Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-780/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici Tihomir Violić i Nataša Ružička, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica, protiv tuženika Hrvatskog lovačkog saveza, Vladimira Nazora 63, Zagreb, [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj Pn-1/2022-11 od 11. studenoga 2022., dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici poslovni broj Pn-1/2022-11 od 11. studenoga 2022. u dijelu kojim je naloženo tuženiku Hrvatskom lovačkom savezu Zagreb, Vladimira Nazora 63, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 408,23 eur, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 702,37 eur, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.

II Preinačava se navedena presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 174,95 eur, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,56 eur, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana te se u tom dijelu tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 46,66 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici citiranom u izreci odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku Hrvatskom lovačkom savezu Zagreb, Vladimira Nazora 63, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 4.394,00 kn/583,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskom lovačkom savezu Zagreb, Vladimira Nazora 63, [osobni identifikacijski broj], da tužitelju SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.230,04 kn/1.755,93 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio žalbu, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tužitelj u predmetnom postupku traži naknadu štete koja je nastala na nekretnini u njegovom vlasništvu i posjedu – kčbr. [katastarska čestica] upisan au z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi oranica krčevina površine 1 jutra i 476 čhv, na kojoj e 2017. imao zasijan kukuruz. Tužitelj tvrdi da je na usjevima kukuruza divljač tuženika i to divlja svinja i jelenska divljač tijekom 2017. napravila veliku štetu, da je on kontaktirao tuženika i zatražio repelente i izlazak na lice mjesta radi evidentiranja štete što je tuženik odbio. Tužitelj navodi da je o svom trošku nabavio i postavio repelente tj. kolčiće s krpenim trakicama koje je našpricao repelentom radi odvraćanja divljači od usjeva, koje je svakodnevno obilazio i čuvao, ali se šteta nastavila povećavati, dok se tuženik na njegov zahtjev putem punomoćnika oglušio. Tužitelj je pokrenuo sudski postupak radi osiguranja dokaza pred prvostupanjskim sudom pod brojem R1- 90/2017. te je očevid održan 24. kolovoza 2017. godine i u postupku osiguranja dokaza nakon obavljenog uviđaja vještak geodetske struke Miroslav Medvedović je identificirao nekretninu tužitelja na kojoj je na usjevima kukuruza nastala šteta, a vještak poljoprivredne struke Ljiljana Šepak je utvrdila da šteta iznosi 40%, odnosno 2.197,00 kn, a obzirom da su štete na usjevu kukuruza nastajale i nakon uviđaja od dana 24. kolovoza 2017. godine tužitelj je Općinskom sudu u Bjelovaru podnio dopunski prijedlog radi ponovnog izlaska na lice mjesta koji je prijedlog sud odbio, a obzirom na rješenje suda o odbijanju prijedloga za dodatni izlazak na lice mjesta, a radi potrebe hitnog postupanja i smanjenja troškova, tužitelj je kontaktirao vještakinju Ljiljanu Šepak kako bi ista ponovno izašla na lice mjesta radi procjene iznosa daljnjih šteta te je o svemu obavijestio tuženika, a koji se oglušio na poziv tužitelja da prisustvuje uviđaju. Isto tako tužitelj navodi da iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Ljiljane Šepak od 28. listopada 2017. godine proizlazi da ukupno nastala šteta na nekretnini tužitelja iznosi 4.394,00 kn i sukladno navedenom tužitelj potražuje i zateznu kamatu na novčani iznos pretrpljene štete i to od 27. listopada 2017. godine, kada je po drugi put proveden uviđaj na predmetnoj nekretnini. Tužitelj navodi da je radi sprječavanja nastanka štete na usjevima kukuruza zasijanim na navedenim nekretninama poduzeo sve mjere koje je bio dužan poduzeti sukladno Zakonu o lovstvu te i druge mjere koje su bile u njegovoj moći, međutim usprkos svim mjerama koje je tužitelj poduzeo, a uslijed nepoduzimanja odgovarajućih i neophodnih mjera od strane tuženika, divljač tuženika je načinila štetu na usjevima tužitelja, a na način i opsegu kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem te dopunom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ljiljane Šepak. Tužitelj navodi da je u vrijeme nastanka štete tuženik bio lovoovlaštenik u državnom otvorenom lovištu broj VII/5 "Gradina-Krnjača" na području kojeg je nastala predmeta šteta, stoga je tuženik za istu štetu u cijelosti odgovoran, a sve sukladno članku 1064. Zakona o obveznim odnosima i članku 80. Zakona o lovstvu, a da je predmetna šteta uzrokovana upravo od strane divljači razvidno je iz rezultata provedenog postupka osiguranja dokaza, a u kojem je utvrđeno postojanje vidljivih tragova i to divljih svinja i jelenske divljači. Uz navedeno tužitelj ističe da je u postupku radi osiguranja dokaza koji se vodio kod ovoga suda pod brojem R1-90/17. imao određene troškove i to: trošak vještačenja po vještacima geodetske i poljoprivredne struke i izlazak na lice mjesta u ukupnom iznosu od 4.370,04 kn te trošak sudske pristojbe na prijedlog radi osiguranja dokaza u iznosu od 100,00 kn, a osim toga tužitelj je imao i trošak zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to trošak sastava prijedloga za pokretanje postupka radi osiguranja dokaza od dana 2. lipnja 2017. godine te trošak zastupanja na uviđaju dana 24. kolovoza 2017. godine, a koji trošak je iznosio 625,00 kn po svakoj odvjetničkoj radnji s uključenim PDV-om po stopi od 25%, pa sukladno navedenom tužitelj je u postupku osiguranja imao trošak u iznosu od 5.720,00 kn s obzirom da je taj trošak bio nužan i opravdan, naknadu istog u ovom postupku tužitelj također potražuje od tuženika te tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da mu na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 4.394,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2017. godine do isplate i da mu nadoknadi trošak postupka osiguranja dokaza u iznosu od 5.720,00 kn sa zateznom kamatom od 24. kolovoza 2017. godine do isplate kao i troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude.

6. Prvostupanjski sud je zaključio, da je tužitelj primijenio mjere zaštite od divljači koje je bio dužan primijeniti i to u mjeri u kojoj je s obzirom na stvarno stanje na terenu bio u mogućnosti, da je nelogično da bi svjedok upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza lažno svjedočio da su postavljali i obnavljali repelente i navodio točno vrijeme postavljanja, a da to doista nisu činili, tim više to je poljoprivredni vještak zatekao postavljene repelente i to krpice postavljene na drvene kolčiće ili na okolno raslinje. Uz to prvostupanjski sud smatra općepoznatim da nema potpune zaštite od divljači koja unatoč postavljenim repelentima pa i ogradama na usjevima čini štetu.

7. Sporna je i u ovoj žalbenoj fazi postupka pasivna legitimacija tuženika za nastalu štetu, visina štete te način na koji je ista utvrđena.

8. Odredbom čl. 75. Zakona o lovstvu (NN br. 140/05, 75/09, 14/14, 62/17, dalje: Zakon o lovstvu/05) propisano je:

Mjere za sprječavanje štete od divljači jesu: smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu, osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu, čuvanje usjeva i nasada, izgon divljači s ugroženog zemljišta, ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači.

8.1. Prema čl. 77. istog Zakona, lovoovlaštenik je obvezatan poduzimati određene mjere za sprječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na zemljištima na kojima se prostire lovište, a korisnici zemljišta dužni su za sprječavanje štete od divljači poduzimati propisane mjere.

9. S obzirom na to, da je upravo tuženik lovoovlaštenik na području na kojem je nastala šteta (što isti nije osporio, već je tvrdio da je divljač mogla doći iz drugog lovišta), isti je pasivno legitimiran u ovom postupku, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud. Divljač je po prirodi stvari pokretna ali Zakon izričito propisuje odgovornost lovoovlaštenika određenog područja za sprječavanje štete od divljači na tom području, dakle odgovornost je određena teritorijalno.

10. Neosnovano se ponovno prigovara i prekluziji u vezi iznošenja činjenica i dokaza iz podneska tužitelja od 8. veljače 2021. jer se u navedenom podnesku tužitelj očitovao na dotadašnje navode tuženika, dok navodi podneska o obvezama po novom Zakonu o lovstvu (NN br. 99/18, 32/19, 32/20) nisu uopće relevantni za ovaj postupak jer se radi o šteti nastaloj 2017. godine, na koju se dakle primjenjuje Zakon o lovstvu/05.

11. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku poljoprivredne struke, iz kojeg u bitnom proizlazi da je štetu procijenila na temelju dokaza prikupljenih u predmetu prvostupanjskog suda posl. br. R1-90/17 i naknadnog izlaska na teren kada je utvrdila stanje usjeva, da iz iskustva zna da divljač čini štetu u kontinuitetu jer dolazi dok god postoji hrana na usjevu, da je na očevidu provedenom u postupku broj R1- 90/17 utvrdila da su bili postavljeni repelenti, odnosno kolčići s namočenom tkaninom u repelente te se oko svakog kolčića osjetio miris različitog intenziteta, da ne može sa sigurnošću reći kada su repelenti postavljeni ali u postavljeni na preporučenim razmacima u skladu s agrotehničkim mjerama,a da je u predmetu R1-90/17 utvrdila da se približavanjem repelentima nije mogao osjetiti miris sredstva koji je očito bio već ishlapio, da ona nije pomirisala svaki kolčić a do nestanka mirisa je moglo doći i zbog loših vremenskih prilika koje su prethodile očevidu, da je repelente potrebno obnavljati u uobičajenim vremenskim prilikama svakih 10 dana ali ako pada kiša ili je jak vjetar to treba činiti češće, da se za vrijeme očevida čuo zvučni top pa je mjere poduzeo i tuženik, da ne postoji stopostotna zaštita usjeva od divljači, da i kad su nasadi bili ograđeni žičanom ogradom i dodatno osigurani bodljikavom žicom divlje svinje čak i ogradu probuše a jelenska divljač preskoči. Vještakinja je navela da bi adekvatno postavljena armaturna mreža spriječila prodor divljači i nastanak štete odnosno smanjila visinu štete, ali ne može reći u kojem omjeru. Koliko se sjeća parcela je neposredno u blizini asfaltirane ceste a strmina se može smatrati blagom tako da s te strane nije bilo zapreke da se postavi armaturna mreža.

12. Iz iskaza tužitelja i njegove supruge BZ proizlazi da su u petom mjesecu 2017. uočili da je divljač počela rovati usjev kukuruza, da su im odbili dat repelente te da su postavili najlonske trake i repelent nalijevali na krpice, te je tužitelj iskazao da je u lipnju 2017. tražio sredstva za osiguranje usjeva a svjedok ŠZ da mu je rekao da je bila žica ali je više nema te su lovci uz njegovo dopuštenje na njegove nekretnine postavili plinski top.

13. Iz iskaza svjedoka ŽZ i FZ proizlazi, prema navodima obrazloženja prvostupanjske presude, da je tuženik poljoprivrednim proizvođačima 2017. nudio žicu za ogradu usjeva što tužitelj nije prihvatio, da nisu dijelili kemijske repelente zbog lošeg iskustva iz ranijih godina, iz iskaza svjedoka JZ da je tužitelju ponuđena armaturna žica za ogradu ali je tužitelj rekao da neće ograđivati svoju zemlju a tuženik je na nekretnini tužitelja postavio plinski top.

14. Na temelju svega navedenog prvostupanjski sud zaključuje, da je tužitelj poduzimao mjere za zaštitu usjeva od divljači postavljanjem repelenata oko usjeva i najlona koji je šuškao i plašio divljač, da je tuženik postavio plinski top, te da je tuženik odgovoran za nastalu štetu jer nesporno ne postoji potpuna zaštita usjeva od divljači, te da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je tužitelju ponudio zaštitna sredstva i da je tužitelj odbio primitak istih. Nadalje sud zaključuje da je tuženik obavijestio poljoprivredne proizvođače o mogućnosti osiguranja zaštitne opreme i nekima je takva oprema i izdana, ali da se nije obvezao poljoprivrednicima pomoći odnosno olakšati postavljanje žičane ograde, da tuženik nije dokazao da bi ogradu bilo moguće postaviti s obzirom na konfiguraciju tla, te da ograda ne bi mogla spriječiti štetu.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi, da nema potpune zaštite od divljači, ali da bi šteta bila manja, samo vještakinja nije mogla iskazati u kojem omjeru, da je ograda postavljena. Također njezin zadatak nije bio utvrditi je li ogradu bilo moguće postaviti, ali prema rezultatima očevida zaključila je da tome nije bilo zapreke.

16. Nadalje se u obrazloženju prvostupanjske presude navodi, da tuženik nije dokazao da bi postavljanje armaturne mreže oko usjeva bila propisana mjera od nadležnog tijela koju bi tužitelj morao provesti, a što bi za posljedicu imalo sprječavanje nastanka štete od divljači.

17. Nesporno je da je štetu od divljači nemoguće u potpunosti spriječiti, ali iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi ista bila manja da je postavljena ograda. Tuženik pri tom nije bio dužan dokazati da je tužitelj izričito odbio postavljanje ograde, već samo da je on ogradu korisnicima zemljišta stavio na raspolaganje, a nesporno je da su neki poljoprivrednici preuzeli armaturnu mrežu i žicu, kao što proizlazi iz dokaza u spisu predmeta na l. 42-54.

18. Zaključak suda, da se tuženik nije obvezao poljoprivrednicima pomoći odnosno olakšati postavljanje žičane ograde, pri tom je proizvoljan i ne proizlazi niti iz jednog dokaza u spisu, ali i neutemeljen na bilo kojem propisu. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je ŠZ došao kod njega u lipnju 2017. i tom prilikom ga je pitao ima li neka sredstva da si osigura usjev, a on mu je rekao da je bila žica, ali da je sada više nema.

19. Pri tom se u obrazloženju prvostupanjske presude navodi da iz iskaza svjedoka ŽZ i FZ proizlazi da je tuženik poljoprivrednim proizvođačima pa tako i tužitelju 2017. nudio žicu za ogradu usjeva što on nije prihvatio, te da iz iskaza svjedoka JZ proizlazi da ga je tužitelj nazvao 2017. godine zbog štete na usjevu i ponuđena mu je armaturna žica za ogradu ali je tužitelj rekao da neće ograđivati svoju zemlju.

20. Suprotno navedenim utvrđenjima, sud obrazlaže da tuženik nije dokazao da bi tužitelj izričito odbio ponuđenu zaštitnu ogradu, niti da je takvu ogradu mogao postaviti na nekretnine, kao i da bi mu omogućio pomoć pri postavljanju ograde, ali istovremeno i da nije dokazano da bi postavljanje ograde oko usjeva sukladno Zakonu o lovstvu, bila propisana mjera koju nadležno tijelo utvrđuje kao uobičajenu mjeru koja se mora provoditi radi sprečavanja štete od divljači, radi čega je obrazloženje proturječno i nerazumljivo.

21. U konkretnom slučaju primjenjuju se, s obzirom na vrijeme nastanka štete, odredbe Zakona o lovstvu (NN br.140/05, 75/09, 14/14, 62/17) čijim je člankom 75. propisano:

Mjere za sprječavanje štete od divljači jesu: smanjivanje broja divljači do brojnog stanja koje se može uzgajati u lovištu, osiguravanje dovoljno vode i hrane za divljač u lovištu, čuvanje usjeva i nasada, izgon divljači s ugroženog zemljišta, ograđivanje zemljišta te uporaba mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava, vidljivih i zvučnih plašila, elektronskih detektora divljači kao i ostale uobičajene mjere zaštite za određeno područje i vrstu divljači.(2) Nadležno tijelo utvrđuje uobičajene mjere iz stavka 1. ovoga članka za područje županije, odnosno Grada Zagreba.

21.1. Prema članku 76. istog zakona, Odlukom o ustanovljenju lovišta propisuju se mjere za sprječavanje štete od divljači koje je dužan poduzimati lovoovlaštenik, a naročito:

1. donošenje godišnjeg plana za poduzimanje određenih mjera za sprječavanje štete (sezonski, po vrstama divljači i vrstama šteta od divljači, kulturama i sl.), 2. nabavljanje zaštitnih sredstava za izvršenje godišnjeg plana iz točke 1. ovoga stavka (mehaničkih ili kemijskih repelenata), 3. pravovremena i besplatna raspodjela odgovarajućih zaštitnih sredstava korisnicima zemljišta, na njihov zahtjev, uz prethodnu javnu obavijest i davanje uputa za njihovu upotrebu.

22. Iz podneska tužitelja od 25. siječnja 2021. proizlazi, da je Župan Bjelovarsko- bilogorske županije kao nadležno tijelo prvi Godišnji plan uobičajenih mjera za sprječavanje šteta od divljači donio dana 29. ožujka 2019., dok je plan u pogledu utvrđenja uobičajenih mjera za sprečavanje štete od divljači u bitnom podudaran s odredbom čl. 75. Zakona lovstvu važećeg 2017. godine, što je prvostupanjski sud zanemario obrazlažući svoju odluku.

23. Tuženik je uz odgovor na tužbu priložio dokaze na okolnost, da je korisnike zemljišta obavijestio o besplatnom osiguravanju i podjeli zaštitnih sredstava na njihov zahtjev, te objavio upute za postavljanje žičane ograde u svrhu sprječavanja štete od divljači, čime je udovoljio zakonskoj obvezi iz čl. 76. st. 3. Zakona o lovstvu, kao i da je takva sredstva dijelio korisnicima zemljišta.

24. Imajući na umu sve navedeno, osnovanim se ukazuje prigovor tuženika da je tužitelj zakasnio s primjenom zaštitnih sredstava, odnosno da je ista od tuženika, koji je oglasio stavljanje sredstava na raspolaganje, zatražio prekasno kada su sva sredstva na raspolaganju bila već raspodijeljena a šteta na usjevu tužitelja već nastala, te je tuženik reagirao postavljanjem plinskog topa. Nadalje, iz činjenice da vještakinja nije osjetila miris repelenta na postavljenim krpicama na kolčićima može se zaključiti jedino, da repelent nije nanošen dovoljno često a s obzirom na vremenske prilike, što ne može biti odgovornost tuženika. Iz dopunskog iskaza vještakinje sa ročišta od 26.9.2022. proizlazi da krpice bez mirisa nemaju efekt zaštite, a da je repelent očito ishlapio.

24.1. Iako je nesporno da ne postoji potpuna zaštita od divljači, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi šteta bila manja, da se poduzelo sve potrebne mjere, a što je po mišljenju ovog suda u konkretnom slučaju propust tužitelja, koji je zaštitu poduzeo, odnosno zatražio, prekasno i u nedovoljnoj mjeri.

25. Prema odredbi čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) sud dosuđuje naknadu štete u iznosu potrebnom da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, a prema čl. 1092. st. 1. i 2. ZOO, oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, pri čemu će, ako je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

26. U konkretnom slučaju postoji po mišljenju ovog suda doprinos tužitelja visini nastale štete jer, iako ne postoji potpuna zaštita od divljači, sam tužitelj nije na vrijeme i u potpunosti poduzeo sve potrebno da šteta ne nastane, odnosno da bude manja, što je prvostupanjski sud zanemario već je odgovornost tuženika utemeljio na, ničim potkrijepljenom, zaključku da je tuženik propustio dokazati da je ogradu izričito ponudio tužitelju i da to tužitelj nije prihvatio (jer se prema odredbi čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu sredstva za zaštitu dodjeljuju korisnicima zemljišta na njihov zahtjev), kao i da nije dokazano da se ograda mogla postaviti na sporne nekretnine s obzirom na konfiguraciju zemljišta (jer suprotno proizlazi iz mišljenja vještakinje) kao i da bi tuženik bio dužan omogućiti tužitelju pomoć pri postavljanju ograde, jer takva obveza ne postoji u zakonu.

Zato doprinos tužitelja nastanku štete iznosi prema procjeni ovog suda 30%, dok je u preostalih 70% za nastanak štete odgovoran tuženik, zbog propuštanja poduzimanja mjera za sprječavanje štete od divljači iz čl. 75. Zakona o lovstvu/05.

27. Zato je materijalno pravo citiranih odredaba Zakona o lovstvu, te čl. 1090. i 1092. ZOO pogrešno primijenjeno, kada je tuženik obvezan na isplatu nastale štete u cijelosti, budući da je prema omjeru svoje odgovornosti tuženik dužan isplatiti štetu u iznosu od 408,23 eur, dok u preostalom dijelu za isti odgovara tužitelj kao oštećenik koji je doprinio visini te štete.

28. Budući da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 70%, a tuženik od 30%, razlika u korist tužitelja iznosi 40%. Radi toga tužitelju pripada razmjerni dio troškova koje je prvostupanjski sud valjano utvrdio a koji se odnose na trošak postupka osiguranja po čl. 168. ZPP, te troškove sastava tužbe, podneska od 5.11.2019., zastupanja na ročištima od 11.3.2020., 12.11.2020., 11.2.2021., 9.4.2021., 24.1.2022., 16.5.2022 te 26.9.2022., sastava podneska od 25.9.2022., troška predujma za vještačenje i troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu, u ukupnom iznosu od 13.230,04 kn/1.755,92 eur, što iznosi 702,37 eur.

28.1. Budući da je tuženik uspio sa žalbom u omjeru od 30%, pripada mu razmjerni dio troškova žalbe u iznosu od 46,66 eur.

29. U skladu s navedenim, na temelju odredbe čl. 467. st. 1. u vezi čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

S u d a c

Gordana Bošković Majerović