Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1029/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnice Margita Kiš Kapetanović i Sanja Porobija, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, Galleria Importane, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9590/2019-22 od 10. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9590/2019-22 od 10. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih kamata iznos od 741,88 kuna (slovima:sedamstočetrdesetjednakunaosamdesetosamlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 23,39 kuna od 15.08.2009. do isplate,

- 23,66 kuna od 15.09.2009. do isplate,

- 23,36 kuna od 15.10.2009. do isplate,

- 23,56 kuna od 15.11.2009. do isplate,

- 23,52 kuna od 15.12.2009. do isplate,

- 24,05 kuna od 15.01.2010. do isplate,

- 24,39 kuna od 15.02.2010. do isplate,

- 24,32 kuna od 15.03.2010. do isplate,

- 24,66 kuna od 15.04.2010. do isplate,

- 25,28 kuna od 15.05.2010. do isplate,

- 25,41 kuna od 15.06.2010. do isplate,

- 26,14 kuna od 15.07.2010. do isplate,

- 26,11 kuna od 15.08.2010. do isplate,

- 27,62 kuna od 15.09.2010. do isplate,

- 26,74 kuna od 15.10.2010. do isplate,

- 26,94 kuna od 15.11.2010. do isplate,

- 27,90 kuna od 15.12.2010. do isplate,

-314,83 kuna od 07.01.2011. do isplate,

s tim da su stope kamata određene od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF iznos od 23.124,85 kuna (slovima: dvadesettritisućestodvadesetčetirikuneosamdesetpetlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:

- 156,75 kuna od 15.01.2009. do isplate,

- 158,67 kuna od 15.02.2009. do isplate,

- 96,55 kuna od 15.03.2009. do isplate,

- 110,80 kuna od 15.04.2009. do isplate,

- 113,64 kuna od 15.05.2009. do isplate,

- 89,12 kuna od 15.06.2009. do isplate,

- 93,39 kuna od 15.07.2009. do isplate,

- 72,99 kuna od 15.08.2009. do isplate,

- 99,00 kuna od 15.09.2009. do isplate,

- 70,11 kuna od 15.10.2009. do isplate,

- 88,78 kuna od 15.11.2009. do isplate,

- 85,80 kuna od 15.12.2009. do isplate,

- 136,21 kuna od 15.01.2010. do isplate,

- 168,58 kuna od 15.02.2010. do isplate,

- 161,57 kuna od 15.03.2010. do isplate,

- 193,73 kuna od 15.04.2010. do isplate,

- 252,66 kuna od 15.05.2010. do isplate,

- 265,29 kuna od 15.06.2010. do isplate,

- 334,56 kuna od 15.07.2010. do isplate,

- 332,22 kuna od 15.08.2010. do isplate,

- 475,82 kuna od 15.09.2010. do isplate,

- 392,18 kuna od 15.10.2010. do isplate,

- 411,52 kuna od 15.11.2010. do isplate,

- 502,36 kuna od 15.12.2010. do isplate,

-18.262,52 kuna od 07.01.2011. do isplate,

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi parnične troškove tužiteljici JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu 10.700,00 kuna (slovima: desettisućasedamstokuna ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 10. veljače 2022. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, za nadoknadom parničnih troškova u iznosu 5.000,00 kuna (slovima:pettisućakuna).

2. Protiv prvostupanjske presude, žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992.,58/93, 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. ispravak, 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 153/23 - u daljnjem tekstu: ZPP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se žalbom poziva tuženik, budući da je suprotno žalbenim navodima, izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1. U odnosu na žalbeni prigovor da je tuženici u točki II. izreke naloženo da plati iznos od 23.124,85 kn, a da sve tražbine iz citirane točke daju drugačiji zbroj, valja odgovoriti da zbroj pojedinačnih iznosa iznosi 23.124,82 kn, a što je manje od iznosa koji je tuženica u obvezi platiti. Time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi upire tuženica.

6. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud u postupku utvrdio i cijenio sve odlučne činjenice potrebne za donošenje pravilne odluke.

7. Nije osnovani niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice za isplatu s osnove preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: [broj] kojega su nesporno **.**.2008. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) na svotu od 22.570,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i rokom otplate od 60 mjeseci, a kojim odredbama je ugovoreno plaćanje kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno promjenama tržišnih uvjeta i samostalnih odluka tuženika, kao i isplata prema tečaju CHF na dan isplate, koje je tužiteljica platila u ispunjenju ovih ugovornih odredbi.

9. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čemu obrazlaže ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a po provedbi knjigovodstvenog vještačenja prihvaća zahtjev za isplatu preplaćenih svota.

10. Nadalje, dopušta preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 17. rujna 2021. kojim je postavljen konačni tužbeni zahtjev odmah nakon što je tužiteljici dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pa odlučuje primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP ocjenjujući kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka (čl. 190. st. 3. ZPP).

10.1. Odredbom čl. 190. st. 2. ZPP propisano je da, iznimno od odredbe stavka 1. tog članka (tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu), tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je stavkom 3. istog članka određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi, ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

10.2. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji upućuju da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe preinačenje tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP jer je, sukladno ocjeni ovog suda drugog stupnja, preinaka tužbe u ovom predmetu bila svrsishodna. Naime, tužiteljica je postavila zahtjev, podneskom od 17. rujna 2021., čim su joj bili poznati svi elementi visine naknade, koji bez njegove krivnje, jer je upravo tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, nisu bili poznati ranije, pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/13, 9/05, 1/06, 2/10).

10.3. Imajući u vidu i činjenicu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva zbog kojeg je i proveden dokaz vještačenjem, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP.

11. U ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13. U odnosu na primjenu odredbe čl. 502. c. ZPP koja je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u Europsku uniju valja reći da i u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije), postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

14. Nije osnovano niti upućivanje tuženika na shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. C-81/19 jer, suprotno navodima žalbe, odredbe predmetnih ugovora o kreditu nisu isključene od ocjene nepoštenosti. Naime, nakon što je na temelju direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pitanje iz žalbe predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti na temelju presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

16. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16.1. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 dalje u tekstu: ZOO), a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

17.1. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

17.2. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

18. Tuženik je nadalje nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO.

19. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

20. Označenim dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine2, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023-dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, na koje utvrđenje ne utječu žalbeni navodi tuženika kojima upućuje, uz ostalo i na odluke drugih sudova, te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03- dalje: ZZP) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužiteljice sud prvoga stupnja utvrdio je da je tužiteljica podigla predmetni kredit radi podmirenja dugovanja na karticama i radi vraćanja dugova privatnim osobama, jer se ranije zadužila. Iskazala je da je bila u teškoj bračnoj situaciji, tako da je bilo pozajmica i od kamatara te je podizanjem predmetnog kredita podmirila dug po karticama i dugove privatnim osobama, a predmetni kredit je vratila nakon tri godine, jer su kamate enormno rasle i to otpremninom, jer je otišla u prijevremenu mirovinu. U konkretnom slučaju tužiteljica je kao korisnica kredita sklopila s bankom kao kreditorom ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu te je ista novčana sredstva iskoristila za podmirenje dugova po karticama i radi vraćanja dugova privatnim osobama, dakle za osobne potrebe, te je stoga pravilno sud prvoga stupnja utvrdio da je ista potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP, pa je žalbeni prigovor tuženika da ista nije potrošač, odnosno da nema aktivnu legitimaciju odbijen kao neosnovan, a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužiteljica nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio.

24. Prvostupanjski sud je financijskim vještačenjem pravilno utvrdio visinu zahtjeva i naložio tuženiku isplatu svote koju je tužiteljica platila na osnovi ništetne odredbe glede valutne klauzule te razlike u visini kamatne stope, sve u odnosu na vrijeme korištenja kredita, a za koju je umanjena njezina imovina na temelju osnove koja je otpala.

25. U odnosu na žalbeni prigovor zastare valja odgovoriti da kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a koje pravno shvaćanje u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 33/22, od 31. siječnja 2022. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., to zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli nije nastupila. Prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev s osnove preplaćenih kamata također je neosnovan s obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), a tužba je u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka. Slijedom navedenoga neosnovan je i taj žalbeni prigovor tuženika.

26. Žalbene navode tuženika koji nisu od odlučnog značaja ovaj sud nije ocijenio (članak 375. stavak 1. ZPP-a).

27. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz gore citiranih članaka.

28. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužiteljice (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).

28.1. Također, protivno navodima iz žalbe da je prema odredbi članka 106. a ZPP-a tužitelj kao obveznik e-komunikacije sve podneske, pa time i troškovnik trebao dostaviti putem e-komunikacije, sud prvog stupnja pravilno je prihvatio troškovnik koji je tužitelj predao sudu neposredno na ročištu 24. studenog 2021.

29. Odluka o kamatama na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi čl. 30. st. 2 Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024, a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st. 2 ZOO.

30. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

31. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tuženik odbijen sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević