Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-277/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa] – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2824/2022-23 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u točki I. i II. Izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u dijelu točke II. Izreke kojim tužitelju nije dosuđen trošak u iznosu od 62,50 Eura.

III Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu točke II. Izreke kojim tužitelju nije dosuđen trošak u iznosu od 125,00 eura i odlučuje:

IV " Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sa sastav žalbe u iznosu od 83,75 eura u roku 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan preostali zatraženi dio troška žalbenog postupka tužitelja.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka".

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.767,58 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te je naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.646,60 eura sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate (točka I. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, odnosno ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tužitelj u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa za iznos od 187,50 eura zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijani dio odluke preinači. Također traži i naknadu troška žalbenoga postupka u iznosu od 125,00 eura.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 4. travnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te je ugovorena otplatna u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća,

- da su se svi podaci vezano uz kredit rješavali na način da tužitelj nije o odredbama ugovora mogao pregovarati niti su mu pružena ikakva pojašnjenja o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ocijenio pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1111. ZOO, tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

12. U odnosu na žalbene navode tužene valja reći i da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

13. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

14. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Pri tome valja dodati da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nije niti predlagao saslušanje svjedoka – bankara koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, već samo saslušanje zaposlenika banke PA, koja nije osobno sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pa o tome niti ne može imati nikakvih neposrednih saznanja te saslušanje javnog bilježnika koji nije ni bio ovlašten pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora, a da je tužitelj u iskazu danom u ovom postupku iskazao da nije dobio nikakva obavještenja o rizicima niti usporedbu s drugom valutom, a nije mogao niti utjecati na odredbe ugovora, te da mu odredbe nisu bile jasne, pa su žalbeni navodi u tom dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena.

16. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

17. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Stoga, imajući u vidu navedeno, da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. svibnja 2022. to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

19. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

19.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošten stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

19.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

20. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju, je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

21. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I izreke ove odluke.

22. Pobijajući odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II izreke preko dosuđenog iznosa od 1.646,60 eura, za iznos od 187,50 eura, djelomično osnovano tužitelj u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP i Tbr. 9.3. Tarife, a za trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura. Naime, osnovan je navod tužitelja da tužitelj ima pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 29. ožujka 2024. Ovo iz razloga jer je odredbom Tbr. 9/3 Tarife propisano da stranka ima pravo pristupiti na ročište za objavu presude i u tom slučaju na naknadu troška za pristup ročištu za objavu u iznosu od 50% od pune nagrade iz Tbr. 7. Tarife, a tužitelj je istom pristupio.

23. Međutim neosnovano tužitelj u žalbi osporava odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem tužitelju nije priznat kao potreban trošak sastava podneska od 7. travnja 2023. u iznosu od 62,50 eura kojim dostavlja dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, jer sud doista vodi evidenciju uplata i taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155 ZPP.

24. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP, uvažiti žalbu tužitelja kao djelomično osnovanu i prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška postupka u iznosu od 125,00 eura i u tom dijelu preinačiti rješenje o troškovima postupka, a u preostalom dijelu na temelju odredbe čl. 380. st.2. ZPP žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i potvrditi odluku o troškovima u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 62,50 eura.

25. Kako je tužitelj sa žalbom djelomično uspio, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP i Tbr. 10/4 Tarife uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) uzimajući u obzir omjer uspjeha u žalbenom postupku valjalo mu je dosuditi trošak sastava žalbe, i pripadajući PDV 25% (Tbr. 46. Tarife) u ukupnom iznosu od 83,75 eura dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

26. S obzirom na to da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je njegov zahtjev za naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka.

U Šibeniku, 4. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić