Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1552/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Bartoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Bartolić & Bartolić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5416/2022-32 od 5. siječnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5416/2022-32 od 5. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5416/2022-32 od 5. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko iznosa od 10.924,28 eur zajedno sa zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope po ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 8. srpnja 2005., isplatiti tužitelju iznos od 13.639,51 eur zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule isplatiti tužitelju iznos od 54.778,14 eur zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.924,28 eur sa zateznom kamatom od 5. siječnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja o trošku sadržanog u toč. III. izreke presude u dijelu kojim mu nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 10.924,28 eur zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Protiv presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba stranaka nisu osnovane.

6. Suprotno žalbenim navodima stranaka, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno upiru žalitelji.

7. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.639,51 eur na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, te iznosa od 54.778,14 eur na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja će se mijenjati sukladno odlukama tuženika, te odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor sklopili 8. srpnja 2005. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 298.200,00 CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja će se mijenjati prema Odlukama tuženika, te valutna klauzula u CHF.

11. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. kao banka-kreditor 8. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 016- 1230/2005 kojim Ugovorom je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 298.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita sa kamatnom stopom od 3,99% godišnje koja je bila promjenjiva, a visina kamatne stope tijekom otplate biti će utvrđivana temeljem odluka banke. Ugovorena je otplate u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo u odnosu na ovakav način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

14. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013. g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih V. tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 01. srpnja 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

15. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio daje u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

18. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna i odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

19. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Odredbom čl. 502. c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

21. S obzirom na sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

22. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

23. Pri tome ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

24. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

25. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno, te se nije potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

27. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

28. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

29. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošač je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

30. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on podignuo kredit kod tuženika radi kupnje stana. Bio mu je ponuđen gotov ugovor s valutnom klauzulom u CHF o čijim odredbama nije mogao pregovarati niti je bio upozoren da bi moglo doći do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, kao niti do povećanja kamatnih stopa.

31. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

33. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

34. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

35. Neosnovano tuženik smatra da je okolnost što su stranke sklopile Aneks ugovora 5. rujna 2011. od utjecaja kod utvrđenja uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli znatnu neravnotežu. S obzirom iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženik unaprijed pripremio ugovor, da tužitelj nije mogao unaprijed pregovarati o spornim odredbama, te da ga tuženik nije upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, okolnost što su stranke Aneksom ugovora od 5. rujna 2011. valutnu klauzulu u CHF zamijenili valutnom klauzulom u EUR ne znaci da sporna odredba iz ugovora sklopljenog 8. srpnja 2005. kojom je ugovorena valuta u CHF nije nepoštena i ništetna. Kako je tužitelj tražio isplatu preplaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne odredbe u CHF za razdoblje od sklapanja 8. srpnja 2005. do 5. rujna 2011. kada je Aneksom valutna klauzula u CHF zamijenjena valutom u EUR, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa za razdoblje prije sklapana Aneksa s obzirom se radi o preplati radi ništetne odredbe u CHF koja je sadržana u ugovoru od 8. srpnja 2005.

36. Žalitelj neosnovano smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer sud nije uzeo u obzir činjenicu da su se stranka Aneksom sporazumjela o novoj kamatnoj stopi u visini od 5,95% odnosno 5,5%, pa da se ne može reći da je kamatna stopa bila jednostrano određena od strane tuženika i da nije bila poznata tužitelju. Aneksom su se stranke sporazumjela o kamatnoj stopi na kredit s valutom klauzulom u EUR koji nije predmet ovog postupka pa okolnost što su stranke dogovorile kamatnu stopu za kredit u valuti u EUR nije od utjecaja na poštenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s obzirom tužitelj traži povrat stečenog bez osnove na ime preplaćenog iznosa zbog nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u ugovoru s valutnom klauzulom u CHF.

37. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda RH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.)

38. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 12. lipnja 2019. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

39. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 13.639 eur zbog promjene kamatne stope i iznos id 54.778,14 eur zbog promjene deviznog tečaja.

40. Nije osnovan žalbeni navod kojim tuženik navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

41. Tuženik u ovom predmetu samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF koje se odnose na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa sud u ovom predmetu zbog izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate.

42. Gore izneseno u skladu je i sa pravnim shvaćanjem zauzetim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. gdje je navedeno slijedeće:

"…kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. "

43. Slijedom iznijetog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO. usvojio tužbeni zahtjev.

44. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

47. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP).

48. Tužitelj neosnovano osporava prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o trošku kojom mu nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 10.924,28 eur. Prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podnesaka od 14. srpnja 2021. i 21. travnja 2023, te neobrazloženih podnesak od 17. lipnja 2019. i 11. ožujka 2020. jer se ne radi o podnevima koji su bili potrebni za vođenje postupka. Pravilno prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude jer iz sadržaja zapisnika od 5. siječnja 2024. proizlazi da za tuženika nitko nije pristupio na ročište za objavu.

49. Isto tako, tužitelju nije trebalo priznati trošak vještačenja prije podnošenja tužbe jer isti nije bio potreban za vođenje postupka. Ovo stoga što se trošak informativnog izračuna ne može smatrati troškom nastalim povodom parničnog postupka, a koji bi bio u obvezi tužitelju naknaditi tuženik, s obzirom da je i u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje, koji trošak je tužitelju priznat u cijelosti i s obzirom da se izračun koji je priložen uz tužbu razlikuje u odnosu na izračun koji je proveden po stalnom sudskom vještaku u tijeku postupka. Tuženik nema pravo niti na trošak sudske pristojbe za presudu jer nije dokazao da je platio pristojbu.

50. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, obiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

51. Tužitelju i tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nisu uspjeli sa žalbama (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP-a).

52. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić