Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-293/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Srok Lopar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 8, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, Poslovni broj P-1617/2023-22 od 17. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, Poslovni broj P- 1617/2023-22 od 17. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, Poslovni broj P-1617/2023-22 od 17. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod toč. II., III., IV. V., VI. i VII izreke.

III. Preinačava se presuda u pobijanom dijelu pod toč. VII izreke za iznos s kojim tužiteljica nije uspjela i sudi:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak postupka u iznosu od 1.105,00 Eur sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana".

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 306-779/2006 koji je sklopljen dana 29. prosinca 2006. godine između tužitelja GP iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić – Dekleva po brojem OV-39/2007 dana 3. siječnja 2007. godine u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka."

U toč. II. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-779/2006 koji je sklopljen dana 29. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić

– Dekleva po brojem OV-39/2007 dana 3. siječnja 2007.

-sadržana u st. 1. koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. ili drugog akta banke"

-sadržana u st. 2. koji glasi: "Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

Točkom III. izreke utvrđene su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306- 779/2006 koji je sklopljen dana 29. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić

– Dekleva po brojem OV-39/2007 dana 3. siječnja 2007. kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak,

-sadržane u čl. 3. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

-sadržane u čl. 4. st. 3. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Točkom IV. izreke, utvrđena je ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 306-779/2006 koji je sklopljen dana 29. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić – Dekleva po brojem OV-39/2007 dana 3. siječnja 2007. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2% (dva posto) iznosa kredita." pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

Točkom V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici, u roku od 15 dana iznos od 2.459,18 Eur, sa pripadajućim zateznim kamata pobliže navedenim u toč. V. izreke prvostupanjske presude.

Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 181,41 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 6. siječnja 2007. do isplate.

Točkom VII. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 918,17 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. rujna 2024. do isplate.

2. Presudu u dijelu pod toč. I. i VII. izreke (u dijelu s kojim nije uspjela s troškom) pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i u cijelosti usvojiti zahtjev tužitelja, te mu naknaditi troškove postupka, podredno, predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik osporava presudu u dijelu pod toč. II., III., IV., V., VI. i VII. izreke bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže, usvojiti navode žalbe i presudu preinačiti u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a tuženiku naknaditi troškove postupka, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je-djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora koja se odnosi na troškova obrade kredita i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost, pa nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuju žalitelji.

8. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 8. ZPP, jer je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, temeljeći svoje zaključke na rezultatima provedenog cjelokupnog dokaznog postupka.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

10. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio: da su stranke zaključile Ugovor o kreditu na iznos od 15.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci; da je među strankama ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2% (dva posto) iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu) ; da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja; da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 7,9% godišnje; da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva; da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen; da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru; da iz iskaza tužiteljice i svjedoka proizlazi da je tužiteljica zaključila Ugovor o kreditu kao fizička osoba, u privatne svrhe, pa se radi o potrošačkom ugovoru; da iz sadržaja predmetnog Ugovora proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive, te je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne; da je tijekom postupka utvrđeno da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF nit da su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

13. Isto tako pravilno je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3.9.2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

15. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st. i čl. 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

16. Valja navesti da su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

17. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati. Pritom tuženik nije u postupku dokazao da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. U odnosu na valutnu klauzulu valja reći je to zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, no ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Zato su prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih je on mogao ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

21. Neosnovano navodi tuženik da mu nije omogućeno raspravljanje pred sudom, jer prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je predložio tuženik, te na taj način sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

22. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svoje djelatnice ZP (osobnog bankara), a na pripremnom ročištu je predložio saslušanje tužiteljice, solidarnog dužnika JP, te javnog bilježnika Marije Grozdanić.

23. Prvostupanjski sud je prihvatio dokazne prijedloge tuženika te je saslušao tužiteljicu i svjedoka JP, a sam tuženik je odustao od saslušanja svoje djelatnice ZP.

24. Jednako tako, pravilno, prvostupanjski sud nije odredio saslušanje javnog bilježnika koji je je solemnizirao predmetni potrošački ugovor, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora bio obaviješten o rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i rizicima primjene promjenjive kamatne stope i fluktuacije tečaja švicarskog franka, obzirom da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije niti imao dužnost upozoriti potrošača na takve rizike, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

25. S obzirom na sve navedeno, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu nije omogućeno raspravljanje pred sudom.

26. Prvostupanjski sud je svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

27. U odnosu na osporavanu visinu potraživanje valja reći da se prigovor tuženika u stvari ne odnosi na sam izračun financijskog vještaka, već na zadatak vještačenja koji je sud dao vještaku odnosno tuženik se ne slaže s načinom na koji je vještak izvršio izračun. Kako je vještak za računovodstvo i financije svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s nalogom suda, a tuženik nije imao konkretnih primjedaba na njegov izračun, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i zasnovan na dokumentaciji u spisu.

28. Tuženik je tijekom postupka, a ponavlja i sada u žalbi stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu smatrajući da Ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu u konačnici od više uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćen iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope.

29. Tako izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (vidi presudu Vrhovnog suda republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., toč. 20.).

30. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat i to osnova preplaćenog tečaja CHF valute i ulazne naknade.

31. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 13. lipnja 2023. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

32. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, pa u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

33. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici i to s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 2.459,18 Eur, a s osnova ulazne naknade iznos od 181,41 Eur (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

34. Konačno, ovaj sud drugog stupnja prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 2% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.).

35. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno otklonio prigovor zastare, koji se ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su- IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

36. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 181,41 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 6. siječnja 2007., kada je tuženik, naplatio tužiteljici tu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

37. Vezanu uz žalbene navode tuženika, valja navesti da pravo tražiti utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredaba tužiteljici pripada i temeljem općih propisa obveznog prava-odredbe čl. 328. u svezi čl. 322. ZOO/05.

38. S obzirom da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu djelomično ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO jer je sklopljen protivno prisilnim propisima ZZP/03 u dijelu kojim je između stranaka ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula vezano uz valutu CHF to s obzirom na takvu ništetnost, pravo na isticanje koje se prema odredbama ZOO ne gasi tužiteljica ima pravo isticanja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora neovisno o tome što je kredit zatvoren te u cijelosti otplaćen.

39. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, pri čemu valja istaknuti da je tužiteljica pored tog tužbenog zahtjeva istaknula i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi.

40. Prema mišljenju ovog suda, a protivno žalbenim navodima tužitelja, pravni pristup sud prvog stupnja je pravilan.

41. Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije (dalje: Sud), potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.

42. Utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus, u kojem predmetu je sud protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

43. Prvostupanjski sud je dao pravilne razloge zašto ugovor može opstati i zašto on nije ništetan u cijelosti, koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa je žalba tužitelja u u tom dijelu neosnovana.

44. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

45. U u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki 5. izreke odlučeno "Članak 6. st. 1. i članka 7. st. 1. Direktive 93/13, te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13". Navedena odluka Suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač kao u konkretnom slučaju u cijelosti mu pripadne naknada parničnog troška čak i kad nije u cijelosti uspio u sporu. Navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće su i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava. S tim u vezi, valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova kako postupka, tako i troškova predmetnog vještačenja.

46. S tim u vezi, valjalo je tužiteljici dosudit daljnji trošak postupka u iznosu od 1.105,00 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom.

47. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlažu samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen, i posljedično tome tuženiku dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa se stoga žalbeni navodi tuženika, vezano za trošak postupka ukazuju neosnovani.

48. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i djelomično žalbu tužiteljice (u dijelu pod toč. I. izreke) i potvrditi presudu u dijelu pod toč. I., II., III., IV., V., VI. izreke, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti odluku u dijelu pod toč. VII. izreke i obvezati tuženika na naknadu daljnjeg troška tužiteljici u iznosu od 1.105,00 Eur.

49. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, obzirom je tužiteljica sa žalbom uspjela samo sa sporednim zahtjevom.

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis