Poslovni broj Gž R-492/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika koja je izjavljena protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj 49 Pr-629/2018-26 od 17. siječnja 2022. godine, dana 04. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj 49 Pr-629/2018-26 od 17. siječnja 2022. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime razlike plaće ukupan iznos od 3.504,42 kuna bruto, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.987,50 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se naznačena presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao dijelom nedopuštene, a dijelom neosnovane, te u prilog svojim navodima prilaže više sudskih odluka, pa predlaže da se žalba u odnosu na meritum spora odbaci, a da se ista u odnosu na trošak postupka odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić, te njezinog dopunskog nalaza i mišljenja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao djelatnika tuženika (carinika) za isplatu razlike plaće po osnovi neplaćenih prekovremenih sati u razdoblju od svibnja 2013. godine do ožujka 2015. godine, pri čemu utvrđuje nespornim da je tužitelj u utuženom razdoblju radio u turnusima u ciklusima 12-24-12-48.

6. U vezi toga utvrđuje kako je odredbom članka 44. stavak 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13, u nastavku teksta: KU/13) i odredbom članka 38. stavak 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17 i 12/18, u nastavku teksta: KU/17) propisano da se prekovremenim radom kada je rad službenika organiziran u turnusu smatra svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa, te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a da je u stavku 12. navedenih članaka KU-a propisano da su redovni mjesečni fond radnih sati, sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati, slijedom čega utvrđuje da redovni mjesečni fond radnih sati ne uključuje blagdane koji „padaju“ od ponedjeljka do petka, već samo radne dane, a da su prekovremeni sati rada svi sati rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bez obzira radi li se o satima odrađenima za vrijeme radnih dana ili o satima odrađenima za vrijeme blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i za Uskrs.

7. Nadalje utvrđuje kako odredba članka 44. stavak 1. KU/13 i odredba članka 38. stavak 1. KU/17 propisuju da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za noćni rad 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, te za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik i namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj ili drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od jednog sata 10%, dok je stavkom 2. propisano da se dodaci međusobno ne isključuju, a odredbom stavka 3. da službenik ili namještenik, ukoliko rade na blagdane, neradne dane, utvrđene zakonom, te ukoliko se radi na Uskrs, imaju pravo na plaću uvećanu za 150%.

8. Na temelju osnovnog nalaza i mišljenja vještakinje Matije Trogrlić utvrđuje da je tuženik dodatke na plaću s osnova rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u turnusu redovno obračunavao i plaćao u visini utvrđenoj KU i za broj sati iskazan na evidencijama radnog vremena, osim za prekovremene sate koji su samo djelomično plaćeni, pa da bi iz tog nalaza i mišljenja proizlazilo da tuženik nije platio tužitelju 55 prekovremenih sati rada, za što bi istome pripadalo pravo na naknadu plaće u ukupnom iznosu od 2.751,75 kuna bruto, a da je tužitelj na dane blagdana i neradne dane utvrđene zakonom, koji padaju od ponedjeljka do petka, radio ukupno 251 sat, pa da bi u slučaju da se navedenih 251 sati rada obračuna kao prekovremeni rad naknada plaće za prekovremeni rad, obračunata po bruto satnici pojedinog mjeseca uvećanoj za 50%, iznosila ukupno 12.767,82 kuna bruto.

9. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da je navedena vještakinja pogrešno kod izrade osnovnog nalaza i mišljenja prilikom obračuna prekovremenih sati izvršila prijeboj plaća koje je tužitelj ostvario u jednom mjesecu sa plaćama koje je on ostvario u drugim mjesecima utuženog razdoblja, pa prihvaća dopunski nalaz i mišljenje spomenute vještakinje, iz kojeg proizlazi da tužitelju za 70 prekovremenih sati rada, dakle ne uzimajući u izračun više plaćene prekovremene sate u lipnju i srpnju 2013. godine, pripada pravo na naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 3.504,42 kuna.

10. Stoga pozivom na odredbu članka 44. stavak 1., 10. i 12. KU/13 i odredbu članka 38. stavak 1., 10. i 12. KU/17 usvaja zahtjev tužitelja radi isplate na ime razlike plaće ukupnog iznosa od 3.504,42 kuna bruto, a pozivom na odredbu članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) i njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

11. Što se tiče troškova predmetnog parničnog postupka, utvrđuje neosnovanim navode tuženika kako nije dao povod za tužbu, pa da bi tužitelj bio u obvezi naknaditi istome parnični trošak, u smislu odredbe članka 157. ZPP-a, jer utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da bi tužitelju za ostvarene prekovremene sate pripadao ukupan bruto iznos od 2.751,97 kuna, ali da nije jasno i nedvojbeno naveo da priznaje tužbeni zahtjev u toj visini.

11.1. Stoga pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i na odgovarajuće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), dosuđuje tužitelju na teret tuženika trošak parničnog postupka u iznosu od 9.987,50 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

12. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može ispitati.

13. Naime, neosnovano tuženik ističe da sud prvog stupnja nije obrazložio zbog čega je prihvatio dopunski, a ne osnovni nalaz i mišljenje vještakinje Matije Trogrlić, jer je sud u obrazloženju svoje odluke naveo jasne i pravno utemeljene razloge zbog kojih je prihvatio upravo navedenu varijantu vještačkog nalaza i mišljenja, pri čemu iz sadržaja spisa proizlazi da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije isticao nikakve konkretne primjedbe na dopunski nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

14. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je na temelju utvrđenja da tužitelju za 70 prekovremenih sati rada, dakle ne uzimajući u izračun više plaćene prekovremene sate u lipnju i srpnju 2013. godine, pripada pravo na naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 3.504,42 kuna, a pozivom na naznačene odredbe KU/13 i KU/17, usvojio zahtjev tužitelja za isplatu potonjeg novčanog iznosa, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

15. Pri tome valja navesti da se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (ranije: 10.000,00 kuna), pa se naznačena presuda u skladu s odredbom članka 467. stavak 1. ZPP-a ne može pobijati zbog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega su nedopušteni svi oni žalbeni navodi tuženika kojima indirektno ukazuje na taj žalbeni razlog.

16. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, pa je i u tom dijelu žalba neosnovana, jer tuženik, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nije u odgovoru na tužbu jasno i nedvojbeno priznao makar dio tužbenog zahtjeva, niti je tužitelju prije pokretanja predmetnog postupka, a niti kasnije ponudio i/ili isplatio bilo koji novčani iznos po utuženoj osnovi, već je u svojem odgovoru na zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora od 05. srpnja 2018. godine (list 11 i 12 spisa) samo uopćeno naveo da je navedeni zahtjev djelomično osnovan, pri čemu nije jasno naveo koji novčani iznos bi prije pokretanja predmetne parnice bio voljan isplatiti tužitelju, pa su neosnovani navodi žalitelja kako nije dao povod za tužbu, pa da bi primjenom odredaba članaka 156. i 157. ZPP-a trebalo obvezati tužitelja da naknadi istome parnične troškove.

17. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a i primjenom odgovarajućih odredaba Tarife dosudio tužitelju trošak u visini naznačenoj u izreci pobijane presude, pa tako i za one radnje za koje tuženik neosnovano tvrdi da tužitelju ne pripada naknada, pri čemu je pravilno u tom pogledu utvrđeno da tužitelju pripada naknada i za troškove vještačenja, kao i na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu radi objave presude, jer je iz zapisnika sa ročišta od 17. siječnja 2022. godine na kojem je objavljena pobijana odluka razvidno da je na to ročište pristupila zamjenica punomoćnika tužitelja.

18. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

19. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

20. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 04. ožujka 2025. godine.

S U D A C :

Alen Perhat