Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-505/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici u OD Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu radi isplate, nakon održane glavne i javne dana 6. veljače 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja ŠV odvjetničke vježbenice u OU Davor Bartolac u Karlovcu i zamjenice punomoćnice tuženika Lorene Bakić odvjetnice u OD Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, a objavljene dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210234420 od 13. srpnja 2007.g. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II.

Tužena Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 dužna je tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 150,55 eura (sto pedeset eura i pedeset pet centi)/ 1.134,35 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2007. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka u iznosu od 281,25 eura (dvjesto osam deset jedan euro i dvadeset pet centi), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (4. ožujka 2025.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 13.07.2007. s tuženom sklopio Ugovor o kupnji motornog vozila kojim ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 17.223,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene. Tužena je predmetnu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale.Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, iz prometa po kreditu vidljivo je da je tužena 20. srpnja 2007.g., od tužitelja naplatila iznos od 1.134,35 kn/150,55 EUR u korist „isplata kredita- u korist naknade“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bilo dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tužene. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 2. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 150,55 EUR / 1.134,35 kn naplaćena 20. srpnja 2007. godine, a tužba je podnesena 2023. godine znači nakon više od 16 godina. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja DV kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2004. sa lista br. 5-8, predračuna sa lista br. 9-10, pregleda partija prometa kredita sa lista br. 11-17. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova neosnovano naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210234420 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.223,04, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, da je u dijelu čl. 2. predmetnog Ugovora između ostalog ugovoreno:„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

7. Tužitelj AV saslušan kao stranka u postupku je životno, uvjerljivo iskazivao te je potvrdio da je kreditom kupio osobno vozilo za svoje vlastite potrebe, ne za potrebe firme niti obrta. Došao je u auto kuću ZAK Ilovac i tamo su mu rekli da se sve rješava preko njih, te kada se odlučio za kupnju bio je pripremljen kredit, nije išao uopće u banku. Nije birao niti banku niti valutu, a njegova banka je Karlovačka banka u kojoj ima otvoren tekući račun. Na početku mu je rata, njegova plaća i ukupna cijena odgovaralo sve do trenutka kada su rate počele jako rasti. Ističe da što su ga tražili da im je on i platio, nije znao za nikakva pravila a na što se odnose navedeni troškovi tvrdi da ne zna. S obzirom na protek vremena ne može se sjetiti da li mu je banka spornu naknadu i troškove oduzela od ukupnog iznosa kredita ili je to morao platiti. Kredit je vraćen 2012.g. Na pitanje pun. tuženika odgovara da je ugovor pročitao letimično zaimalo ga je vrijeme otplate, rata i nije posebno proučavao ugovor. Iznos naknade koji treba platiti nije znao koji je, a ne može se niti sjetiti nešto posebno da li se spominjalo oko te naknade. Bio je ing. strojarstva u vrijeme podizanja kredita. Nije bilo govora prije potpisivanja ugovora o posebnim stavkama a ja pristao je da sve plati što su ga tražili da može kupiti auto. Ugovore doživljava kao tipske ugovore i nije posebno proučavao stavku po stavku jer se niti ne razumije u to. Plaćanje navedenih troškova u iznosu od 150,55 eura tada ga financijski nije ugrozilo u okviru svih obveza po kreditu. Nije tražio niti se protivio visini naknade, a nije niti pregovarao oko toga niti s auto kućom niti je tražio da ide u banku, a niti je tražio savjet negdje drugdje.

8. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

9. Dakle, temeljem iskaza tužitelja DV i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitoj odredbi koja je protivna prisilnim propisima i stoga je sud odredbu utvrdio ništetnom primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 86.. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dana 20. srpnja 2007., time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. izreke presude.

10. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva-troškove kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV- 308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primjenjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj potražuje u ovom postupku. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njezin sadržaj pa je zbog toga i ništetna. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ona uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je zbog toga i ništetna.

11. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

12. Obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora temeljem koje je tužitelj uplatio tuženiku iznos od tadašnjih 1.134,35 kuna, a sadašnjih 150,55 eura dana 20. srpnja 2007., stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO- a odlučio kao u izreci.

13. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, dok pravo na povrat novčanog iznosa sa osnova stjecanja bez pravne osnove zastarijeva za pet godina. Dakle, u konkretnom slučaju zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući tužitelj ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Stoga nije istekao zakonski rok od pet godina za zastaru novčanog potraživanja, jer zastara nije niti počela teći.

14. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

16. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

17. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

18. Tužitelju prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 150,55 eura pripada trošak sastava tužbe od 11. srpnja 2023. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV- om u iznosu od 62,50 eura, sastava podneska od 10. listopada 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 18. rujna 2024. sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 18. rujna 2024. sa PDV-om u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 9. t.5.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 4. ožujka 2025. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV- om u iznosu od 31,25 eura.

19. Dakle, tužitelju su ukupno priznati troškovi u iznosu od 281,25 eura.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 4. ožujka 2025.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Damir Metelko odvjetnik u Zagrebu