostavi dokumentacije tuženika i provedenog financijskog vještačenja.

6. Iz činjeničnih navoda tužbe, kod kojih je tužitelj ostao i tijekom postupka, proizlazi da tužitelj smatra Ugovor o kreditu u cijelosti ništetnim zbog ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli, koje su dio tipskog, unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, sastavljenog od strane tuženika, o kojima se nije pregovaralo i u odnosu na koje nije bio informiran prilikom zaključenja Ugovora, slijedom čega smatra da kod takvih odredbi Ugovor ne može opstati i da zbog ništetnosti ugovora u cijelosti temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) tuženiku pripada pravo na isplatu iznosa isplaćene glavnice, a tužitelju pravo na povrat zateznih kamata na isplaćene iznose glavnice.

7. Predmetnu tužbu, tužitelj je nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i provedenog financijskog vještačenja, uredio podneskom od dana 10. prosinca 2020. godine (list 122-130 spisa) na način da je uz zahtjev za utvrđenje Ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti istaknuo zahtjev za isplatu iznosa od 198.666,02 kune sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, te podredno tužbeni zahtjev na način da je uz zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 6. Ugovora o kreditu, te ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, zatražio isplatu iznosa od 16.721,91 kunu na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju koje počinje sa 6. listopada 2007. godine, a završava sa 31. prosinca 2013. godine, kako je to pobliže navedeno u tom podnesku, te iznosa od 34.144,27 kuna iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju od 31. svibnja 2005. godine, a završava sa 30. rujna 2005. godine, kako je to pobliže navedeno u tom podnesku.

8. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 186.b stavak 2. i 3. i članka 325. stavak 3. i 4. ZPP time što je financijsko vještačenje provedeno prije negoli je tužitelj odredio tužbeni zahtjev, te time što je vještačenje provedeno u tijeku prethodnog postupka.

8.1. Naime, tužitelju tijekom postupka rješenjem suda nije određen poseban rok za postavljanje određenog zahtjeva tužbe za isplatu, a isti je sukladno zahtjevu tužbe uređen nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem.

8.2. Ujedno, iz zapisnika ročišta od dana 5. rujna 2019. godine proizlazi da je tada uredujući sudac održao pripremno ročite, na istom odlučio da će se od tuženika zatražiti podaci koji su predloženi od strane tužitelja na tom ročištu, kao i da će se po pribavi podatka od tuženika i HNB odrediti vještačenje po vještaku Majdi Korljan, te je potom utvrđeno da je pripremno ročište dovršeno, a po sadržaju poduzetih radnji i pored izostalog posebnog rješenja, time stvarno dovršen i prethodni postupak, te je nakon dovršetka tog ročišta po pribavi podataka od tuženika, izveden dokaz financijskim vještačenjem.

8.2. Nadalje, iz zapisnika ročišta od dana 11. ožujka 2021. godine proizlazi da je došlo do izmjene raspravnog suca i da je utvrđeno da je ponovno započela glavna rasprava, dakle, da nakon što su prethodno izvedeni dokazi, nije nastavljeno pripremno ročište, odnosno, provedeno novo pripremno ročište ili novi prethodni postupak (pa i pored raspravnog rješenja u kojem se pod točkom II. izreke navodi da je prethodni postupak zaključen), već su na tom ročištu, sukladno članku 315. stavak 3. ZPP obnovljeni već svi u postupku prethodno izvedeni dokazi, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 325. stavak 3. i 4. ZPP, na koji se referira tuženik.

9. Prema razlozima presude, prvostupanjski je sud prihvatio glavni tužbeni zahtjev, zaključujući da je predmetni ugovor nastao isključivo voljom jednog ugovaratelja, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti pod kojima se zaključuje, osobito uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena kamate, te valutna klauzula, čime da je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koji nije mogao predvidjeti, niti provjeriti takve promjene, kao ni zatražiti okončanje takvog ugovornog odnosa, pa kako u predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjene odredbi tog ugovora niti metoda izračuna glavnice, tečajne razlike niti kamate, da je predmetni ugovor suprotan načelu savjesnosti i poštenja, te su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne, jer su protivne odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. srpnja 2008. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09) i članku 322. stavak 1. ZOO, pa da je svaka strana dužna sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa temeljem članka 1116. ZOO stjecatelju da pripadaju samo nužni troškovi budući je bio nepošten, te da se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i da je dužan vratiti primljeno na osnovi otplata s kamatama od trenutka kada je postao nepošten (članak 1117. stavak 2. ZOO).

10. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosi na zastaru potraživanja, isti je neosnovan budući da sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. U postupku nije sporno da je u Ugovoru o kreditu sadržana valutna klauzula vezana za srednji tečaj CHF prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. (članak 2. Ugovora), te odredba kojom se banka ovlašćuje da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnim stopama banke ili drugom aktu banke, kao ni činjenica da su stranke sklopile dana 25. siječnja 2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-57/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama.

12. U pravu je tuženik kada u žalbi ističe da činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu, a koje se odnose na nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na vezanost glavnice kredita za tečaj CHF – a u odnosu na koje se prvostupanjski sud u bitnom poziva na utvrđenja iz spora pokrenutog po kolektivnoj tužbi potrošača i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđeno nepošteno ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope, te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine – u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sve da se radi o pravilno utvrđenim činjenicama, što tuženik osporava, ne čine ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti.

13. Naime, i u situaciji ništetnosti navedenih odredbi, ta ništetnost se ne bi odnosila i na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavak 2. u vezi s člankom 1021. ZOO – a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, budući da je u odnosu na vraćanje kredita valjana ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope, jednako kao i odredba o iznosu kredita koji se stavlja na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita kojeg je banka stavila na raspolaganje tužitelju (prema nalazu vještaka sa izvršenim prijenosom u otplatu na dan 30. svibnja 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti od 253.261,03 kune), rok otplate kredita na 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, dok je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i ustanovljena da bi predmetni kredit bio oslobođen od tih odredbi, pa stoga unatoč ništetnosti pojedinih odredbi – a na što se poziva prvostupanjski sud, može opstati, a uz navedeno, isti ugovor je i nesporno konvertiran temeljem sporazuma stranaka o sklapanju Dodatka ugovora o kreditu od dana 26. siječnja 2016. godine (list 14-15 spisa) prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK), slijedom čega je temeljem članka 21. i članka 22. u vezi članka 322. stavak 1. i članka 342. stavak 2. ZOO tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa po tom osnovu, preinakom prvostupanjske presude, trebalo odbiti kao neosnovan (članak 373. stavak 2. ZPP).

14. Pri tome, u pravu je tuženik kada u žalbi ističe da je tužitelj, glavnim zahtjevom tužbe zatražio isplatu iznosa od 198.666,02 kune koji bi se prema nalazu i mišljenju vještaka odnosio na obračun zateznih kamata od dana pojedinačnih uplata do 10. prosinca 2019. godine, kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, te zatražio na taj iznos zatezne kamate koje bi se prema nalazu i mišljenu vještaka odnosile na izvršene pojedinačne uplate glavnice, koje daju u konačnici iznos od 294.824,00 kuna, međutim, budući tužitelj glavni zahtjev temelji pogrešno na tvrdnji o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, što je ujedno pravni osnov zahtjeva za isplatu, navedena proturječnost ne mijenja stanje stvari kod činjenice neosnovanosti pravnog osnova za isplatu iznosa od 198.666,02 kune.

15. Sukladno tome, trebalo je žalbu tuženika uvažiti i u odnosu na odluku o trošku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, jer u postupku nije odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu, a kod kojeg će prvostupanjski sud utvrditi da li je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19. c stavak 1. točka 6. ZID ZPK, a u kom bi slučaju, prema pravnom stanovištu ovog drugostupanjskog suda, ukoliko se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK nakon sklapanja sporazuma, imao pravo u skladu sa općim propisima iz članka 1111. stavak 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

16. Odluka o trošku žalbenog postupka, temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

U Šibeniku, 4. ožujka 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić