Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-3275/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umičević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Mirele Mijoč Kramar kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HSŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici HS, protiv tuženika ZAGREBAČKI HOLDING, društvo s ograničenom odgovornošću za održavanje čistoće, putnička agencija, šport, upravljanje ob, OIB 85584865987, Ulica grada Vukovara 41, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Denisu Bajsu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 7428/2020-31 od 28. listopada 2022., dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7428/2020-31 od 28. listopada 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI HOLDING, PODRUŽNICA AUTOBUSNI KOLODVOR, OIB: 85584865987, Avenija Marina Držića 4, Zagreb, isplatiti tužiteljici HSŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike plaće iznos od 54.542,41kn /7.239,02 eura bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

− iznos od 868,36 kuna od 16.09.2015.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 909,71 kuna od 16.10.2015.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 909,72 kuna od 16.11.2015.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 868,36 kuna od 16.12.2015.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 951,08 kuna od 16.01.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 873,24 kuna od 16.02.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 873,25 kuna od 16.03.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 956,41 kuna od 16.04.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 873,23 kuna od 16.05.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 914,82 kuna od 16.06.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 914,82 kuna od 16.07.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 873,23 kuna od 16.08.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 956,43 kuna od 16.09.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 914,82 kuna od 16.10.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 873,23 kuna od 16.11.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 914,82 kuna od 16.12.2016.g. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak

− iznos od 914,82 kuna od 16.01.2017.g. pa do isplate

− iznos od 919,92 kuna od 16.02.2017.g. pa do isplate

− iznos od 836,29 kuna od 16.03.2017.g. pa do isplate

− iznos od 961,76 kuna od 16.04.2017.g.pa do isplate

− iznos od 836,30 kuna od 16.05.2017.g. pa do isplate

− iznos od 961,75 kuna od 16.06.2017.g. pa do isplate

− iznos od 919,93 kuna od 16.07.2017.g.pa do isplate

− iznos od 878,14 kuna od 16.08.2017.g. pa do isplate

− iznos od 961,75 kuna od 16.09.2017.g. pa do isplate

− iznos od 418,14 kuna od 16.10.2017.g. pa do isplate

− iznos od 919,92 kuna od 16.11.2017.g. pa do isplate

− iznos od 919,92 kuna od 16.12.2017.g. pa do isplate

− iznos od 878,14 kuna od 16.01.2018.g. pa do isplate

− iznos od 967,09 kuna od 16.02.2018.g. pa do isplate

− iznos od 840,93 kuna od 16.03.2018.g. pa do isplate

− iznos od 925,06 kuna od 16.04.2018.g. pa do isplate

− iznos od 882,99 kuna od 16.05.2018.g. pa do isplate

− iznos od 967,09 kuna od 16.06.2018.g. pa do isplate

− iznos od 882,99 kuna od 16.07.2018.g. pa do isplate

− iznos od 925,06 kuna od 16.08.2018.g. pa do isplate

− iznos od 967,09 kuna od 16.09.2018.g. pa do isplate

− iznos od 840,93 kuna od 16.10.2018.g. pa do isplate

− iznos od 967,09 kuna od 16.11.2018.g. pa do isplate

− iznos od 925,03 kuna od 16.12.2018.g. pa do isplate

− iznos od 883,01 kuna od 16.01.2019.g. pa do isplate

− iznos od 972,43 kuna od 16.02.2019.g. pa do isplate

− iznos od 845,58 kuna od 16.03.2019.g. pa do isplate

− iznos od 887,86 kuna od 16.04.2019.g. pa do isplate

− iznos od 930,16 kuna od 16.05.2019.g. pa do isplate

− iznos od 972,44 kuna od 16.06.2019.g. pa do isplate

− iznos od 845,59 kuna od 16.07.2019.g. pa do isplate

− iznos od 972,42 kuna od 16.08.2019.g. pa do isplate

− iznos od 930,17 kuna od 16.09.2019.g. pa do isplate

− iznos od 887,86 kuna od 16.10.2019.g. pa do isplate

− iznos od 972,43 kuna od 16.11.2019.g. pa do isplate

− iznos od 887,86 kuna od 16.12.2019.g. pa do isplate

− iznos od 896,34 kuna od 16.01.2020.g. pa do isplate

− iznos od 1.028,50 kuna od 16.02.2020.g. pa do isplate

− iznos od 876,92 kuna od 16.03.2020.g. pa do isplate

− iznos od 995,87 kuna od 16.04.2020.g. pa do isplate

− iznos od 981,66 kuna od 16.05.2020.g. pa do isplate

− iznos od 961,73 kuna od 16.06.2020.g. pa do isplate

− iznos od 984,62 kuna od 16.07.2020.g. pa do isplate

− iznos od 965,30 kuna od 16.08.2020.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja odobrenih kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te da plati trošak parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn/1.493,13 eura zajedno s zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi koja teče od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troška parničnog i žalbenog postupka tuženiku podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28713,89/14 i 70/19,80/22,,114/22,155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Među strankama nije sporno da je ovdje tužiteljica imala zasnovan radni odnos kod tuženika temeljem ugovora o radu od 2. travnja 2009. za obavljanje poslova radnog mjesta- prodavača karata u Putničkom prometu te da je zaključen Dodatak predmetnog ugovora o radu od 3. travnja 2014. te nije sporno da je tužiteljici u spornom vremenskom razdoblju koji je predmet ovog postupka isplaćivana plaća sa koeficijentom složenosti 2,30.

7.1. Međutim ovdje je sporno je li se tužiteljici trebala isplaćivati plaća prema koeficijentu 3,00 a koji koeficijent je određen za posao samostalnog višeg referenta za prometne redove, cijene, obr. peronizacije i parkiranja a s obzirom da je tužiteljica usmenim nalogom tuženika od 6. rujna 2011. te pismenim nalogom tuženika od 8. rujna 2014. obavljala upravo te poslove samostalnog višeg referenta.

8. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka kao i u fazi žalbenog postupka u bitnome ističe da je tužiteljica po nalogu tuženika kao poslodavca obavljala samo neke ( ne sve) od poslova koji potpadaju pod radno mjesto samostalnog višeg referenta za prometne redove cijene, obr. peronizacije i parkiranja a pri tome iz opisa poslova radnog mjesta prodavača putnih karata a za koje je ovdje tužiteljica imala zaključen ugovor o radu proizlazi da su izvršitelji na tom radnom mjestu dužni obavljati i neke druge poslove .

8.1. Nadalje tuženik ističe da tužiteljica za radno mjesto samostalnog višeg referenta nije imala propisane uvjete a to su visoka stručna sprema pa i iz tih razloga na nju se nije mogao primijeniti pri obračunu plaće koeficijent 3,00 jer bi to bilo protivno odredbi čl. 103. Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 -dalje ZR).

9. Tuženik u žalbenim navodima ističe da tužiteljica u tužbenom zahtjevu nije specificirala utuženo razdoblje jer nije navela koji bi bio prvi mjesec za koji potražuje isplatu razlike plaće niti do kojeg datuma zadnjeg mjeseca to traži pa stoga podnošenjem tužbe 27. kolovoza 2020. nije došlo do prekida zastare te su stoga potraživanja tužiteljice, a koja se odnose na razdoblje od kolovoza 2015. do veljače 2017., u zastari a sud uopće u obrazloženju pobijane odluke nije problematizirao prigovor zastare iz naprijed navedenih razloga koje ističe tuženik.

10. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da iz iskaza svjedoka RS, zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja putničkog prometa, kao i svjedokinje DS, zaposlena na radnom mjestu referenta za vozne redove, cijene, peronizacije i parkiranja u bitnome proizlazi da je tužiteljica zaista obavljala poslove samostalnog višeg referenta za prometne redove, cijene, obr. peronizacije i parkiranja a ne poslove radnog mjesta za koje je imala zaključen ugovor o radu ( prodavač putnih karata) te da joj se i nadalje isplaćivala plaća kao da je zaposlena na radnom mjestu prodavača karata a koji posao više nije obavljala,

- da svjedokinja DS, a koja je obavljala isti posao kao i tužiteljica, u svom iskazu jasno navodi da obim njenog posla kao i tužiteljice je u svemu bio jednak ali kako je svjedokinja imala ugovor za taj posao bila je odgovorna osoba pa je sve potpisivala, dok svjedok RS u svom iskazu ističe da je tražio voditelja podružnice da se tužiteljici izmijeni koeficijent s obzirom da je obavljala posao referenta,

- da je tužiteljica obavljala posao samostalnog referenta usmenom odlukom a kasnije i pisanim nalogom dugi niz godina (9 godina),

- da je tužiteljica temeljem Zakona o rodiljnom i roditeljskim potporama ostvarila pravo na rad u polovici punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju a što proizlazi iz Dodatka ugovora o radu i to od travnja 2014.,

- da iz čl. 3. Dodatka ( list 9 spisa) proizlazi da se poslodavac obvezuje radnici isplaćivati plaću za polovicu punog radnog vremena, a naknadu plaće za preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena radnici će isplaćivati HZZO -Regionalno ured [adresa], temeljem Potvrde o isplaćenoj plaći, odnosno pripadajućoj plaći koju je poslodavac dužan dostavljati HZZO-u u roku od 2 dana od isplate plaće,

- da tužiteljica u svom iskazu navodi da je bila zaposlena u Zagrebačkom holdingu - Podružnica autobusni kolodvor na radnom mjestu prodavača putnih karata te je za to radno mjesto imala zaključen ugovor ali da je radila i kao informator te pohađala niz tečajeva i osposobila se za specijalistu u uredskoj primjeni računala,

- da ju je dana 6. rujna 2011. pozvao pomoćnik direktora i predložio da radi posao referenta za vozne redove i cijene te joj je rekao da taj odjel treba dovesti u red u smislu digitalizacije i sl., prihvatila je taj posao i pretpostavljala je da će za to radno mjesto imati bolju plaću te u početku nije ništa pitala za plaću ali kako je već 9 godina radila na tom novom radnom mjestu bez zaključenja novog ugovora počela se usmeno ispitivati a kasnije i pismenim putem o svom radnom statusu,

- da je na tom radnom mjestu kada je došla raditi bilo četiri zaposlenika, a kasnije je na tom radnom mjestu bila kolegica DS i ona, te je kolegica DS dobila novi ugovor o radu za mjesto rukovoditelja dok je tužiteljica jedina ostalo na radnom mjestu referenta obavljajući taj posao,

- da kada je podigla tužbu je bila premještena na blagajnu i o tome ju je obavijestila kolegica DS kada su dobili dopis pred tužbu,

- da je cijelo vrijeme primala plaću za radno mjesto prodavača putnih karata,

- da je provedenim financijskim vještačenjem po Vještak Tkalec d.o.o. a kojeg sud prihvaća kao stručnog i obrazloženog utvrđeno da je razlika plaće za utuženo vremensko razdoblje primjenom koeficijenta 3,00 koju bi tužiteljica ostvarila iznosila 54.542,41 kn /7.239,02 EUR bruto a na taj konačni matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud na temelju gore navedenih utvrđenja, i to da je tužiteljica premještena na drugo radno mjesto te je obavljala poslove isključivo tog drugog radnog mjesta a ne više posao za koji je imala zaključen ugovor o radu ( prodavač putnih karata), izvodi pravilan pravni zaključak da joj je poslodavac, ovdje tuženik, dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktični rad.

12. Žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica obavljala samo neke od poslova samostalnog višeg referenta za prometne redove, cijene obr. peronizacije i parkiranja, a ne sve, koje potpadaju pod radno mjesto samostalnog višeg referenta a što proizlazi iz pisanog naloga od 8. rujna 2014. pa da iz tih razloga nema obveze tuženika da joj isplati plaću koju isplaćuju radnicima za to radno mjesto, nisu osnovani.

13. Naime iz dokaznog postupka proizlazi da je upravo tužiteljica neovisno što pisanim nalogom nisu nabrojani pojedinačno svi poslovi radnog mjesta samostalnog višeg referenta, sadržajno obavljala poslove tog radnog mjesta jer to nedvojbeno i izričito navode saslušani svjedoci DS i AS.

13.1. Tuženik svoj pravni stav da je tužiteljica obavljala samo neke od poslova radnog mjesta samostalnog referenta želi potkrijepiti određenim navodima iz iskaza svjedokinje DS.

13.2. Međutim ovdje se radi o selektivnom pristupu tuženika i vađenju iz konteksta određenih navoda saslušane svjedokinje DS jer upravo iz iskaza svjedokinje jasno proizlazi da je ovdje tužiteljica obavljala sve poslove radnog mjesta samostalnog višeg referenta jer ista izričito navodi da nije bilo razlike u obimu posla ali da je svjedokinja jedino sve potpisivala jer je imala zaključen ugovor o radu za to radno mjesto dok tužiteljica takav ugovor nije imala.

14. Također pravilno zaključuje prvostupanjski sud, da neovisno što tužiteljica nije imala VSS koja je bila predviđena za radno mjesto koje je obavljala ( samostalni viši referent), to nije od utjecaja da tužiteljici bude isplaćena upravo ona plaća koja je predviđena za to radno mjesto stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

15. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

16. Upravo u vezi primjene predmetne odredbe ZR-a ukazuje i recentna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci Revr-925/2017 od 2. svibnja 2018. zauzeo stajalište da odredbu čl. 7. st. 1. ZR-a treba tumačiti na način da je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktični rad, pa i za onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu, budući je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata.

17. Žalbeni prigovori tuženika da se ovdje radi o privremenom obavljanju drugih poslova su u cijelosti neosnovani jer iz dokaznog postupka jasno proizlazi da u konkretnom slučaju tužiteljica nije privremeno premještena na poslove drugog radnog mjesta jer je na tom drugom radnom mjestu obavljala poslove 9 godina te upravo zbog tog vremenskog trajanja obavljanja poslova drugog radnog mjesta pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ovdje ne možemo govoriti o prekluziji tužiteljice jer nije u rujnu 2011. podnijela zahtjev za zaštitu prava jer se radi o povredama tužiteljičinih prava koje kontinuirano traju.

18. Međutim kako ovdje tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži samo isplatu razlike plaće ne možemo niti govoriti o prekluziji prava za podnošenje tužbe.

19. Tuženik u žalbenim navodima upućuje na odredbu čl. 23. st. 1. ZR-a a kojom odredbom je propisano da ako zakonom ili drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu su određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu može se sklopiti samo s osobom koja udovoljava tim uvjetima a u ovom konkretnom slučaju za radno mjesto samostalnog višeg referenta za prometne redove, cijene, obr. peronizacije i parkiranja kao poseban uvjet je propisana visoka stručna sprema ( VSS) a koji uvjet ovdje tužiteljica nije ispunjavala pa joj stoga niti ne može pripadati plaća primjenom koeficijenta 3,00 za to radno mjesto.

20. Međutim ovdje tuženik gubi iz vida da uvjeti određenog radnog mjesta nisu propisani zakonom već Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženika dakle odlukom tuženika koja može biti podložna promjenama, a s obzirom da je ovdje tužiteljica obavljala posao na kojeg je raspoređena nalogom poslodavca i kojeg je obavljala 9 godina iz čega jasno proizlazi da je ista očito bila sposobna bez obzira na stručnu spremu taj posao obavljati odgovorno i ispunjavati uvjete sadržaja tog radnog mjesta to je onda ovdje tuženik kao poslodavac dužan upravo tužiteljici isplatiti propisanu plaću za njen stvarni rad na tom radnom mjestu jer bi se u protivnom radilo o grubom kršenju prava radnika.

21. Prema tome upravo je tuženik kao poslodavac bio dužan riješiti radnopravni status tužiteljice koja je upravo nalogom poslodavca obavljala poslove drugog radnog mjesta od onog za koji je imala zaključen ugovor o radu.

22. Prigovor zastare kojeg ističe tuženik tijekom prvostupanjskog postupka kao i u fazi žalbenog postupka jer da tužiteljica nije odredila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utuženo razdoblje je neosnovan jer iz činjeničnog supstrata tužbe kao i samog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da je tužiteljica precizirala vremensko razdoblje za koje potražuje razliku plaće i to za razdoblje od 27. kolovoza 2015. do 27. kolovoza 2020.

23. Prema odredbi čl.139. ZR-a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, a u ovom konkretnom slučaju tužba je podnesena 27. kolovoza 2020. dakle u okviru zastarnog roka od 5 godina .

24. Žalbeni navodi tuženika se svode na to da isti vlastitu ocjenu dokaza suprotstavlja s sudskoj ocjeni dokaza a da pri tome ne navodi opravdane razloge zbog čega sudska ocjena dokaza ni bi imala uporište u provedenom dokaznom postupku.

25. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a riješeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

26. S obzirom da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku isti je odbijen s potraživanjem troška žalbenog postupka na temelju odredbe čl. 154.st. 1. ZPP-a.

27. Tužiteljica je odbijena s potraživanjem troška odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka ( čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević