REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2995/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ELEKTRO IMBER d.o.o. Zagreb, Nova cesta 184, OIB 41188361058, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bradvica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bradvica Marić Wahl Cesarec d.o.o. Zagreb, Miramarska 24, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Davor Palatinuš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Palatinuš i partneri d.o.o., Zagreb, Nova ves 74, radi isplate iznosa od 23.440,84 EUR, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-719/2024-2 od 13. ožujka 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj Povrv-417/2022- 54 od 12. prosinca 2023., u sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-719/2024-2 od 13. ožujka 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj Povrv-417/2022-54 od 12. prosinca 2023.
2. U odgovoru na prijedlog tužitelj osporava navode tuženika te predlaže prijedlog tuženika odbaciti podredno odbiti.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije osnovan i nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja za koja smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, te da se pozvao na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5. Tuženik u prijedlogu postavlja sljedeća pravna pitanja:
„1. Ima li tužitelj pravo na kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa refundacije prema tuženiku i prije nego što dospije tuženikov račun za najam a koji radi ispunjenja svoje obveze, tuženik mora umanjiti na način kako to propisuje čl. 13. Pravilnika HAKOMA-a?
2. Je li odredbom čl. 13. st. 4. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (NN 36/2016) određeno odnosno odredivo dospijeće obveze infrastrukturnog operatora refundiranja troškova materijala i radova ili nije?
odnosno
je li ugovaranjem načina ispunjenja tuženikove obveze: refundiranja troškova materijala i rada umanjenjem tuženikovog računa za najam ujedno ugovoren određen ili učinjen odredivim) i rok ispunjenja tuženikove obveze prema tužitelju?
3. Može li tuženik biti dužan tužitelju zakonske zatezne kamate za zakašnjenje iako je ispunio svoju obvezu refundiranja troškova materijala i radova umanjenjem tuženikovog računa za najam u skladu s čl. 13. st. 4. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (NN 36/2016)?
4. Može li račun za refundaciju troškova materijala i radova kojeg tužitelj izdaje tuženiku dospjeti prije računa kojeg tuženik izdaje tužitelju za najam prostora u kabelskoj kanalizaciji, u situaciji u kojoj je propisana obveza tuženika kao infrastrukturnog operatora da troškove materijala i radova refundira tužitelju kao infrastrukturnom korisniku, jednokratnim umanjenjem računa za najam po drugim ugovorima za zajedničko korištenje kabelske kanalizacije, a u slučaju da se cjelokupni iznos ne može refundirati u tekućoj godini, preostali iznos će se refundirati od sljedećeg računa i tako sve do konačnog refundiranja?
5. Je li obveza tuženika kao infrastrukturnog operatora kako je ista propisana čl. 13.st.4. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (NN 36/2016) obveza isplate iznosa refundacije troškova materijala i radova prema dospijeću kojeg tužitelj jednostrano odredi u svom računu, ili obveza umanjenja računa za najam sa refundacijom troškova materijala i radova pa slijedom navedenog je li obveza infrastrukturnog operatora (tuženika) novčana obveza ili nenovčana obveza koja se izražava u novčanim ekvivalentu?
6. Da li ugovaranje istovremenog dospijeća međusobnih obveza ugovornih strana ima značenje da je unaprijed isključena mogućnost pada tuženika u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze i posljedično tome unaprijed isključeno tužiteljevo pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata, te da bi tako ugovoreno, istovremeno dospijeće međusobnih obveza ugovornih strana bilo protivno odredbi čl. 29. st.1. ZOO?
7. Je li došlo do povrede načela jednake vrijednosti činidaba i povrede načela ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa u situaciji kada tuženik ima pravo na zakonsku zateznu kamatu u slučaju zakašnjenja s podmirenjem računa za najam prostora u kabelskoj kanalizaciji, a tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja tuženika u refundiranju troškova materijala i rada umanjenjem računa za najam već pravo na naknadu štete?
8. Mora li sud voditi računa o općim načelima obveznog prava (o dužnosti ispunjenja obveze i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), pri tumačenju odredbe čl. 13. st. 4. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (NN 36/2016) u vezi:
utvrđivanja roka ispunjenja tuženikove obveze refundiranja troškova materijala i rada umanjenjem računa za najam, te
osnovanosti ili neosnovanosti prava tužitelja na zakonsku zateznu kamatu u slučaju zakašnjenja tuženika s ispunjenjem njegove obveze,
u okolnostima u kojima bi tuženik ispunjavajući svoju obvezu sukladno propisanim odredbama, uvijek bio u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate radi zakašnjenja u ispunjenju propisane obveze?“.
6. Kao razloge važnosti postavljenih pitanja tuženik navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-242/2004 od 21. rujna 2005., Rev-x-592/2015 od 1. rujna 2020., Rev-691/2014 od 29. svibnja 2018., Rev-x-755/2018 od 24. rujna 2014., Rev-1712/2000 od 1. listopada 2003., Rev-516/2007 od 12. rujna 2007., Rev- 533/2002 od 4. ožujka 2004., Rev-640/2005 od 22. veljače 2006., Rev-x-106/2012 od 29. svibnja 2013., Rev-230/2002 od 18. veljače 2004., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-321/2003 od 23. kolovoza 2006.
7. Revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 385.a („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22
– dalje: ZPP) jer njima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje i ističe prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a), pa se u okviru takvih pitanja prijedlog ne može razmatrati. Naime, takva pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.
7.1. Upravo iz tog razloga niti razlozi važnosti na koje se tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujući s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom.
8. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreci ovog rješenja.
9. Glede tuženikovih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, treba istaći da čl. 6. st. 1. Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst) sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
10. Obzirom da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, revizija je u tom dijelu odbačena na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.
Zagreb, 4. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
