REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x-415/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika CZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Blečić Jelenović i Anela Troskot, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice-protutužiteljice MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tino Stipinović, Duško Miočić i Arsen Stipinović, odvjetnici u Rijeci, radi tužbenog zahtjeva isplate i radi protutužbenog zahtjeva utvrđenja ništavosti ugovora o zajmu i isplate, odlučujući reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-412/2015-2 od 11. svibnja 2016., koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-412/2015-4 od 1. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-191/14-10 od 14. studenoga 2014., u sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-412/2015-2 od 11. svibnja 2016. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-412/2015-4 od 1. ožujka 2018., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika za isplatu iznosa od 11.600,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. siječnja 1998. do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke utvrđen je ništavim Ugovor o zajmu od 27. lipnja 1995. godine zaključen između stranaka te da kao takav ne proizvodi pravne učinke, a točkom III. izreke obvezan je tužitelj-protutuženik isplati tuženici- protutužiteljici iznos od 12.125,33 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama od 31. srpnja 1997. do isplate. Točkom IV. izreke tužitelj- protutuženik je obvezan naknaditi tuženici-protutužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 18.882,92 kn.

2. Ispravljenom drugostupanjskom presudom u točci 1. izreke uvažena je žalba tužitelja-protutuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika i naloženo tuženici-protutužiteljici da tužitelju-protutuženiku isplati iznos od 11.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Erste&Steirmärkische bank d.d. Rijeka, važećem na dan isplate sa zateznom kamatom po stopi koju banka isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu ispunjenja i to na iznos od 23.000 DEM počevši od 1. siječnja 1998. pa do 28. veljače 2002. na devizne štedne uloge u DEM, a od 1. ožujka 2002. pa do konačne isplate na iznos od 11.600,00 EUR po stopi koju banka plaća na devizne štedne uloge u EUR, dok je protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice odbijen. U točci 2. izreke naloženo je tuženici-protutužiteljici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 38.532,10 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova postupka odbijen.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica-protutužiteljica podnijela je reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) s prijedlogom da se preinači drugostupanjska presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja-protutužitelja u cijelosti odnosno da se potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

7.1. Iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika primjenom odredbe čl. 373.a ZPP prihvatio žalbu tužitelja-protutuženika i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika, a odbio protutužbeni zahtjev tuženice- protutužiteljice. Time su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP za dopuštenost tzv. redovne revizije protiv pobijane drugostupanjske presude i u odnosu na tužbeni zahtjev i protutužbeni zahtjev.

7.2. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8.1. Iz sadržaja revizije proizlazi da je revizija podnesena zbog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na način da je do povrede došlo jer je drugostupanjski sud utvrdio da je ugovor o zajmu simulirani ugovor, a disimulirani ugovor da je ugovor o ortakluku dajući obrazloženje da su tim disimuliranim ugovorom stranke ugovorile razrješenje svojeg poslovnog odnosa, a što revidentica smatra da je „preširoka i nekonkretna konstatacija“ drugostupanjskog suda s obzirom da rezultat dokaznog postupka nije dao odgovor što bi u tom slučaju predstavljalo iznos od tadašnjih 58.000,00 DEM niti da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da bi disimulirani ugovor bio ugovor o ortakluku.

8.2. Također revidentica ističe postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da pobijana presuda ne sadrži razloge u odnosu na ugovaranje povrata od tadašnjih 58.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti na ime ulaganja u poslovni prostor. Budući da je teret dokaza valjanosti disimuliranog ugovora na tužitelju revidentica problematizira kako drugostupanjski sud može utvrditi valjanost disimuliranog ugovora o ortakluku ako iz dokaznog postupka ne proizlazi osnovna pretpostavka valjanosti svakog ugovora a to je suglasnost volja stranaka ugovora usmjerena na sklapanje, u ovom slučaju, ugovora o ortakluku.

8.3. Ujedno tuženica-protutužiteljica podnosi reviziju i zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je predmetni ugovor o zajmu ništavan po dvije osnove. Kao prvo da je suprotan tadašnjim prisilnim propisima (odredbama Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata te odredbama Zakona o Narodnoj banci Hrvatske) jer da je ugovorena strana valuta među fizičkim osobama, a pod drugo smatra daje ugovor o zajmu i prividan (simuliran) ugovor koji je slijedom toga i ništavan pa da stoga disimulirani ugovor ne može biti valjan.

9.1. U ovom postupku nesporno je među strankama utvrđeno:

- da su suprug tuženice-protutužiteljice ĐZ kao zakupodavac i trgovačko društvo tužitelja-protutuženika Z.M.R. d.o.o. (zastupan po tužitelju-protutuženiku) kao zakupac, zaključili 1. lipnja 1994. Ugovor o zakupu poslovnog prostora (u trajanju do 31. kolovoza 2004.) koji se nalazi u prizemlju obiteljske kuće u [adresa], ukupne površine od 36m[2] , uz obvezu zakupca da će cijeli zakupljeni prostor adaptirati u poslovni prostor te vršiti uslužnu djelatnost tipa „Fast Food“,

- da je čl. 7. st. 2. Ugovora o zakupu ugovoreno da u slučaju prekida iz razloga „više sile“ a prije isteka ugovorenog roka, zakupac imati pravo na obeštećenje s obzirom na izvršena ulaganja,

- da je 27. lipnja 1995. između supruga tuženice-protutužiteljice NZ i trgovačkog društva tužitelja-protutuženika Z.M.R. d.o.o. (zastupanog po tužitelju- protutuženiku) zaključen Raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora kojim su se stranke u čl. 3. ugovora sporazumno suglasile da je zakupoprimac (trgovačko društvo tužitelja-protutuženika) uložilo 42.000,00 DEM protuvrijednosti u hrvatskim kunama u adaptaciju zakupljenog prostora te ugrađeni inventar, u čl. 4. ugovorile dinamiku isplate u rokovima i iznosima u tri rate i to prvu ratu od 8.400,00 DEM do 31. prosinca 1995., drugu ratu od 16.800,00 DEM do 31. prosinca 1996., te treću ratu od 16.800,00 DEM do 31. prosinca 1997., te u čl. 6. ugovorile da trgovačko društvo tužitelja-protutuženika dozvoljava zakupodavcu da prostor može dati u zakup tuženici-protutužiteljici koja potpisom Raskida ugovora o zakupu te preuzima obvezu isplate iz čl. 4. predmetnog ugovora,

- istog dana 27. lipnja 1995. tužitelj-protutuženik kao zajmodavac i tuženica- protutužiteljica kao zajmoprimac sklopili su ugovor o zajmu radi iznosa 58.000,00 DEM kojim su ugovorili da je tuženica-protutužiteljica navedeni iznos obvezna vratiti u tri rate i to prvu ratu u iznosu od 16.600,00 DEM do 31. prosinca 1995., drugu ratu u iznosu od 18.200,00 DEM do 31. prosinca 1996. i treću ratu od 23.200,00 DEM do 31. prosinca 1997.,

- da tužitelj-protutuženik ne spori da je tuženica-protutužiteljica isplatila 42.000,00 DEM kao obvezu iz čl. 3. Raskida ugovora o zakupu te iz Ugovora o zajmu iznose od 16.600,00 DEM i 18.200,00 DEM dakle sveukupno iznos od 34.800 DEM dok da nije uplatila preostalu treću ratu u iznosu od 23.200,00 DEM,

- da su stranke dogovorile da će dobit ostvarenu od poslovanja ugostiteljskog objekta dijeliti na jednake dijelove,

- da tužitelj-protutuženik nije tuženici-protutužiteljici nikada pozajmio iznos od 58.000,00 DEM,

- te da je tuženica-protutužiteljica isplatila iznos od 42.000,00 DEM na ime ulaganja u njezin poslovni prostor a koji je izvršen od strane trgovačkog društva tužitelja- protutuženika.

9.2. U ovoj fazi postupka sporno je što u naravi predstavlja iznos od 58.000,00 DEM naveden u Ugovoru o zajmu od 27. lipnja 1995. odnosno predstavlja li navedeni novčani iznos sredstva tužitelja-protutuženika kao fizičke osobe koji je isti uložio u uređenje i adaptaciju predmetnog poslovnog prostora tuženice-protutužiteljice (kako to tvrdi tužitelj-protutuženik) ili se radi o nezakonitoj, zelenaškoj kamati po osnovi uloženih sredstava od strane trgovačkog društva tužitelja-protutuženika (kako to tvrdi tuženica-protutužiteljica). Dakle sporno je, je li tužitelj-protutuženik kao fizička osoba vršio ulaganje u predmetni poslovni prostor te je li posljedično tome ugovor o zajmu eventualno prividan pravni posao te koja bi bila prava volja stranaka u tom slučaju odnosno koji bi to disimulirani pravni posao postojao ili je predmetni ugovor o zajmu ništav.

10.1. U odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 11.600,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a prihvaćanju protutužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu i isplate iznosa od 12.125,33 EUR u protuvrijednosti kuna s pripadajućom zateznom kamatom, sud prvog stupnja navodi da iz provedenih dokaza sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi istinitost navoda tužitelja-protutuženika da je kao fizička osoba u predmetni poslovni prostor uložio tadašnjih 58.000,00 DEM, a teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbe čl. 221.a ZPP je na tužitelju- protutuženiku kao i teret dokaza o tome koja je bila prava volja ugovornih strana prilikom raskida ugovora o zakupu kao i da je ugovor o zajmu zaključen između parničnih strana 27. lipnja 1995. u naravi predstavljao ugovor kojim se tužitelj- protutuženik htio dodatno osigurati da mu budu plaćena ulaganja koja su izvršena u prostor tuženice-protutužiteljice i njezinog supruga, tim više jer iz iskaza tužitelja- protutuženika proizlazi da u novčanom iznosu 58.000,00 DEM nije sadržano obeštećenje koje je eventualno tuženica-protutužiteljica trebala platiti iz razloga što tužitelj-protutuženik nije nastavio raditi u prostoru narednih deset godina kako je to bilo ugovoreno.

10.2. Prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je prava volja supruga tuženice- protutužiteljice NZ i trgovačkog društva tužitelja-protutuženika ZMR d.o.o. u trenutku zaključenja Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. lipnja 1994. bila ta da trgovačko društvo tužitelja-proutuženika adaptira i prenamijeni poslovni prostor u vlasništvu NZ, ulaganjem novčanog iznosa a da potom ugovorne strane zajednički posluju i dijele dobit na jednake dijelove kroz deset godina dok točan razlog zbog kojeg je došlo do raskida ugovora o zakupu sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi. Slijedom navedenoga sud prvog stupnja cijeni osnovanim navod tuženice- protutužiteljice da se u ugovoru o zajmu od 27. lipnja 1995. radi o nezakonitoj, zelenaškoj kamati pa da ugovor o zajmu prikriva u smislu odredbe čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) ugovorenu zelenašku kamatu u iznosu od 58.000,00 DEM, dok je zelenaški ugovor u smislu odredbe čl. 141. st. 1. ZOO ništav ugovor.

11.1. Međutim drugostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP prihvaća tužbeni zahtjev, a odbija protutužbeni zahtjev pri čemu prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da sporni ugovor o zajmu predstavlja prividan ugovor, ali da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da taj ugovor prikriva ugovorenu zelenašku kamatu u iznosu od 58.000,00 DEM.

11.2. Drugostupanjski sud polazi od zaključka da je između stranaka u naravi bio sklopljen ugovor o ortakluku iz odredbe čl. 647.a ZOO-a, te iako su ugovorne strane sklopljeni ugovor nazvale ugovor o zakupu, analizom njegova sadržaja, istovremeno cijeneći između stranaka nespornu činjenicu da je i tužitelj osobno ulagao u predmetni poslovni prostor te da je dogovorena podjela dobiti od poslovanja na jednake dijelove, smatra da takav ugovor ima sve elemente ugovora o ortakluku, a što da je prvostupanjski sud propustio utvrditi.

11.3. Stoga, drugostupanjski sud stupnja polazi od nesporne činjenici da je zajedničko poslovanje trajalo tek nešto više od mjesec dana, nakon čega su ugovorne strane iz sklopljenog ugovora o ortakluku (nazvanog ugovor o zakupu) i tuženica-protutužiteljca nesporno sklopili ugovor o raskidu ugovora o zakupu sadržajem kojega su definirali međusobna prava i obveze vezano za prestanak zakupa na način da se tuženica- protutužiteljica obvezala izvršiti povrat uloženih sredstava trgovačkog društva ZMR d.o.o. u ukupnom iznosu od 42.000,00 DEM u tri godišnje rate, a trgovačko društvo ZMR d.o.o. se suglasio s prijenosom zakupa na tuženicu-protutužiteljicu, uz pravo trgovačkog društva ZMR d.o.o. da ponovno preuzme zakup za slučaj neispunjenja ugovorene obveze tuženice-protutužiteljice, kao i da su istovremeno tužitelj- protutuženik i tuženica-protutužiteljica sklopili sporni ugovor o zajmu kojim se tuženica- protutužiteljica obvezala isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od ukupno 58.000,00 DEM, također u tri godišnje rate s istovjetnim danom dospijeća i pravom tužitelja- protutuženika na preuzimanje zakupa u slučaju neplaćanja od strane tuženice- protutužiteljice kao u ugovoru o raskidu ugovora o zakupu. Pri tom zaključuje da su stranke kako ugovorom o raskidu ugovora o zakupu tako i spornim ugovorom o zajmu zapravo suglasno regulirale međusobne odnose tj. prava i obveze zbog prestanka zajedničkog poslovanja, odnosno zaključenog ugovora o ortakluku na način da su postigle sporazum o povratu ortačkog uloga tužitelja-protutuženika i trgovačkog društva ZMR d.o.o. u ukupnom iznosu od 100.000,00 DEM (pogrešno je sud naznačio EUR-a), odnosno tužiteljevog-protuuženikovog uloga u iznosu od 58.000,00 EUR, kada se odbije nesporno isplaćeni iznos od 42.000,00 DEM.

12.1. Osnovano revidentica ukazuje na postojanje bitne povrede odredba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da drugostupanjski sud pozivajući se na odredbu čl. 373.a toč. 3. ZPP pogrešno polazi od utvrđenja da je nesporna činjenica da je tužitelj-protutuženik kao fizička osoba osobno ulagao u adaptaciju poslovnog prostora, dok to ne proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske odluke.

12.2. Naime iz obrazloženja prvostupanjske odluke ne proizlazi utvrđenje da je tužitelj- protutuženik ulagao kao fizička osoba. Upravo suprotno, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj-protutuženik nije dokazao u smislu odredbe čl. 221.a ZPP da iznos od 58.000,00 DEM iz Ugovora o zajmu od 27. lipnja 1995. predstavlja njegovo ulaganje kao fizičke osobe u poslovni prostor tuženice-protutužiteljice odnosno njezinog supruga.

12.3. Također u pobijanoj drugostupanjskoj odluci izostali su razlozi o povezivanju Raskida ugovora o zakupu poslovnog prostora od 27. lipnja 1995. (list 13. -14. spisa) i Ugovora o zajmu od 27. lipnja 1995. (list 3. -4. spisa), sklopljenih istog dana.

12.4. Kada bi se i uzelo u obzir da su ta dva ugovora jedinstvena, a na čemu počiva obrazloženje drugostupanjske odluke, s obzirom da drugostupanjski sud izvodi zaključak da se radi o ugovoru o ortakluku u smislu odredbe čl. 647.a ZOO-a koji je bio sklopljen između trgovačkog društva u vlasništvu tužitelja-protutuženika ZMR d.o.o. i supruga tuženice-protutužiteljice te tužitelja-protutuženika kao fizičke osobe, iz spisa proizlazi da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. lipnja 1994. (list 232-234 spisa) sklopilo trgovačko društvo tužitelja-protutuženika, a Ugovor o zajmu 27. lipnja 1995. (list 4-5 spisa) tužitelj-protutuženik kao fizička osoba.

12.5. Tužitelj-protutuženik je u svom stranačkom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu 2. ožujka 2010. (list 230. spisa) naveo da u Raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora nije uneseno da mu tuženica-protutužitelja treba vratiti 100.000,00 DEM iz razloga što nije mogao prikazati kroz poslovanje poduzeća, odnosno opravdati takav iznos, s obzirom na iznos kojeg je kroz račune uložio. Stoga je ostalo nejasno zašto tužitelj-protutuženik nije u Raskid ugovora o zakupu razlučio i odvojeno prikazao ulaganja kao fizičke osobe od ulaganja trgovačkog društva ZMR d.o.o. ako je u predmetni prostor uložio sveukupno 100.000,00 DEM.

12.6. Ujedno u ovoj fazi postupka nije jasno ako je ulaganje u poslovni prostor izvršilo trgovačko društvo tužitelja-protutuženika kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjske odluke (pozivajući se na odredbu čl. 221.a ZPP) odnosno a contrario da tužitelj- protutuženik nije vršio ulaganja kao fizička osoba, dok je tužbeni zahtjev podnio tužitelj- protutuženik kao fizička osoba kojim zahtijeva isplatu novčanog iznosa za koji tvrdi da je na temelju ugovora o zajmu uložio kao fizička osoba u poslovni prostor tuženice- protutužiteljice.

12.7. Također osnovano tuženica-protutužiteljica revizijskim navodima ukazuje da tužitelj-protutuženik nije tijekom postupka tvrdio da bi disimulirani ugovor bio upravo ugovor o ortakluku s obzirom da iz stranačkog iskaza tužitelja-protutuženika koji je saslušan na ročištu glavne rasprave od 26. lipnja 2001. (list 11 spisa) te i 2. ožujka 2010. (list 230 spisa) tužitelj-protutuženik tvrdi da on „direktno na ruke tuženici - protutužiteljici nije dao novac koji je označen u ugovoru o zajmu ali da ga je dao kroz adaptaciju poslovnog prostora na način da je jedan dio on kao fizička osoba ulagao a jedan dio njegovo trgovačko društvo, te da se investicije odnosi na građevinske radove, inventar i dokumentaciju“.

13. Zbog počinjenih bitnih povrede ovaj sud nije u mogućnosti ispitati niti pravilnost u primjeni materijalnog prava. Stoga će u ponovnom postupku sud drugog stupnja otkloniti navedene nedostatke valjano ocijeniti sve dokaze i raspraviti sva pitanja odlučna za ovo presuđenje te potom ponovno odlučiti o tužbenom i protutužbenom zahtjevu pazeći na dispozitivno načelo u smislu odredbe čl. 2. ZPP da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u parničnom postupku, pri čemu ima ovlaštenje pravno kvalificirati ugovor, ali u granicama činjeničnih tvrdnji stranaka.

14. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tuženice-protutužiteljice i ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP.

Zagreb 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić