REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1618/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Zekanoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Zekanović, Bitanga i partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika: 1. LŠ pok. T, 2. GŠ pok. RŠ, 3. KŠ, 4. SŠ pok. [adresa]. UŠ pok. LŠ, 6. PŠ pok. LŠ, 7. ĆŠ ž. L iz G, 8. VŠ ž. R iz [adresa], 9. FŠ pok. LŠ, 10. JŠ pok. K iz [adresa], 11. NŠ pok. S iz [adresa], 12. DŠ iz [adresa], 13. CŠ iz [adresa], 14. ŽŠ iz [adresa], 15. ŠŠ pok. U, 16. BŠ, 17. ČŠ ž. ĐŠ iz P, 18. SŠ pok. UŠ, 19. EŠ ž. Ć, 20. OŠ ž. V, 21. MŠ ž. LŠ, 22. HŠ (Milenka) Pavlovića Mile pok. RŠ iz [adresa] (kod tuženika IŠ), 23. AŠ pok. RŠ iz [adresa] (kod tuženika IŠ), 24. IŠ pok. RŠ iz [adresa], 25. ZŠ, 26. TA iz [adresa], 27. LA iz [adresa], 28. GA, 29. RA žene Šimine, 30. KA ud. F, 31. SA, 32. TŠK, 33. UA kbr. 207, Benkovac, 34. PA ud. ĐŠ, 35. ZŠ (Mile) Milkovića pok. J, iz [adresa] b.b., 36. LŠK, [adresa], 37. GŠK, 38. ĐŠ kbr. 207, 39. HŠ iz [adresa], Tullamarine 3043, Melbourne, 40. ĆA sina N b.b., Benkovac, 41. VA sina FA iz [adresa], 42. JA, kćerke N iz [adresa], 43. ĆA, sina NA iz [adresa], 44. DA D iz [adresa], 45. CA, 46. ŽA pok. GŠK, 47. ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 48. BA pok. GŠK, 49. ČA pok. GŠK, 50. ĐA pok. C, 51. EA pok. C, 52. OA, 53. MA iz [adresa], Prolaz opat. Vekenege 4, 54. HA iz [adresa], 55. IA iz [adresa], 56. AA iz [adresa], 57. ZA iz [adresa], 58. TH iz [adresa], 59. NA iz [adresa], 60. LH rođ. TH iz [adresa], 61. GH iz [adresa], 62. RH rođ. GH iz [adresa], 63. KH pok. J, iz [adresa] b.b, 64. SH iz [adresa], 65. UH iz [adresa], 66. PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 67. ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 68. VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 69. FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 70. JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 71. NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 72. DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 73. CH iz [adresa], 74. ŽH iz [adresa], 75. ŠH iz [adresa], 76. BH iz [adresa], 77. ČH iz [adresa], 78. RŠK iz [adresa] 79. ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tuženici pod 1.-3., 5.-6., 9., 15., 18.-21., 25., 29.-32., 34., 37., 39., 45., 48. -49. i 51.-52., odsutni i nepoznata boravišta, zastupani po privremenom zastupniku Zvonimiru Vrkiću, odvjetniku iz Benkovca, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika Grad Benkovca protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj: P- 2776/2015 od 13. studenoga 2023., dopunjenog dopunskim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj: P-2776/2015 od 26. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Grada Benkovca i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj: P-2776/2015 od 13. studenoga 2023. u pobijanom dijelu koji se odnosi na tuženika Grad Benkovac (u pogledu dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 378 m2, označene slovima F-G-H-I-J-K-L-F).

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Grada Benkovca i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj: P-2776/2015 od 13. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, dopunjeno dopunskim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj: P-2776/2015 od 26. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, presudom na temelju priznanja i rješenjem prvostupanjskog suda suđeno je:

„Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj TŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva realnog dijela nekretnina katastarske oznake čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], sve kako je to označeno likom i slovima na Skici sudskog očevida sudskog vještaka Frane Vlatkovića dipl. ing. geod. od 30.03.2023. g., koja čini sastavni dio ove presude, i to dijela kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 461 m2, označen slovima A-B-C-D-A, dijela kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 155 m2, označen slovima E-F-G-F, dijela kčbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 378 m2, označen slovima F-G-H-I-J-K-L-F, i dijela kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 283 m2, označen slovima K-L-N-J-K, pa se tužitelj ovlašćuje da po provedenoj parcelaciji zatraži i provede uknjižbu prava vlasništva u njegovu korist, za cijelo uz istovremenu uknjižbu brisanja toga prava sa imena tuženika i njihovih pravnih prednika.

Dužni su tuženici koji se odupru tužbi u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, sve s zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, počev od donošenja prvostupanjske presude do isplate.“

I. Nalaže se tuženiku ad. 28. Gradu Benkovcu da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.544,92 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od dana donošenja odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika ad. 1. - ad. 3., ad. 5. - ad. 6., ad. 9., ad. 15., ad. 18. - ad.

21., ad. 25., ad. 29. - ad. 32., ad. 34., ad. 37., ad. 39., ad. 45., ad. 48. - ad. 49. i ad.

51. - ad. 52. zastupanih po privremenom zastupniku za naknadu parničnog troška kao neosnovan.“

2. Dopunskim rješenjem suda prvog stupnja (koje nije bilo predmetom žalbenog pobijanja stranaka pa je, posljedično tomu, postalo pravomoćno) riješeno je:

„I. Nalaže se tuženiku ad. 28. Gradu Benkovcu da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 248,85 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od dana donošenja odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u pogledu predujma radi objave oglasa u „Narodnim novinama“ od 14. rujna 2022.g. kao neosnovan.“

3. Protiv navedene presude (u dijelu presude koji se odnosi na tuženika Grad Benkovac u pogledu dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], površine 378 m2, označene slovima F-G-H-I-J-K-L-F) i rješenja (pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku Gradu Benkovcu da tužitelju nadoknadi prouzročeni mu parnični trošak) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik Grad Benkovac. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je Grad Benkovac posjednik i vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] odnosno 1578/1 k. o. [katastarska općina]; da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj, obzirom na to da ističe dosjelost kao osnov stjecanja vlasništva, bio dužan dokazati da je putem svojih prednika stekao pravo vlasništva realnog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 378 m2, prije nego što je ista postala društveno vlasništvo, dakle, prije 6. travnja 1941. godine (pretpostavka za dosjelost sukladno pravnim pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika), jer poslije tog datuma nije bilo moguće steći vlasništvo te nekretnine na temelju tog pravnog osnova; da iskazi svjedoka EH i OH u pogledu vremena od kada prednici tužitelja posjeduju predmetnu nekretninu nisu precizni i iz njih se ne može zaključiti da su isti posjedovali tu nekretninu najmanje 40 godina prije navedenog datuma; da svjedok OH u svomu iskazu navodi da je otac tužitelja MH posjedovao predmetno zemljište tako što ga je orao i sijao žito radi ishrane stoke i to ovaca, konja i krava i da je MH imao četvero braće s tim da misli da samo TŠ pripada ovo zemljište jer da ne zna postoji li kakav dogovor između TŠ njegove braće u pogledu ovoga zemljišta te da se taj dio predmetne nekretnine nije koristio kao put, a sličan iskaz daje i drugi svjedok; da, međutim, iz takvih iskaza svjedoka se ne može sa sigurnošću utvrditi posjed prije 6. travnja 1941. niti koliko je dugo otac tužitelja koristio predmetnu nekretninu; da ti iskazi ne dokazuju da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem dosjelosti, poglavito u pogledu vremenskog trajanja poštenog posjeda prednika tužitelja; da iz navedenog više proizlazi da je tužitelj uzurpirao predmetnu nekretninu i ne može se sa sigurnošću utvrditi je li pošten posjednik; da, također, obzirom na poštenje posjeda kao jedno od osnovnih uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću već je u postupku dokazano da tužitelj niti njegovi prednici nisu poduzimali nikakve radnje u pogledu „reguliranja“ svoga posjeda, a revizija katastra izvršena je još 1965. godine; da je uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak razvidno da je predmetna nekretnina bila upisana kao „opće narodna imovina, Mjesni narodni odbor Korlat kao organ upravljanja“ na kojoj je 2014. godine uknjiženo pravo vlasništva u korist Grada Benkovca, a na temelju zakona; da je prema odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje u tekstu: ZVDSP) stavkom 3. i 4. propisano da je za izvanrednu dosjelost potrebno da protekne 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a u članku 4. propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županije, jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu Crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge opće korisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga zakona; da je prvostupanjski sud pobijanu odluku utemeljio isključivo na iskazima saslušanih svjedoka jer tužitelj niti jednim materijalnim dokazom (rješenje o nasljeđivanju i dr.) nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini; da je, sukladno svemu navedenomu, prvostupanjski sud zaključujući da je tužitelj vlasnik realnog dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pogrešno utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo; da se stoga i odluka o trošku ukazuje nepravilnom.

3.1. Žalba ne sadrži konkretan zakonski žalbeni prijedlog.

4. Sa žalbom tuženika Grada Benkovca postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika Grada Benkovca nije osnovana.

7. Predmet ovoga spora, u ovomu dijelu postupka (uzimljući u obzir da je, od ukupno 79 tuženika, samo tuženik Grad Benkovac podnio žalbu) je još zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika Grada Benkovca, za utvrđenjem da je stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva realnog dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 378 m2, sve kako je to označeno likom i slovima F-G-H-I- J-K-L-F na skici sudskog uviđaja sudskog vještaka Frane Vlatkovića dipl. ing. geod. od 30. ožujka 2023., koja čini sastavni dio presude, uz ovlaštenje tužitelja da po provedenoj parcelaciji u tomu dijelu zatraži i provede uknjižbu prava vlasništva u njegovu korist.

8. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), pobijanom presudom, kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja, zaključujući da je tužitelj osobno i putem svog pravnog prednika sada pokojnog oca MH od 1950. godine bio u dugogodišnjem neometanom posjedu utuženog dijela predmetne nekretnine (površine 378 m2, označenog slovima F-G-H-I-J-K-L-F u nalazu i mišljenju vještaka mjerničke struke Frane Vlatkovića, dipl. ing. geod., od 30. ožujka 2023., koji čini sastavni dio presude) pa je, posljedično tomu, temeljem odredbe članka 159. stavka 4. ZVDSP stekao pravo vlasništva dosjelošću, uzimljući pri tomu u obzir da je od 1950. godine do 17. studenoga 1999., protekao potreban rok dosjedanja od 40 godina.

9. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje zakoniti i pravilni.

10. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe člana 365. stavka 2. ZPP), a kako niti sam žalitelj ni izrekom, a niti sadržajno ne navodi koje je točno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud, navodeći da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to je žalbu žalitelja u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

11. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. U vrijeme početka posjedovanja predmetne nekretnine mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme – dakle ono propisano pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), a koja su se u to vrijeme imala primjenjivati temeljem Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“ broj: 84/46), odnosno prema Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91).

12.1. Na temelju pravnog pravila paragrafa 1460. OGZ bilo je propisano „ da se kroz dosjelost stječe nije dovoljno da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragrafi 309., 316., 320., i 345.)“ , dok je pravnim pravilom paragrafa 1461.OGZ propisano da je „ zakonit i dovoljan za dosjelost svaki posjed utemeljen na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost, da je ova pristojala prodavaocu. Takvi su naslovi na pr. zapis, darovanje, zajam, kupovanje i prodaja, promjena, isplata itd.“

12.2. Temeljem pravnog pravila paragrafa 1472. OGZ bilo je propisano da „proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287. 289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na pomenutim stvarima, izvršivanih, i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava pomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina.“

12.3. Prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80 i 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91, dalje: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Člankom 29. ZOVO bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO („Narodne novine“ broj: 53/91) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja.

12.4. Člankom 159. ZVDSP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., propisano je da je u slučaju redovite dosjelosti, koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema članku 159. stavku 4. ZVDSP, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina.

12.5. Prema članku 388. stavku 4. ZVDSP u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, u odnosu na tu je odredbu pravomoćnom presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija). Naime, navedenom je odredbom u njenom izvornom sadržaju koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Odredba je ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) koja je objavljena 14. prosinca 1999. i toga je dana prestala važiti sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99 i 29/02). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., dodan je stavak 4. članka 388. ZVDSP u prethodno navedenom, danas važećem sadržaju.

12.6. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima, čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i trajala je do 14. prosinca 1999. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske zaključio da tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tomu sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa.

12.7. To je shvaćanje reinterpretirano u nizu u međuvremenu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020., Rev 1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev 2771/2013 od 13. kolovoza 2019., Rev 291/14 od 17. travnja 2018., poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.) na sljedeći način: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda, koje, u bitnomu, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da žalitelj takve zaključke nije uspio dovest u ozbiljnu dvojbu ni svojom žalbom, da je u konkretnomu slučaju tužitelj osobno i putem svog pravnog prednika sada pokojnog oca MH od 1950. godine bio u dugogodišnjem neometanom posjedu utuženog dijela predmetne nekretnine (površine 378 m2, označenog slovima F-G-H-I- J-K-L-F u nalazu i mišljenju vještaka mjerničke struke Frane Vlatkovića, dipl. ing. geod., od 30. ožujka 2023., koji čini sastavni dio presude) pa je, posljedično tomu, temeljem odredbe članka 159. stavka 4. ZVDSP stekao pravo vlasništva dosjelošću, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao osnovan prihvatio ovaj zahtjev tužitelja, a za što je ovomu sudu dao dovoljno jasne i uvjerljive razloge, cijeneći da takav zaključak suda prvog stupnja jasno proizlazi iz činjenica utvrđenih uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku mjerničke struke te iskazima saslušanih svjedoka OH, starog 84 godine (koji je iskazao da predmet spora pripada TŠ koji to zemljište koristi, a ranije je pripadalo njegovu ocu MH, da je Alojzijev otac MH imao brata Ž s tim da su se za života oni međusobno podijelili tako da je predmetno zemljište pripalo HH ocu tužitelja, koji je koristio predmetno zemljište tako što ga je orao i sijao žito radi ishrane stoke i to ovaca, konja i krava i da je MH predmetno zemljište koristio od kad on zna za sebe, a kojega nitko nije ometao niti mu prigovarao u pogledu korištenja i posjedovanja predmetnog zemljišta kako od strane fizičkih osoba tako ni od lokalnih ili državnih vlasti ili šumarije te da je predmetno zemljište dok ga je MH koristio bilo ograđeno na način kao što je i sada živicom i kamenim suhozidom, a dio predmeta spora koji se nalazi sa južne strane nikada nije korišteno kao put već je taj dio predmeta spora koristio najprije MH, a kasnije i TŠ) i svjedoka IH, starog 70 godina (a koji je, u bitnomu, podudaran s iskazom svjedoka OH) pa u takav zaključak suda prvog stupnja nema razloga sumnjati niti ovaj sud drugog stupnja.

13.1. Naime, tuženik (ni) ne može pretendirati na uspjeh u žalbenom postupku samo osnovom isticanja prigovora činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana te prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika „da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj, obzirom na to da ističe dosjelost kao osnov stjecanja vlasništva, bio dužan dokazati da je putem svojih prednika stekao pravo vlasništva realnog dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 378 m2, prije nego što je ista postala društveno vlasništvo, dakle, prije 6. travnja 1941., jer poslije tog datuma nije bilo moguće steći vlasništvo te nekretnine na temelju tog pravnog osnova“, valja istaknuti, a kako je to već prethodno i navedeno, da o stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu za takve nekretnine, prema shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u više odluka (primjerice, Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-3014/2019 od 12. svibnja 2020., Rev 2666/2017-2 od 9. studenoga 2021. i dr.) treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga sve do 17. studenoga 1999. (kada je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj: U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. – „Narodne novine“ broj: 137/99, ukinuo odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP, bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana), a u konkretnomu slučaju je u razdoblju od 1950. do 17. studenoga 1999., protekao potreban rok dosjedanja od 40 godina te je spomenuto pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Š protiv Hrvatske primjenjivo i u ovomu predmetu, jer se radi o nekretnini koja je 8. listopada 1991. bila upisana kao „opće narodna imovina, Mjesni narodni odbor Korlat kao organ upravljanja“ i koja je 2014. godine uknjižena kao vlasništvo Grada Benkovca, jer se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja ne vrijeđaju prava trećih osoba na toj nekretnini, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava pa je žalba žalitelja neosnovana i u tomu dijelu.

15. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode žalitelja „da tužitelj niti jednim materijalnim dokazom (rješenje o nasljeđivanju i dr.) nije dokazao da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini“, valja istaknuti da je na temelju odredbe članka 352. stavka 1. ZPP propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, dok je odredbom stavka 2. ovoga članka propisano da ako stranka nije tijekom prvostupanjskoga postupka istaknula prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi pa obzirom na nespornu činjenicu da tijekom postupka tuženik nije ukazivao na ovu činjenicu (već je, suprotno tomu, u svomu posljednjem očitovanju tijekom postupka, na ročištu za glavnu raspravu od 27. rujna 2023. vrlo jasno naveo da u pogledu predmeta spora „odluku u ovom predmetu prepušta sudu“), valja zaključiti da se žalitelj sada u žalbi nedopušteno poziva na ovaj žalbeni razlog.

16. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

17. Uzimljući u obzir da je žalitelj samo paušalno pobijao odluku o troškovima postupka, smatrajući istu nezakonitom iz razloga što je po njegovu shvaćanju tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na njega trebalo odbiti kao neosnovan te da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na žalitelja pa mu je stoga pravilno sud prvog stupnja dosudio troškove postupka prema odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP te je, posljedično tomu, žalba žalitelja neosnovana i u tomu dijelu.

18. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP, valjalo je riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

U Puli – Pola 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan