REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-245/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Stanić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž- 408/2024-3 od 27. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru br. P-915/2022-12 od 9. veljače 2024., u sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan u pogledu postavljenih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten glede povrede temeljnih ljudskih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-408/2024-3 od 27. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru br. P-915/2022-12 od 9. veljače 2024.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije i dopuni istog tužitelj osporava sve navode tuženika, ističe da je prijedlog nedopušten, te predlaže da se isti odbaci. Ujedno tužitelj traži naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog je podnesen u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje podnositelj smatra važnima za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava i to prava pravično suđenje, prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na jednakost svih pred zakonom.

4. Prijedlog za dopuštenje revizije dijelom nije osnovan, a dijelom nije dopušten.

5.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije postavljaju se sljedeća pitanja:

"I. Radi li se o opozivu punomoćni stranke odvjetniku ili se radi o otkazu punomoći odvjetnika stranci, kada odvjetnik stvarno prestane zastupati stranku u parničnom predmetu nedolaskom na rasprave i saopćenjem da se sama zastupa, odnosno da li pravni učinci ili pravne posljedice između stranke i odvjetnika u vezi isplate naknade i početka računanja zastare nastaju priopćenjem odvjetnika stranci da se sama zastupa i njegovim nedolaskom na sudske rasprave ili te posljedice nastupaju nakon što je stranka priopćila sudu o svom opozivu punomoći, kao posljedici prestanka zastupanja punomoćnika, odnosno saznanjem istoga za takav opoziv od strane treće osobe, te s tim u vezi radi li se o materijalno-pravnom prigovoru raskida ugovora o nalogu, krivnjom odvjetnika u odnosu na koji prigovor je tuženik prekludiran u smislu čl. 352. st. 2. ZPP-a ili taj prigovor treba sagledati cjelovito u sklopu prigovora zastare, na koji se pozvao tuženik, odnosno radi li se u suštini o jednom te istom prigovoru zastare.

II. Da li je drugostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 776. Zakona o obveznim odnosima, te s tim u vezi i pogrešno primijenio odredbe o zastari, kada je zauzeo pravni stav, da obveza plaćanja naknade odvjetniku za zastupanje u konkretnom slučaju nastupa formalnim opozivom punomoći, kada su se stranke u stvarnosti u izvršavanju Ugovor o nalogu ponašale drugačije, tako da se radi o neispunjenju naloga od strane tužitelja, te s tim u vezi da li su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitne povrede čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 352. st. 1. i 2. ZPP-a, ako razlozi o tim odlučnim činjenicama su proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima stranaka odnosno suprotni su sadržaju sudskog spisa, odnosno da li je drugostupanjski sud u sklopu prigovora zastare dužan uzeti u obzir činjenice koje su proizašle iz rezultata dokaznog postupka i na koje se suštinski tuženik pozvao, tijekom prvostupanjskog postupka, bez obzira što se samo formalno u žalbi pozvao na prigovor raskida Ugovora o nalogu, kao pravnu posljedicu koja proizlazi iz činjenice da tužitelj nije dolazio na rasprave, odnosno nije ispunio Ugovor o nalogu jer ne dolazak na rasprave odvjetnika koji zastupa stranku nije ništa drugo nego jednostrani raskid Ugovora.

III. Da li je nastupila zastara tražbine tužitelja za troškove radnji odvjetničkog zastupanja, ako je tužitelj kao punomoćnik tuženika posljednju radnju obavio protekom pet godina, prije podnošenja tužbe, nakon koje posljednje obavljene radnje nije više tuženika zastupao pred sudom u konkretnom parničnom predmetu, te da li se u tom slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 749., čl. 762., čl. 361. st. 1., čl. 371. ZOO/91, odnosno odgovarajuće odredbe čl. 763., čl. 776., čl. 215. i čl. 225. ZOO/05, te čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu.".

5.2. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tuženik se poziva na odluke revizijskog suda Rev-x-60/2009-2 od 17. veljače 2009., Revd-1650/2021-2 od 13. travnja 2021., Rev x-872/2015, Rev-843/2007 od 12. prosinca 2007., Rev-498/2015 od 24. rujna 2019., Rev-202/2018, Rev-2773/2016 od 18. veljače 2020., Rev-2093/2017. i druge.

6. Prije svega postavljena pitanja polaze od činjeničnih utvrđenja koja su suprotna utvrđenju nižestupanjskih sudova. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno da je došlo do raskida ugovora o nalogu, odnosno nije utvrđeno da bi ugovor o nalogu prestao otkazom od strane tužitelja kao odvjetnika. Suprotno tome utvrđenje je nižestupanjskih sudova da je do prestanka zastupanja došlo zbog opoziva punomoći na raspravi održanoj 5. lipnja 2019., a o kojem opozivu punomoći je tužitelj obaviješten tek kada ga je novoangažirani punomoćnik tuženika o toj činjenici izvijestio u veljači 2022.

7. Stoga niti odluke revizijskog suda na koje se tuženik poziva u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu odgovarajući razlozi važnosti, jer se odnose na drugačiju činjeničnu situaciju. Slijedom navedenog valjalo je odbiti prijedlog za dopuštenje revizije glede postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.

8. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe da mu je postupku pred sudom drugoga stupnja povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu sudsku odluku, te pravo na jednakost svih pred zakonom.

9. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

10. Iz sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije vidljivo je da tuženik nije zadovoljan ishodom postupku, odnosno iznosi svoje obrazloženje materijalnopravne osnove spora.

11. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 2. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da tuženik navedenim tvrdnjama nije učinio vjerojatnim da su mu u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primijenjenog materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu.

12. Naime, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, ističe se da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva (uz određene iznimke). Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku je bilo omogućeno da iznese i obrazloži svoje tvrdnje, da se izjasni o prigovorima i navodima protivne strane, iznosi činjenice i predlaže dokaze, izjavljuje pravni lijek te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Odluke nižestupanjskih sudova donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno shvaćanje i primjena zakona u nižestupanjskim odlukama obrazloženi su na valjan i prihvatljiv način. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je detaljno obrazložio svoju presudu, tako da se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.

13. Stoga je valjalo prijedlog za dopuštenje revizije podnesen u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti kao nedopušten primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP.

14. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug