REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3378/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u parničnom postupku tužitelja ALLIANZ Versicherung AG, SR Njemačka, 10900 Berlin, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, Trnjanska cesta 63, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB 57500462912, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1645/2022-31 od 4. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1645/2022-31 od 4. srpnja 2024. u točkama I. i III. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1645/2022-31 od 4. srpnja 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 12.865,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 12.865,28 EUR obračunatih u razdoblju od 16. rujna 2019. do 15. listopada 2019., kao neosnovan (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.650,21 EUR sa zateznim kamatama (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 325,77 EUR sa zateznim kamatama (točka IV. izreke).
2. Protiv točaka I. i III. izreke označene presude, što proizlazi iz sadržaja žalbe, žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer su razlozi na temelju kojih je donesena pobijana presuda proturječni sami sebi, kao i dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka, da je sud pogrešno i protivno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ocijenio izvedene dokaze, da niti iz jednog dokaza izvedenog tijekom prvostupanjskog postupka ne proizlazi da tuženik nije postavio odgovarajuću zaštitnu žičanu ogradu, kako to navodi prvostupanjski sud, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što je protivno odredbi čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku sud prihvatio nove dokaze koje je tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, da je lisica vrsta divljači koja može dospjeti na kolnik autoceste unatoč pravilno postavljenoj i održavanoj zaštitnoj žičanoj ogradi, da je sud pogrešno primijenio odredbe Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu jer između postupanja tuženika i predmetnog štetnog događaja nema uzročno posljedične veze, niti u postupanju tuženika ima protupravnosti.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.
6. Presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik, već naprotiv ima jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama a navedeni razlozi nisu u proturječju sa stanjem spisa. Ovaj sud ne nalazi da je u presudi ili postupku koji je prethodio donošenju presude počinjena povreda na koje prema odredbi čl. 365. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Prvostupanjski sud je pravilno odgovornost tuženika ocjenjivao po principu pretpostavljene krivnje, odnosno primjenom odredbe čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19) te čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 29/09; dalje: ZOO).
8. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, a na kojim činjenicama je zasnovao svoju odluku te je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a, suprotno tuženikovim žalbenim navodima.
9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 12.865,28 EUR koja je nastala naletom divljači - lisice na vozilo osiguranika tužitelja na autocesti A3. Među strankama nije sporno da se 13. rujna 2019. dogodila prometna nezgoda na autocesti A3 na način da je kasko osiguranik tužitelja naletio na lisicu te da je nalet bio neizbježan, da nalet nije posljedica propusta osiguranika tužitelja te nije sporno da je tužitelj 15. listopada 2019. isplatio ovlaštenom auto servisu za vozilo njegova osiguranika iznos od 12.865,38 EUR po osnovi popravka nastalih oštećenja.
10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da s obzirom na vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja (13. rujna 2019.) za pitanje tuženikove odgovornosti primarno su mjerodavne odredbe članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje: ZC). Odredbama čl. 50. ZC-a je propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje (st. 1.). Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.).
11. Tuženik je društvo koje upravlja autocestama i njegova je zakonska obveza održavati autoceste (argument iz čl. 2. st. 1. t. 13. i t. 17., čl. 26. i čl. 81. ZC). Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocestama.
12. Tuženik odgovara za štetu po načelu krivnje, a kako je to propisano odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). U skladu s tom odredbom, krivnja za prouzročenu štetu se presumira zbog čega je na tuženiku teret dokazivanja činjenice da je šteta nastala bez njegove krivnje.
13. U konkretnom slučaju predmetna nezgoda se dogodila na autocesti koja nije bila obilježena prometnim znakovima koji bi se odnosili na divljač, nego je autocesta ograđena žičanom ogradom koja bi trebala sprječavati izlazak divljači na cestu. Budući da nije sporna dinamika nastanka predmetnog štetnog događaja, sud je na temelju isprava u spisu i izvedenih dokaza u bitnome utvrdio kako je na dan predmetne prometne nezgode tuženik obavio ophodnju autoceste koju je bio dužan obaviti te da na mjestu nastanka predmetne prometne nezgode, zaštitna žičana ograda nije bila oštećena, niti zadignuta.
14. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da sama činjenica što je tuženik obavio redovitu ophodnju spornog dijela autoceste i što tom prilikom nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi, ne znači da nema tuženikovog propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde, a time niti tuženikove odgovornosti za štetu. To iz razloga što je tuženik kao osoba koja upravlja autocestom bio dužan postaviti i održavati žičanu ogradu koja bi spriječila izlazak divljači na autocestu, a u konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač (lisica), što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, ili da ograda nije dovoljno visoka da spriječi ulaz divljači, jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Pri tome treba imati u vidu i da se na autocesti postižu vrlo velike brzine vozila (130 km/h) pa izbjegavanje divljači može imati kobne posljedice zbog čega je tuženik dužan po potrebi poduzimati i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima na koje se poziva tuženik. Stoga činjenica što je postojala zaštitna ograda visine koju ova vrsta divljači (lisica) može preskočiti, te da tuženik obavlja redovite, a po potrebi i izvanredne preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do predmetne prometne nezgode došlo bez tuženikove krivnje, dok tuženik, na kome je u konkretnom slučaju teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na autocesti, nije dokazao suprotno.
15. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju postoji tuženikov propust da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti autoceste, pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2737/2022-2 od 12. travnja 2023.). Posljedično, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije poduzeo sve potrebne radnje na predmetnoj autocesti kako bi ju na siguran način mogli koristiti svi korisnici kojima je namijenjena, odnosno da nije osigurao siguran promet zbog čega postoji tuženikova odgovornost za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a.
16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i visinu štete budući je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručne osobe, pri čemu je nalaz i mišljenje ocijenio jasnim i neproturječnim te u skladu sa ispravama u spisu. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio glede osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti budući da je prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka sukladno kojem je imovinska šteta na vozilu osiguranika tužitelja iznos od 12.865,28 EUR.
17. Neosnovan je žalbeni navod da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što je protivno odredbi čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku sud prihvatio nove dokaze koje je tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, račun na temelju kojeg tužitelj traži tužbenim zahtjevom iznos od 12.875,28 EUR, a radi se o računu broj 21038670 i to je konačni račun, priložen je već uz tužbu, a prema traženju vještaka naknadno su, nakon zaključenja prethodnog postupka, dostavljeni računi istog broja i datuma, a radi se o dijelovima istog računa koji je priložen tužbi pa su dodatne isprave dostavljene sukladno odredbi čl. 259. st. 2. ZPP-a.
18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i visini te su pravilno primijenjene odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa), a tu odluku tuženik konkretno niti ne osporava.
19. Protivno žalbenim navodima i odluka o zakonskoj zateznoj kamati zakonita je i pravilna, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a tijek kamate sukladno čl. 1086. ZOO.
20. Kako žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 4. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Dubravka Zubović
