Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-5713/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Darije Horvat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Čazmi poslovni broj P- 723/2023-29 od 12. studenog 2024., u sjednici vijeća dana 4. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Čazmi poslovni broj P-723/2023-29 od 12. studenog 2024. u dijelu pod toč. I do III izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod I utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 718-50-3167968 od dana 30. studenoga 2005., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditora i tužitelja ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv "NAKNADA", a koja glasi: "3.30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Pod II se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 582,04 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 20. prosinca 2005. godine pa do isplate, a pod III i da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenog 2024. pa do isplate. Pod IV se odbija tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.125,00 EUR do zatraženog iznosa od 1.178,08 EUR, odnosno za iznos od 53,08 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. Protiv navedene presude podnio je žalbu tuženik u usvajajućem dijelu, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), s prijedlogom da se presudu preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te dosudi trošak žalbenog postupka.
3. Protiv navedene presude podnio je žalbu tužitelj i to u odbijajućem dijelu, iz žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava; te • pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se presudu preinači u smislu žalbenih navoda, te dosudi trošak žalbenog postupka.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 582,04 eura na ime ulazne naknade, uvećano za zatezne kamate, osnovom među strankama zaključenog Ugovora o kreditu broj 718-50-3167968 od 30. studenog 2005. kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit za kupnju automobila u iznosu od 27.884,88 CHF i redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu, na rok otplate od 60 mjeseci.
7. U žalbi tuženik navodi kako pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njezino razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive pa je sud trebao utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive a sud da ne navodi zašto bi baš tužitelju sporne odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive. Takvo utvrđenje suda je neosnovano, obzirom tužitelj nikada nije prigovorio tako ugovorenim odredbama, drugim riječima, odredbe su mu bile jasne i razumljive, te se ni u jednom trenutku nije obratio djelatnicama banke da mu iste objasne. Netočno je da bi o svim spornim pitanjima bilo odlučeno u kolektivnom postupku iako tuženik u tom postupku nije mogao dokazati da je upravo s tužiteljem pojedinačno pregovarao te sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o jednokratnoj naknadi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se više ni ne sjeća svih detalja oko sklapanja ugovora, da je bio mlad i da mu je samo bilo bitno da čim prije preuzme automobil, stoga sud pogrešno zaključuje da stranke nisu pregovarale o odredbama ugovora. Također, sud je propustio utvrditi da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama. Sve te činjenice bile su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe nepoštene. Način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora tuženika je onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba. Sud je zanemario okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama. Sud je najprije trebao utvrditi jesu li sporne odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi jasne, lako razumljive i uočljive. Obzirom su sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive, nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada odredbe ne bi imale navedena obilježja, sudu bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti. Također, obzirom se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ponovno ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Stoga prema žalitelju neosnovano prvostupanjski sud predmnijeva nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama.
8. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja primjenjuje u vrijeme ugovora važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003, dalje ZZP03), a za vrijeme njegovog izvršavanja, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07 i 79/09, dalje u tekstu: ZZP). Prema čl. 81 st. 1 ZZP 03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema st. 2 članku 81 st. 1 ZZP 03, te čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.
9. I čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te prema čl. 323 st. 1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
10. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje i to kako i sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 utvrđuje kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Konačno, i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
11. Stoga sud pravilno utvrđuje kako je predmetni ugovor unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova pa čl. 3. ugovora određuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom koja iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o tome nije moglo pojedinačno pregovarati, a plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osnovano tužitelj ističe kako nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti obračunava i tužitelju zaračunava kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Stoga je pravilan zaključak kako tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos s ovog osnova zajedno s pripadajućom zateznom kamatom a nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare, jer je ugovor zaključen 30. studenog 2005. a prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od pet godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata pa budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe.
12. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo u tome dijelu podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke a kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je i zahtjev za naknadu troškova postupka.
U Zagrebu, 4. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
