REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2202/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-1504/2023-2 od 15. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2697/2019 od 24. listopada 2023., u sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-810/2022-4 od 18. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-889/2019- 31 od 24. ožujka 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda počinjene zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava na koje se tuženica već pozivala u drugostupanjskom postupku.

2. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

1. Je li sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u pojedinačnom postupku pokrenutom od strane potrošača radi povrata stečenog bez osnove;

2. Je li sud u postupku pokrenutom temeljem članka 138.a ZZP/09 beziznimno vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa unatoč drukčijem činjeničnom stanju utvrđenom u pojedinačnom postupku;

3. Je li sud prilikom utvrđivanja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dužan provesti test nepoštenja, odnosno dati obrazloženje vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama članka 81. stavak 5. i članka 84. ZZP/03;

4. Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana odnosno suprotno odredbi članka 319. stavka 2. ZOO-a te na taj način drukčije pravno kvalificirati ugovor;

5. Može li se udruga potrošača smatrati vjerovnikom u skladu s odredbom članka 241. ZOO odnosno prekida li se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane udruge potrošača tijek zastare za tražbine individualnih potrošača;

6. Ima li tužitelj, u slučaju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pravo na povrat preplate sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe;

7. Je li dopušteno sudu prigovor zastare ocijeniti primjenom pravnog pravila koje nije bilo na snazi u vrijeme nastupanja zastare;

8. U posebnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv banke radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je banka stekla od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u CHF, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovno naplaćivale za kredite u hrvatskim kunama;

9. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

10. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, smatrati cijenom ugovora kreditu u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva;

11. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita protivna, odnosno je li sukladna članku 1024. stavku 3. i članku 345. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima;

12. Ima li banka - davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane člankom 1024. stavkom 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju da se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita da naknadi štetu davatelju kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz članka 1024. ZOO?

3. Tuženica smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu cijeneći da se radi o pitanjima koja se primjenjuju na veliki broj CHF ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i da o odgovorima na ta pitanja ovisi rješavanje velikog broja parničnih postupaka koji su pokrenuti protiv tuženice i drugih banaka. Kao razlog važnosti predlagateljica navodi nepodudarnost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama broj Revt-26/09 od 12. veljače 2014., Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023., kao i s pravnim shvaćanjem istog suda broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., zatim i s odlukama Ustavnog suda RH broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. i U-III-2233/2018 od 10. lipnja 2020. te pravnom praksom Suda EU izraženoj u odluci broj C-415/11 od 14. ožujka 2013. i C-226/12 od 16. siječnja 2014., a kao razlog važnosti istaknuta je i neujednačena praksa drugostupanjskih sudova jer predlagatelj ocjenjuje da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda nepodudarna s pravnim shvaćanjem izraženim u, primjerice, presudi Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-1371/2016 od 11. prosinca 2017., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2394/2016 od 28. lipnja 2017. i dr. Pored toga, sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije ukazuje i na nezakonitost kao razlog važnosti.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

5. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na prvih osam naznačenih pravnih pitanja u skladu su s pravnim shvaćanjima koje je revizijski sud zauzeo na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022., kao i s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022. i dr. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženice ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse te time osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. S druge strane, prema ocjeni revizijskog suda, ni potrebe razvoja prava ne opravdavaju dopuštenje revizije zbog toga što su odluke na koje ukazuje bile egzistentne i prije donošenja naprijed navedenih odluka revizijskog suda i nisu im suprotne.

6. Deveto i deseto naznačeno pitanje također nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, jer odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. U konkretnom je slučaju sud drugog stupnja, osim testa transparentnosti, pravilno proveo i test poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

7. Jedanaesto i dvanaesto naznačeno pitanje također nisu važna pitanja jer je pobijana odluka u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda iz odluke poslovni broj Rev 1020/2021-2 od 4. listopada 2022. Dodatno, u odnosu na drugo naznačeno pitanje, valja navesti i da tuženica nije dokazala da joj je nastala šteta u visini naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa samim time tuženica kroz navedeno pitanje prikazuje odlučno činjenično stanje drukčijim od onog kako je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

8. U vezi s nezakonitošću istaknutoj kao indikatorom važnosti zbog tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojeg bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

9. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženice valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

10. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što joj je, prema ocjeni ovog suda, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženice, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene pa time što nižestupanjski sudovi nisu prihvatili baš sve tuženikove dokazne prijedloge, a koje odbijanje je obrazloženo, nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, jer je u smislu odredbe članka 220. ZPP sudu pridržano pravo odlučiti o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a pravo tuženice na raspravljanje pred sudom ostvareno je upravo omogućavanjem iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. U takvim okolnostima tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno navedeno temeljno ljudsko pravo.

11. Stoga, kada tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil