REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-230/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Matić Anić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Labina, Labin, Titov trg 11, OIB 19041331726, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog Telekoma d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1093/2022-2 od 30. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-130/2021-41 od 30. prosinca 2021., na sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e:
Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1093/2022-2 od 30. ožujka 2022. u dijelu pod toč. I izreke i presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-130/2021-41 od 30. prosinca 2021., u dijelu pod toč. II i III izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.
O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju 67.615,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2017. pa do isplate (toč. I izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu preostalog iznos od 1.164.513,11 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su naznačeni pod toč. II izreke presude. Ujedno je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku parnične troškove od 70.030,00 kn (toč. III izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda u dijelu pod toč. II i III izreke, pri čemu je ujedno odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I izreke.
3. Rješenjem ovog suda broj Revd 2915/2022-2 od 3. studenoga 2022. dopuštena je revizija zbog pitanja;
„Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?“.
4. Postupajući po navedenom rješenju tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), podnio reviziju zbog pitanja u odnosu na koje mu je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev ili da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tuženik ističe da revizijski navodi nisu osnovani pa predlaže odbiti reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev za plaćanje naknade za korištenje tužiteljevih nekretnina u razdoblju od 2011. do 2016.
8. Nižestupanjski sudovi djelomično prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju stjecanja bez osnova i to za razdoblje od 24. kolovoza 2016. (dan kad je tuženik podnio zahtjev za izdavanje potvrde) do 21. prosinca 2016. te dosuđuju iznos od 67.615,20 kn.
9. Preostali dio tužbenog zahtjev u iznosu od 1.164.513,11 a koji se odnosi na razdoblje od 2011. do 24. kolovoza 2016. sudovi odbijaju uz obrazloženje da tuženik ima valjanu pravnu osnovu za korištenje prava puta, jer je takvo pravo tuženik stekao na temelju zakona.
9.1. Naime, sudovi zaključuju da s obzirom da izjavu tuženika broj 2710/2016 da se od 1991. koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem kao upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnina na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, smatra se prema čl. 28. st. 1. toč. 3. Zakona o elektroničnim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 89/2013, 71/2014) da je tuženik imao pravo puta na nekretninama u vlasništvu odnosno pod upravom tužitelja (navedenim u rješenju i Potvrdi o pravu puta od 21. 12. 2016.) i u razdoblju koje je predmet tužbe.
10. Pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. Zakona o elektroničnim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/2008 - dalje: ZEK/08).
10.1. Također je pravilan zaključak da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.
10.2. Međutim, nije prihvatljivo zaključivanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, do kada da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.
11. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK-a, određeno je naveo da je „Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta.“ Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK-a bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta i to na temelju zakona, a pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.
12. Potrebno je istaknuti da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.
13. Odredbe čl. 29. st. 1. ZEK-a kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/2011 - dalje: Pravilnik), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koja proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.
13.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatora, a prema parametrima koje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.
14. Slijedom navedenog, odgovor na dopušteno pitanje glasi:
Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta (u tom smislu je i praksa ovog suda, primjerice Rev 105/2022 od 7. svibnja 2024.).
15. Budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno to je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.
16. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
Zagreb, 4. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
