Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-62/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Braco Kušeta, odvjetnik u Supetru, protiv tuženika: 1. NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. PK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Katarina Zrilić, odvjetnica u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi 1. i 2. tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru broj P-1919/2021 od 12. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba 1. i 2. tuženika se uvažava te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru broj P-1919/2021 od 12. prosinca 2023. u dijelu pod točkom II. i IV. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom 2. koji glasi:

Utvrđuje se da je tužiteljica u odnosu na tuženike vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, zemljišnoknjižni odjel Supetar upisanim u k. o. [katastarska općina], Z. U. [broj ZK uloška], kao čest. zem. [katastarska čestica], za ½ dijela, pa se ista ovlašćuje temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina na svoje ime za ½ dijela, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika odnosno prednice tuženika AK ž. Ivana rođ. KK, za 172 dijela, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužiteljici da 1. i 2. tuženicima naknadi trošak postupka u iznosu od 990,00 EUR (slovima: devesto devedeset eura), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužiteljica u odnosu na tuženike isključivi vlasnik njihovog suvlasničkog dijela i to baš ½ dijela nekretnine u čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te čest. zem. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz zahtjev za uknjižbu na ime tužiteljice uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika odnosno njihove prednice AK rođ. KK. Pod točkom II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužiteljica u odnosu na tuženike vlasnik nekretnina čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] i za ½ dijela, uz zahtjev za uknjižbu na ime tužiteljice za ½ dijela uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika odnosno njihove prednice AK ž. Ivana rođ. KK, dok je pod točkom III. izreke odbijen tužbeni zahtjev za preostali suvlasnički udio od ½ dijela iz točke II. presude. Pod točkom IV. odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke kojim je (djelomično) prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te odluke o trošku, žalbu su podnijeli 1. i 2. tuženici zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i istu obveže na podmirenje troškova postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuju tuženici, budući da presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati. Pritom neosnovano tuženici prigovaraju da ne mogu utvrditi jesu li uspjeli u parnici ili ne, jer da je tužbeni zahtjev pod točkom 1. koji je odbijen, u suštini isti kao tužbeni zahtjev pod točkom 2. koji je usvojen. Ovo stoga jer je izreka presude i u tom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, budući da se odluka pod točkom 1. odnosi na nekretnine u k. o. [katastarska općina], a ona pod točkom 2. na nekretnine u k. o. [katastarska općina].

5.1. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja stvorio samostalne konstrukcije koje idu isključivo u korist tužiteljice bez da ih je ona isticala, čime se opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP valja odgovoriti da ni taj prigovor nije osnovan. Naime, o prekoračenju tužbenog zahtjeva radi se kada je suđeno više od onog što je zatraženo tužbenim zahtjevom ili nešto drugo (a ne ono što je traženo). Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije izašao izvan okvira činjenične osnove tužbe i tužbenog zahtjeva, jer je u ovom sporu tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje tužiteljičinog prava (su)vlasništva i zahtjev za uknjižbu, a o kojem zahtjevu je i odlučeno izrekom presude čime je sud prvog stupnja postupio u smislu odredbe članka 2. ZPP jer je sudio u granicama zahtjeva stavljenog u postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2031/2010).

5.2. Neutemeljeno tuženici opisno ukazuju na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 220. i 299. ZPP, kada prigovaraju da nitko nije u dokaznom postupku predlagao dokaze vezane uz trgovačko društvo Berica d.o.o. Naime, relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. Međutim, postojanje navedene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, odnosno o spornim činjenicama koje je bilo potrebno utvrditi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revd-3325/21). Stoga, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije počinjena navedena povreda, budući da se činjenica je li do kupoprodaje nekretnine zv. E došlo nakon 1967. ili nije, mogla utvrditi i na temelju ostalih izvedenih dokaza tijekom postupka – iskaza tužiteljice i tuženika, pa i iskaza svjedoka OK i ZK u dijelu u kojem su iskazivali o strankama tog ugovora i isplati kupoprodajne cijene iz kojih dokaza slijedi nedvojbeni zaključak da je kupoprodaja te nekretnine bila nakon 1967.

5.3. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženika iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Međutim, u pravu su 1. i 2. tuženici kada smatraju da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je u pobijanom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Naime, sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio:

- da su na čest. 4505/2, 4506/2, 4506/3 i 4506/4, sve k. o. [katastarska općina] kao suvlasnice upisane KK pok. MK i AK ž. Ivana rođ. KK na jednake dijelove, dok je na čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] kao vlasnica istih upisana AK rođ. KK,

-d a su temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Poreču broj O-354/07 iza pok. AK njezinim nasljednicima u odnosu na prijeporne nekretnine proglašeni ovdje tuženici koji su pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari,

- da je prema rješenju o nasljeđivanju toga suda broj O-220/03 iza pok. EKČ rođ. TK njezinim nasljednikom proglašen sin MK pok. CK uslijed ustupa kćeri – ovdje tužiteljice, koja je prema rješenju o nasljeđivanju istog suda broj O-2852/16 iza pok. MK pok. CK proglašena njegovom nasljednicom na temelju oporuke,

- da je darovnim ugovorom od 10. veljače 1967., koji je ovjeren kod istoga suda dana **.**.1967., FK pok. CK darovao AK rođ. MK sve utužene nekretnine i ovlastio ju da ih upiše na svoje ime,

- da je tužiteljica u svojem iskazu navela da se njezin otac CK ženio dva puta, da je s prvom suprugom dobio dvoje djece – majku tuženika AK te sina MK koji je poginuo mlad i bez potomaka, da se potom otac oženio s njenom majkom N u kojem braku su rođeni ona i brat MK koji je također umro bez potomaka, da je svu zemlju radio otac te da su svu njegovu imovinu naslijedili ona, majka i brat, da je bratu uslijed bolesti trebao doplatak, pa da su se u obitelji dogovorili da se imovina prenese na ime sestre AK kako bi MK mogao dobiti potporu, a da će AK to kasnije vratiti bratu, da su se u obitelji plodovi i novac od prodaje zemlje dijelili, da je u međuvremenu sestra AK umrla, a da se vlasništvo zemlje nije uredilo, pa traži od tuženika da joj vrate svu imovinu natrag budući da je sestra AK bila namirena tako što je dobila zemljište prodanu ČK, te da je FK

FK pok. CK bio njezin ujak,

- da je 1. tuženica iskazala da je majka govorila da je zemlju dobila na poklon od TK, ali ne zna što joj je on bio u rodu, te da je cijela obitelj 1951. odselila u [adresa], zna da je majka dobila novac od prodaje neke zemlje, ali ne zna koliko,

- da je 2. tuženik u svojem iskazu naveo da je često dolazio na Brač, da su se otprilike u isto vrijeme vjenčali i njegovi roditelji i djed tako da su oni gotovo vršnjaci tetki EK, te da je majka jedno zemljište prodala ČK, ali ne zna detalje,

- da je RK iskazao da nema saznanja o diobama u obitelji, da su tužiteljica i brat MK živjeli u kući svojih roditelja, koju je pok. N obnovila kreditom od Saveza boraca još za Petrovog života, a da je on umro kratko nakon obnove i useljenja negdje 1970-tih, da je zemljište Poje površine oko 20.000 m2 kupio za iznos od 100.000 DEM, a kupoprodajnu cijenu je isplatio pola KK, a drugu polovicu majci tuženika, te da je tužiteljica inzistirala da pola novca dade njenoj majci, a drugu polovicu majčinoj sestri AK,

- da iz iskaza svjedokinje GK proizlazi da je novac od prodaje zemljišta zv. Poje podijeljen, a navela je i da je TK bio tužiteljičin ujak,

- da iz iskaza svjedoka OK proizlazi da je tužiteljica kuću i okućnicu u Nerežišćima naslijedila od svojih roditelja zajedno s bratom MK, da je jedan dio nekretnina tužiteljica prodala ČK, vlasniku Berice za potrebe betonare,

- da iz iskaza svjedoka JK slijedi da je tužiteljica jedan manji dio prodala P, da mu je tužiteljica nakon smrti brata joj MK pričala da je očekivala da se njezina polusestra neće javiti u ostavinski postupak iza istog i da će ostavinu njoj prepustiti, ali se iznenadila kada je vidjela da nije tako. Također, da nije nikada čuo da bi TK ove nekretnine darovao tuženicima, niti da bi imao ikakve veze s predmetnim nekretninama,

- te da iz povijesnog zk. izvatka slijedi da je FK sve nekretnine stekao temeljem Ugovora o darovanju od 25. svibnja 1960. sklopljenim sa ŠK.

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica, poklanjajući pritom vjeru saslušanim svjedocima, prvostupanjski sud zaključuje da ŠK ne baštini samo tužiteljica koja mu je kći, već i tuženici kao nasljednici svoje majke AK, da MK sukladno presudi na temelju priznanja toga suda broj P- 11130/15 baštini samo tužiteljica, ali da on nema nikakvih vlasničkih prava na predmetnim nekretninama, te da je ŠK bio stvarni vlasnik predmetnih nekretnina prije nego je sklopljen darovni ugovor između FK i AK, a da je FK sve nekretnine stekao temeljem Ugovora o darovanju od 25. svibnja 1960. sklopljenim sa ŠK kao darovateljem. Na kraju, prvostupanjski sud utvrđuje da je stvarni vlasnik predmetnih nekretnina sve do svoje smrti bio ŠK, a čije su jedine nasljednice tužiteljica i majka tuženika, te da svakoj pripada vlasništvo istih u ½ dijela, pa odlučuje kao u izreci prvostupanjske odluke.

9. Međutim, po ocjeni ovog suda, iz provedenih dokaza i činjenica koje je sam sud prvog stupnja utvrdio takav zaključak ne proizlazi. Naime, tvrdnja tužiteljice da je utužene nekretnine stekla nasljeđivanjem roditelja i brata nije potkrijepljena odgovarajućim dokazima, dok s druge strane iz izvedenih dokaza jasno slijedi da je prednica tuženika u zemljišnim knjigama upisana kao (su)vlasnica predmetnih nekretnina, a iz povijesnog zk. izvatka za ove nekretnine kao i Ugovora o darovanju, slijedi da ih je stekla temeljem Ugovora o darovanju sklopljenog s FK 1967., a ovaj prethodno, također Ugovorom o darovanju sa zajedničkim prednikom stranaka – sada pok. CK 1960., iz čega, po ocjeni ovog suda jasno proizlazi pravni slijed stjecanja prijepornih nekretnina od strane tuženika, kao nasljednika svoje majke AK temeljem rješenja o nasljeđivanju iza iste.

10. Na osnovi izloženih okolnosti, zaključiti je da činjenična osnova tužbe u kojoj tužiteljica tvrdi da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla nasljeđivanjem svojih prednika oca ŠK koji da je bio stvarni vlasnik utuženih nekretnina, i brata MK koji je naslijedio oca CK, a kojeg je nakon njegove smrti naslijedila ona (tužiteljica), nije osnovana, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da njezini prednici nisu bili vlasnici prijepornih nekretnina u trenutku svoje smrti, pa stoga ni tužiteljica nije mogla iste steći u vlasništvo nasljeđivanjem istih zbog čega nije ovlaštena ni ishoditi upis toga prava u zemljišnoj knjizi, sve u smislu odredbi članka 17. stavka 1. i članka 128. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14).

11. Ovdje valja navesti da je u činjeničnoj osnovi tužbe tužiteljica navela da je predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem roditelja i brata, te da se dokazi u parničnom postupku izvode radi utvrđenja istinitosti tvrdnji o pravno relevantnim činjenicama na koje se stranka prethodno pozvala, a ne da bi sud za stranku prikupljao informacije o činjenicama na koje bi se stranka potom mogla pozvati.

12. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju činjenica što ih je pravilno utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je utemeljio presudu, a to je u konkretnom slučaju postojanje dogovora unutar obitelji zbog kojeg bi predmetni darovni ugovori bili fiktivni pa da bi ŠK u trenutku svoje smrti bio vlasnik predmetnih nekretnina.

12.1. Ovo stoga što sama tužiteljica u svojem iskazu navodi da su „svu očevu imovinu naslijedili ona, majka i brat, da je bratu uslijed bolesti trebao doplatak pa da su se u obitelji bili dogovorili da se imovina prenese na ime sestre AK kako bi MK mogao dobiti potporu, a da će AK to kasnije vratiti bratu“, što kraj činjenice da je CK umro početkom 1970-tih, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka ZK, govori u prilog o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda o tome da bi takvi dogovori oko imovine koju je sin MK naslijedio iza oca, u kojim dogovorima dakle, nisu sudjelovali ni ŠK, a ni FK, činili fiktivnim predmetne darovne ugovore sklopljene 1960., odnosno 1967. i koji su nedvojbeno provedeni u zemljišnim knjigama.

12.2. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, u prilog tome ne govori ni činjenica da su tužiteljica i prednica tuženika, sada pok. AK prodale nekretninu naslijeđenu iza oca zv. E, jer tijekom postupka tužiteljica nije tvrdila niti dokazivala koje je imovine pok. CK bio vlasnikom prije i poslije zaključenja darovnog ugovora iz 1960., ni da je tim ugovorom raspolagao cjelokupnom svojom imovinom, niti takav zaključak proizlazi na temelju ocjene iskaza svjedoka OK i JK u dijelu u kojem navode da je tužiteljica vlasnica kuće i okućnice koje je naslijedila iza roditelja zajedno s bratom MK, svjedoka ZK u dijelu u kojem iskazuje o obnovi kuće kreditom od Saveza boraca negdje 1970-tih i dovođenjem ovih iskaza u vezu s činjenicama utvrđenim na temelju rješenja o nasljeđivanju iza brata MK, kojim je tužiteljica proglašena njegovom nasljednicom, kao i utvrđenjem samog suda prvog stupnja koji u točki 19. obrazloženja navodi da pok. MK baštini samo tužiteljica, međutim, da on nema nikakvih vlasničkih prava na predmetnim nekretninama, što sve skupa ne govori u prilog zaključku da bi pok. CK predmetnim darovnim ugovorom raspolagao cjelokupnom svojom imovinom, te ukazuje da je zaključak prvostupanjskog suda da prodaja nekretnine zv. E dokazuje fiktivnost navedenih ugovora o darovanju i činjenicu da bi ŠK u trenutku svoje smrti bio vlasnikom imovine kojom je raspolagao navedenim Ugovorom o darovanju iz 1960., pogrešan.

13. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da je prvostupanjski sud na temelju činjenica što ih je pravilno utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je utemeljio presudu, to je na temelju odredbe članka 373. točka 2. ZPP, trebalo uvažiti kao osnovanu žalbu 1. i 2. tuženika, te odlučiti kao u točki 1. izreke presude.

14. Zbog preinake prvostupanjske presude, trebalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP) sukladno načelu po kojem se parnični troškovi naknađuju prema uspjehu stranaka u parnici (članak 154. ZPP). Budući da je ovom presudom došlo do uspjeha tuženika, a neuspjeha tužiteljice, tuženicima pripada pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice i to na ime zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj u postupku u visini od 10.000,00 kn (list 23 spisa), sada 1.327,23 EUR, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i članka 2. stavka 1. ZPP, i to za sastavljanje odgovora na tužbu i podneska od 13. lipnja 2018. po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1.Tarife), te zastupanja na ročištima od 22. svibnja 2018., 19. srpnja 2018., 20. rujna 2018., 6. studenog 2018., 30. lipnja 2022., 9. svibnja 2023. i 17. studenog 2023. u iznosu od po 50 bodova, ukupno 450 bodova, što uvećano za 10% na ime zastupanja više osoba (Tbr. 40), čini ukupno 495 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 990,00 EUR.

14.1. S druge pak strane zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu od 17. siječnja 2019. valjalo je odbiti kao neosnovan budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP), a trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer isti nije ni nastao, kao ni trošak sudske pristojbe, budući da se pristojba na odgovor na tužbu plaća po pravomoćnom završetku postupka razmjerno uspjehu u parnici (članak 151. stavak 1. ZPP i članak 4. stavak 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama – „Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23). Na kraju trebalo je odbiti kao neosnovan i zahtjev tuženika zatražen u žalbi kao „sastav odgovora na tužbu sukladno Tbr. 10.“, budući da je trošak odgovora na tužbu tuženicima već priznat.

U Šibeniku, 4. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić