Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-1010/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andro Duboković, odvjetnik u Jelsi, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj P-4344/2018 od 29. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj P-4344/2018 od 29. rujna 2022. u odluci o glavnoj stvari (točka I. izreke) te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 34.092,80 kn/4.524,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (29. rujna 2022.) do isplate.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice i preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj P-4344/2018 od 29. rujna 2022. u preostalom dijelu odluke o parničnom trošku (dio točke II. izreke) na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška preko iznosa od 34.092,80 kn/4.524,90 EUR, tj. za iznos od 127,20 kn/16,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik za cijelo na čest. zem. [katastarska čestica], te fizičkom dijelu čest. zem. [katastarska čestica] površine 46 m2 i čest. zem. [katastarska čestica] površine 53 m2, sve k. o. [katastarska općina], koji dijelovi su prikazani na skici mjesta spora izrađenoj od ČČ, dipl.ing.geod. od 23. srpnja 2020. i koja je sastavni dio te presude, te se ovlašćuje tužitelj zatražiti i postići uknjižbu svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi brišući to pravo sa imena tuženice. Pod točkom II. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 34.220,00 kn/4.541,77 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama tekući od donošenja presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

5.1. U odnosu na žalbene navode da se svi izvedeni dokazi temelje na prijedlozima iz tužbe, a odnose se na stjecanje vlasništva dosjelošću, a da nisu izvedeni dokazi u odnosu na osnovu stjecanja spornih nekretnina razrješenjem agrarnog odnosa na koje se sud pozvao u obrazloženju pobijane presude, navesti je da se radi o navodima kojima se sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 220., 292. i 299. ZPP, koja po ocjeni ovog suda nije počinjena, jer je sud prvog stupnja izveo dokaze koje su stranke predložile prije zaključenja prethodnog postupka i ocijenio te dokaze u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

5.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su prednici tužitelja bili u agrarnom odnosu te da su ostali u posjedu predmetnih nekretnina i nakon donošenja agrarne odluke, da je agrarnom odlukom ove nekretnine u vlasništvo dobio djed tužitelja, sada pok. VČ, a da se pored njega navode i članovi njegove obitelji žena J, te djeca Č, IČ i V te sestra I i da su nekretnine koje su bile premetom agrarnog odnose podijeljene unutar obitelji i pripale upravo IČ. Taj sud je također utvrdio da postoji pravomoćna agrarna odluka broj Reg A 4410/47 i 4443/47 od 16. travnja 1948. kojom se rješavajući povodom izjave obrađivača priznaje obrađivaču UČ pok. U iz [adresa] i članovima njegove obitelji ženi D, djeci Č, IČ i V te sestri I na jednake dijelove vlasništvo između ostalih i nekretnina koju su predmet ove tužbe, te da je stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja obrađivač stekao u vlasništvo zemljište izvorno po sili Zakona. Na očevidu na licu mjesta sud prvog stupnja utvrdio je da sporne nekretnine u naravi predstavljaju okućnicu južno od objekta te prizemni pomoćni objekt, da je vještak prikazao cjelokupne granice posjeda tužitelja unutar njegovog ograđenog i jasno fizički odijeljenog posjeda od ostalih susjednih nekretnina, a da su o posjedovanju, korištenju i obradi od strane prednika tužitelja djeda, sada pok. VČ, bake S, te roditelja IČ i A iskazivali svi saslušani svjedoci koji su između ostalog naveli kako unutarnje granice predmetnog zemljišta nisu vidljive, dok su vanjske granice jasno definirane.

6.1. Pri tome je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, s razlogom i osnovano prihvatio iskaze saslušanih svjedoka, kojima su iz neposrednog zapažanja poznate činjenice o tome što su predmetne nekretnine u naravi i tko ih je nesmetano posjedovao, a činjenica da su pojedini svjedoci u daljnjem srodstvu s tužiteljem, suprotno shvaćanju tuženice, ne umanjuje vjerodostojnost njihovih iskaza, koji su u suglasni s iskazima onih svjedoka koji nisu ni u kakvom srodstvu s tužiteljem.

7. U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da iako se tužitelj poziva na dosjelost kao temelj stjecanja, da nije vezan istaknutom pravnom osnovom, slijedom čega nalazi da je tužitelj stekao pravo vlasništva spornih nekretnina razrješenjem agrarnog odnosa, navesti je da je u parničnom postupku sud vezan za činjeničnu no ne i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (članak 186. stavak 3. ZPP). Zadatak parničnog suda ne sastoji se u tome da izrekne zaštitu koja tužitelju pripada po zakonu na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, već da odluči o tome je li konkretna zaštita koju tužitelj izričito i određeno traži na zakonu osnovana, odnosno može li mu baš tu zaštitu pružiti. Stoga sud nije ovlašten tužitelju dosuditi više od onoga što je tražio, ni nešto drugo što nije tražio, čak i kada ga rezultati raspravljanja dovedu do zaključka da tužitelju pripada više nego što je tražio, ili da mu doduše ne pripada ono što je tražio, ali da mu pripada nešto drugo.

7.1. U konkretnom slučaju tužitelj u tužbi navodi i tvrdi da je slijedom svojih prednika stvarni vlasnik i posjednik prijepornih nekretnina koje su bile vlasništvo IČ pok. VČ kojeg su naslijedili on i majka koja mu je ustupila svoja sva svoja prava na predmetnim nekretninama koje čine jednu cjelinu zemljišta s jasno definiranim vanjskim granicama koje se nisu mijenjale više od 100 godina, te da čitav taj kompleks predstavlja njegovo, odnosno vlasništvo i posjed njegovih prednika (list 29 spisa). Naknadno, u podnesku od 8. listopada 2021. tužitelj je naveo da je, kako to slijedi iz agrarne odluke, njegov djed VČ pok. U stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama razrješenjem agrarnog odnosa, a on nasljeđivanjem svojeg oca i djeda.

7.2. Iz navedenog dakle, proizlazi da je tužitelj ukazivao na stjecanje prava vlasništva nasljeđivanjem svojih prednika, iako ne u potpunosti jasno ali ipak dovoljno da prvostupanjski sud sveobuhvatno pristupi takvoj ocjeni tužbenog zahtjeva (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1039/22).

7.3. Prema članku 129. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN – članka 128., 135. ranijeg Zakona o nasljeđivanju objavljenog u „Službenom listu FNRJ“, broj 20/55, „Službenom listu SFRJ broj 12/65, „Narodnim novinama“ broj 52/71, 47/78, 71/91, 37/94, 56/00) u času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo.

7.4. Kraj takvog stanja stvari, te činjenice da je na tužitelju bilo da dokazuje da upis u zemljišnim knjigama nije istinit – te da su on ili njegovi prednici stekli prijeporne nekretnine na jedan od dopuštenih načina stjecanja vlasništva nekretnina bez da je za to stjecanje potreban upis u zemljišnim knjigama i da ono što je konstatirano u rješenju o nasljeđivanju iza IČ – da je ostavitelj u trenutku smrti bio vlasnik utuženih nekretnina iako nije takvim bio upisan u zemljišnim knjigama – odgovara stvarnom stanju, to prvostupanjski sud presudom nije prekoračio tužbeni zahtjev i zasnovao presudu na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se tužitelj pozvao, na koju povredu sadržajno ukazuje tuženica u žalbi, s obzirom da je taj sud odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Tvrdnje tužitelja da se u posjedu predmeta spora nalazi temeljem nasljeđivanja svojeg oca zajedno s majkom, potvrđene su u postupku kako iskazima saslušanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima u spisu iz kojih proizlazi i da je majka tužitelja istom ustupila svoja sva svoja prava na predmetnim nekretninama i da se tužitelj nalazi u posjedu prijepornih nekretnina neometano od ikoga. To ukazuje na neprekinuti pravni slijed izvanknjižnog stjecanja prava vlasništva što ne dovodi u pitanje što utuženi dio čest. 1445 nije raspravljen kao dio ostavine iza pok. IČ jer ostavinsku imovinu čini sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao, što podrazumijeva i nepokretnu imovinu za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja, pri čemu nije od značaja to što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu, jer se u tom slučaju takva imovina nasljeđuje kao izvanknjižno vlasništvo.

9. Nadalje je navesti da su agrarni odnosi bili regulirani Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. (dalje: Zakon o likvidaciji) i Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine“ broj 138/46 i 111/47, dalje: Zakon o ukidanju agrarnih odnosa), pri čemu se agrarni odnos po Zakonu o likvidaciji razrješavao isključivo donošenjem konstitutivnog akta nadležnog tijela, dok se agrarni odnos po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa razrješavao ex lege, tako da nakon toga to zemljište prestaje biti zemljište na kojem postoje kmetski odnosi i prava po osnovi agrara, te postaje zemljište na kojem se nakon toga moglo stjecati i mijenjati pravo vlasništva na svim dopuštenim načinima propisanim pravilima Općeg građanskog zakonika koji je tada bio na snazi, kao i ostalim zakonima donesenim nakon njega, a kojima je regulirano pravo vlasništva.

10. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća s time da u odnosu na navode žaliteljice - da iz posjedovnog lista slijedi da je IČ bio upisan kao posjednik niza nekretnina ukupne površine od čak 148478 m2, te da tako veliku površinu jedna osoba nije mogla imati u posjedu s obzirom na intenciju Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, da je agrarni maksimum bio 10 ha, da iz izjave obrađivača proizlazi da traži priznanje prava vlasništva u površini od 30000 m2, a ne da mu se prizna vlasnost nekretnina u cijelosti, te da je zemlja trebala biti obrađena - valja odgovoriti da prema podacima katastra čest. 1443/2 ima površinu 309 m2, čest. 1479/1 površinu od 755 m2, a čest. 1445 površinu od 129 m2, dakle, daleko manju površinu od agrarnog maksimuma, pri čemu tuženica tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi upravo nekretnine iz agrarne odluke imale ukupnu površinu od 148478 m2, odnosno da bi sve nekretnine na kojima je IČ evidentiran kao posjednik bile nekretnine koje su bile predmetom citirane agrarne odluke, dok pod udar Zakona o ukidanju agrarnih odnosa dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetski, težački) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

11. Glede žalbenih navoda tuženice da su u agrarnoj odluci obuhvaćeni i drugi članovi obitelji, da su prema rješenju o nasljeđivanju iza pok. IČ navedeni i drugi nasljednici – tužiteljeve sestre, te da izjava majke tužitelja nije ovjerena i stoga ne može biti dokaz, proizlazi da tuženica iznosi razloge koji se ne tiču nje, već razloge koji se odnose na treće osobe, a okolnost da bi eventualno neka treća osoba mogla naspram tužitelja svojatati pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, u situaciji kad tuženica svoje pravo ne izvodi od te osobe, ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane odluke.

12. Što se pak tiče prigovora da prema Zakonu poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 20/18, 115/18, 98/19 i 57/22), poljoprivredno zemljište izvan građevinskog područja ne može geodetskim elaboratima dijeliti na katastarsku česticu površine manje od 1 ha, istaći je da se u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (članak 352. stavak 1. ZPP). Drugostupanjski sud treba odlučiti o žalbi u odnosu na činjenični supstrat koji je postojao u trenutku zaključenja glavne rasprave, a tuženica tijekom postupka nije tvrdila niti dokazivala da bi se u predmetnom slučaju radilo o poljoprivrednom zemljištu izvan građevinskog područja.

13. S druge strane, djelomično je u pravu tuženica kada pobija odluku o troškovima postupka. Naime, prvostupanjski je sud dosudio tužitelju trošak predujma za vještačenje u iznosu od 4.000,00 kn, iako je vještaku priznat iznos od 3.500,00 kn, dok je trošak sudske komisije iznosio 372,80 kn, pa je stoga s ove osnove tužitelju valjalo priznati ukupan trošak u iznosu od 3.872,80 kn, a ne iznos od 4.000,00 kn, što čini razliku od 127,20 kn/16,90 EUR za koji iznos je zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Što se pak tiče prigovora da se na očevidu od 19. lipnja 2020. te na ročištu od 12. rujna 2022. nije raspravljalo, navesti je da je pravilno prvostupanjski sud tužitelju za zastupanje na ovim ročištima dosudio nagradu po Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), jer se na ovim ročištima, suprotno shvaćanju tuženice, raspravljalo o glavnoj stvari. Na koncu, neosnovano tuženica prigovara da podnesci od 5. studenog 2020. i 8. studenog 2021. nisu bili potrebni za raspravljanje, jer se podneskom od 5. studenog 2020. tužitelj očitovao na nalaz, odnosno skicu vještaka i sukladno istoj precizirao tužbeni zahtjev, dok podnesak od 8. studenog 2021., predstavlja obrazloženi podnesak iz Tbr. 8. točke 1. Tarife kojim tužitelj odgovara na navode i prigovore tuženice iznesene tijekom postupka.

13.1. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju na ime troškova postupka valjalo dosuditi iznos od 34.092,80 kn/4.524,90 EUR, a u preostalom dijelu, tj. za iznos od 127,20 kn/16,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. Slijedom svega navedenog valjalo je primjenom odredbe članka 368. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, odnosno djelomično uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku odluku te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke (članak 380. stavak 3. ZPP).

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela u odluci o glavnoj stvari (članak 154. stavak 1. ZPP).

16. Pri tome se ističe da su novčani iznosi dvojno iskazani na temelju članka 43. i 48. stavka 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novineˮ broj 57/22 i 88/22), i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 kn.

U Šibeniku, 4. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić