REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4793/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Zagreb, A. Heinza 4, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2177/2020 od 29. listopada 2024., 4. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2177/2020 od 29. listopada 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 810,78 EUR sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.609,11 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2177/2020 od 29. listopada 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 810,78 EUR od 28. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. preko stope naznačene za to razdoblje, te od 1. siječnja 2024. do isplate, te u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.609,11 EUR od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 810,78 EUR od 28. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 810,78 EUR od 1. siječnja 2024. do isplate te na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.609,11 EUR od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 267,14 EUR (dvijestošestdesetsedam eura i četrnaest centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2177/2020 od 29. listopada 2024. prvostupanjski sud je naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 810,78 EUR sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka I. izreke). Točkom II. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.609,11 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 267,14 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

7. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 810,78 EUR koji iznos je tužitelj isplatio s osnove štete na vozilu svoje osiguranice DR, nastale u prometnoj nezgodi 23. rujna 2019. zbog naleta tog vozila na divljač.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornom činjenicu da se 23. rujna 2019. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljala tužiteljeva osiguranica ŠR. Spornom je utvrdio činjenicu je li došlo do naleta na životinju, odnosno divljač.

9. Činjenicu da je došlo do naleta na divljač i mjesto nastanka štetnog događaja prvostupanjski sud je utvrdio na temelju zapisnika o očevidu i potvrde Policijske postaje Rovinj.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je nastao osigurani slučaj. Prvostupanjski sud je zaključio da odgovornost tuženika leži u tome što je divljač udarila u vozilo tužiteljeve osiguranice i pri čemu joj je učinjena šteta na osobnom automobilu.

11. Primijenivši odredbu članka 76. stavka 2. i članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu te odredbe članaka 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05-155/23; dalje: ZOO) zaključio je da za štetu nastalu uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti, lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj u smislu odredbe članka 964. stavka 1. ZOO-a ) i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti, sukladno odredbama članaka 1063.-1067. ZOO-a u vezi članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu, a da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki iz odredbe članka 1067. ZOO-a kojom se on oslobađa odgovornosti za štetu. Prvostupanjski sud je zaključio da divljač na cesti uvijek predstavlja opasnu stvar (neovisno o tome provodi li se lov divljači u vrijeme kada je divljač zatečena na cesti) te da suprotno tuženikovim tvrdnjama lovoovlaštenik odgovara za štetu sukladno odredbi članka 1064. ZOO-a u vezi s odredbom članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu, a da je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz odredbe članka 1067. ZOO-a zbog kojih se može (u cijelosti ili djelomično) osloboditi od odgovornosti za štetu.

12. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju lovoovlaštenik lovišta odgovoran za nastanak štete na motornom vozilu osiguranom kod tužitelja, neovisno od toga što šteta nastala tužiteljevu osiguraniku nije nastala zbog provođenja lova, a da konkretno ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika za štetu iz odredbe članka 1067. ZOO-a. Budući da u smislu odredbe članka 963. stavka 1. ZOO-a isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, utvrdivši da je tužitelj isplatio utuženi iznos svojoj osiguranici, kojoj je tuženikov osiguranik počinio štetu, zaključio je da tužitelj ima pravo od tuženika naknaditi isplaćeni iznos štete.

13. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da nema razloga o odlučnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Navodi da je već u odgovoru na tužbu osporio da bi do štetnog događaja došlo zbog naleta na životinju, odnosno divljač te dinamiku i mehanizam nastanka oštećenja na vozilu tužiteljeve osiguranice. Ističe da neovisno o potvrdi Policijske postaje Rovinj u kojoj je navedeno da su na mjestu štetnog događaja uočeni tragovi blata i dlake, prvostupanjski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je navedeno u vezi sa štetnim događajem s obzirom da ne postoje fotografije niti je izuzeta dlaka koja se spominje, a također nije pronađena ni divljač na koju je navodno naletjela tužiteljeva osiguranica. Stoga smatra da je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a trebao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Smatra i da je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke u dijelu u kojem se navodi da tužiteljeva osiguranica bez obzira na svoju brzinu kretanja nije mogla kočenjem izbjeći nalet jer je vještak naveo da za izračun brzine kretanja vozila osiguranice tužitelja prije nastanka štetnog događaja nema elemenata. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zauzeo stajalište o primjeni Zakona o lovstvu i Zakona o obveznim odnosima. U tom smislu ukazuje na stajalište da neovisno o tome je li lovištem ili pored njega, prolazi autocesta ili druga javna cesta, ta cesta na kojoj je došlo do udara vozila u srnu na cesti, ne može se smatrati sastavnim dijelom ili područjem lovišta (članci 9. do 11. Zakona o lovstvu), već iz lovišta izdvojenim područjem kojim upravlja i gospodari pravna osoba zadužena za javne ceste zbog čega izostaje odgovornost pravne osobe koja upravlja lovištem za štete ove vrste. Ističe da iznimno za ovu štetu odgovara i ovlaštenik prava lova (ovdje tuženik), ali samo ako je ona nastala kao posljedica lova u lovištu, što ovdje nije slučaj.

14. Donošenjem pobijane presude nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik posebno ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

15. Iako je tuženik osporavao da se radi o naletu na divljač jer divljač nije pronađena na mjestu štetnog događaja, prvostupanjski sud je pravilno na temelju isprava u spisu - zapisnika o očevidu (list 85.-90. spisa) i potvrde Policijske uprave istarske, Policijska postaja Rovinj (list 60. spisa), a koje u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a predstavljaju javne isprave, pravilno zaključio da se prometna nezgoda dogodila naletom vozila na divljač, koja je na prometnicu iskočila neposredno ispred vozila tužiteljeve osiguranice iz lovišta kojim gospodari lovačko društvo Lovački savez Istarske županije. Tuženik nije dokazao da su u toj javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice.

16. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da provedena analiza pokazuje da u predmetnom štetnom događaju tužiteljeva osiguranica nije mogla kočenjem izbjeći nalet na divljač i to bez obzira na svoju brzinu kretanja, a koji nalaz i mišljenje tuženik u tijeku prvostupanjskog postupka nije posebno osporavao niti imao prigovore na takav nalaz i mišljenje.

17. Također, pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na spornu odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač primijenio materijalno pravo.

18. Odredbom članka 80. stavka 6. Zakona o Lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) propisano je da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara se na sljedeći način:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi,

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

19. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je, kako je već ranije navedeno, pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke zaključio da za predmetnu štetu naletom vozila na divljač nije odgovorna vozačica tog vozila, dok je između stranaka nesporno da šteta nije nastala zbog provođenja lova.

20. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o šteti koju je nanijela divljač u pokretu i koja se smatra opasnom stvari u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. ZOO-a. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da se odgovornost lovoovlaštenika za nastalu štetu, pa tako i tuženika kao njegovog osiguratelja, ocjenjuje s osnove odredbe članka 76. stavka 2. ZL-a i odredaba Zakona o obveznim odnosima koji propisuju objektivnu odgovornosti (dakle odgovornost bez obzira na krivnju) za imatelja opasne stvari budući da je odredbom članka 80. stavka 6. ZL-a propisano samo da lovoovlaštenik odgovara za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, no ne uređuje situacije, kakva je i predmetna, ako šteta nije nastala zbog provođenja lova.

21. Dakle, kako odredbama Zakona o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo kada se nije provodio lov (jer propisuje samo jedan slučaj objektivne odgovornosti lovoovlaštenika za štetu - ako je šteta nastala zbog provođenja lova), tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao lex generalis kojima se uređuje odgovornost za štetu od opasne stvari jer i u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač i dalje predstavlja opasnu stvar. Tako i prema praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Pž-146/2023, Pž-2418/2023, Pž-244/2024.

22. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019., između ostalog, naveo slijedeće: „14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača. Polazeći do ovlaštenja zakonodavca da mijenja modele pojedinih zakonskih instituta, posebice na području gospodarskih odnosa, Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi da je postojeće zakonsko rješenje iz članka 80. stavka 6. ZL-a nesuglasno s člankom 3. Ustava odnosno nije nesuglasno načelu izvjesnosti pravne norme jer je osporena norma dostatno određena, precizna i dostupna kako bi subjekti na koje se primjenjuje mogli prilagoditi svoje postupanje. Dakle, odštetna odgovornost nije isključivo na vozaču ili lovoovlašteniku jer je za određivanje odštete potrebno ispitati ponašanje lovoovlaštenika, vozača i oštećenika u svakom konkretnom slučaju.”

23. Slijedom navedenog, premda je odredbom članka 80. stavka 6. ZL-a propisano da je lovoovlaštenik odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov (i ako je vozač upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi), činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode (i štete) nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik (tuženik) ne može odgovarati za štetu. Naprotiv, upravo zbog toga što je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar (da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004. i Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008.), to u slučaju kada je do štete nastale u lovištu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a u vez i s odredbom članka 76. stavka 2. ZL-a, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Međutim, tuženik to u ovom sporu nije ni tvrdio, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

24. Prema tome, budući da je tuženikov osiguranik kao lovoovlaštenik lovišta u konkretnom predmetu odgovoran za nastanak štete nastale na motornom vozilu osiguranom kod tužitelja neovisno od toga što šteta nastala tužiteljevoj osiguranici nije nastala zbog provođenja lova, a ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika za štetu iz članka 1067. ZOO-a, prvostupanjski je sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je potraživao naknadu štete u iznosu od 810,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

25. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako nije od utjecaja okolnost na koju upire tuženik da je odgovornost lovoovlaštenika isključena jer šteta nije nastala u lovištu, već na prometnici na kojoj sukladno odredbi članka 11. stavka 2. ZL-a ustanovljavanje lovišta nije dozvoljeno. Pravilno prvostupanjski sud smatra da iz odredaba mjerodavnih propisa, kako Zakona o lovstvu, tako i Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi odgovornost lovoovlaštenika bila ograničena samo na štete naleta od divljači isključivo na području lovišta, te da u prilog tome upućuju i odredbe Zakona o lovstvu prema kojima gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (članak 1. stavak 2. ZL-a), kao i mjere koje je, radi sprečavanja nastanka štete od divljači dužan provoditi lovoovlaštenik (članak 77. stavak 1. ZL-a).

26. Međutim, prvostupanjski sud je tužitelju za razdoblje od 28. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. dosudio zatezne kamate u previsokom iznosu. To iz razloga jer se ovdje ne radi o trgovačkom ugovoru, zbog čega tužitelju pripadaju zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

27. Stoga tužitelju u tom razdoblju pripadaju zatezne kamate po nižoj kamatnoj stopi određenoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za odnose iz ostalih odnosa, a sve kao je to određeno točkom II. 1. izreke ove presude, dok nema pravo na isplatu zateznih kamata u tom razdoblju po stopi koja prelazi stopu zateznih kamata propisanu za ostale odnose.

28. Nadalje, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23; dalje: ZIDZOO/23) promijenjena stopa zateznih kamata propisana odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata za ostale odnose određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Prema odredbi stavka 8. istog članka referentna stopa iz stavka 2. ovoga članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

29. Stoga iako tužitelj za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate, pa tako i za razdoblje od 1. siječnja 2024., zahtijeva isplatu zateznih kamata po stopi propisanoj za ostale odnose, nije primijenio pravilnu stopu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima/23.

30. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a. Međutim, u odnosu zatezne kamate tekuće na te troškove također nije primijenio stopu zateznih kamata prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima/23.

31. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 810,78 EUR sa zateznim kamatama do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te u točki II. izreke u dijelu za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.609,11 EUR, a primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti presudu u odnosu na isplatu zateznih kamata na iznos od 810,78 EUR od 1. siječnja 2024. do isplate i na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.609,11 EUR od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate te pravilnom primjenom materijalnog prava naložiti tuženiku isplatu tih zateznih kamata po stopi zateznih kamata sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima/23.

32. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspio samo djelomično u odnosu na stopu zateznih kamata zbog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu, a koje predstavljaju sporednu tražbinu, a što nema za obvezu tužitelju da mu naknadi troškove žalbenog postupka.

33. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. ožujka 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković