Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5077/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Ane Gradišek kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Tomić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1083/2023-22 od 21. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1083/2023-22 od 21. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe članka 5.1 Uvjeta Ugovora o kreditu br. 00063 kojom je određeno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u Chf, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za Chf vrijedećem na dan plaćanja i iz stavka II i VI izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1083/2023-22 od 21. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe članka II. Ugovora o kreditu br. 00063 kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja i iz stavka IV izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka II. Ugovora o kreditu br. 00063 kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjski je sud presudom posl. br. P-1083/2023-22 utvrdio ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 00063 i to odredbe čl. II. kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja kao i odredbe članka 5.1 Uvjeta Ugovora o kreditu kojom je određeno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u Chf, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za Chf vrijedećem na dan plaćanja, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.394,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od veljače 2007 do siječnja 2012. pa do isplate.

1.3. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.259,85 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2017. do isplate odbijen je kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

1.4. U stavku V izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 685,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2024. do isplate.

1.5. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen je kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.

1.6. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao u stavku VI izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II, IV i VI izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iako je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP na što ukazuje tuženik u žalbi, navedena relativno bitna povreda odredaba postupka nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

4.3. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga se otklanja žalbena tvrdnja tuženika o povredi odredbe čl. 8. ZPP.

4.4. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku o ništetnosti odredbe čl. II Ugovora o kreditu br. 00063. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

5.1. U postupku je utvrđeno da su tuženik u svojstvu davatelja kredita i tužitelj u svojstvu korisnika kredita dana 24. siječnja 2007. zaključili Ugovor br. 00063 u svrhu financiranja kupnje osobnog vozila Seat Toledo 2001. godište. Kao što je u toč. VII tužbe naveo, tužitelj je na ime kredita primio 69.565,10 kn dok je u iskazu s ročišta za glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom od 12. lipnja 2024. naveo da je navedeno vozilo kupio isključivo za osobne potrebe te da mu tuženik pri pregovaranju i sklapanju ugovora nije dao informacije o ponudi ugovora s valutnom klauzulom u Chf.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika vezanim za osporavanje pravilno utvrđenog tužiteljevog svojstva potrošača valja reći da je tužitelj iznio teret dokaza time što je sadržajem svojeg iskaza s ročišta od 12. lipnja 2024. pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

7.1. Prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf iz čl. II Ugovora o kreditu br. 00063 od 24. siječnja 2007. i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu te zahtjeva za isplatu iznosa od 1.394,60 eura s traženim zateznim kamatama, pozivajući se na utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu iz presude posl. br. P- 1401/12-104 od 4. srpnja 2013. i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.2. U ovom postupku protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 502.c ZPP s pozivanjem na utvrđenja iz navedenog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 koji se odnosio na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji su ugovorili kredite u valuti švicarskog franka (Chf) jer su tuženici u tom postupku kao kreditori bili: I-tuženik Zagrebačka banka d.d., II-tuženik Privredna banka Zagreb d.d., III-tuženik Erste & Steiermärkische d.d., IV-tuženik Raiffeisenbank Austrija d.d., V-tuženik Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., VI-tuženik Otp banka Hrvatska d.d., VII-tuženik Societe Generale- Splitska banka d.d. i VIII-tuženik Sberbank d.d. (ranije: Volksbank d.d.), dakle ne i ovdje tuženik.

7.3. Obzirom na to da se ovdje radi o ugovoru s davateljem kredita koji kao tuženik nije bio obuhvaćen i nije sudjelovao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P.1401/12, učinci odluka donesenih u navedenom kolektivnom sporu se u smislu čl. 502.c ZPP ne odnose na predmetni ugovorni odnos. No u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

8.1. Kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. II. Ugovora o kreditu br. 00063 od 24. siječnja 2007. kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja prvostupanjski je sud pogrešno odlučio jer na taj članak predmetnog ugovora o kreditu nije moguće primijeniti odredbe o ništetnosti iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

8.2. Za razliku od zaključka suda prvog stupnja, nema mjesta ništetnosi odredbe čl. II predmetnog ugovora kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja jer tom odredbom prava potrošača nisu povrijeđena. Slijedom pravnog shvaćanja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača interesi potrošača povrijeđeni su korištenjem ugovornih odredbi kojima je uz švicarski franak (Chf) vezana otplata glavnice kredita u budućim mjesečnim anuitetima.

8.3. Odredba čl. II predmetnog ugovora kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja nije ni neodređena odnosno neodrediva niti, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

8.4. Suprotno prvostupanjskom zaključku, sadržaj odredbe čl. II. Ugovora o kreditu br. 00063 na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.319,53 Chf na dan korištenja kredita, namjena kojeg je bila kupnja osobnog vozila i tužitelj je svakako znao koji je iznos na ime kredita u tu svrhu dobio od banke tako da mu je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat i u vezi te odredbe za tužitelja nije bilo nepoznanica.

8.5. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom čl. II. Ugovora o kreditu kojom je određeno da se korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.319,53 Chf koji se isplaćuje po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužitelju tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 15.319,53 Chf.

8.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

9.1. Nije osnovano tuženikovo žalbeno osporavanje odluke o ništetnosti odredbe čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu br. 00063 kojom je određeno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u Chf, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za Chf vrijedećem na dan plaćanja. Zaključak prvostupanjskog suda o odlučnoj činjenici da se o spornoj odredbi čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu br. 00063 nije pojedinačno pregovaralo odraz je pravilne primjene odredbi čl. 81. st. 2. u vezi čl. 81. st. 1. i 4. ZZP/03, u okolnostima predmetnog slučaja s unaprijed formuliranom odredbom od strane tuženika kao davatelja kredita, koji nije dokazao suprotno. Tuženik ne može s uspjehom osporiti pravilnost navedenog zaključka suda prvog stupnja pozivajući se na navodni iskaz svjedoka PU kao u toč. VI svoje žalbe jer u predmetnom postupku nije ni bilo predloženo izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka PU. Time što je priložio pisanu izjavu ĆU iz [adresa] a nije predložio izvođenje dokaza njegovim saslušanjem pred sudom prvog stupnja tuženik nije doveo u dvojbu navedeni prvostupanjski zaključak, s tim da je sadržaj te izjave sveden na općeniti opis postupanja prodajnih predstavnika po auto kućama, što je kao neodlučno pravilno otklonio prvostupanjski sud u toč. 8. obrazloženja svoje odluke.

9.2. U svom sadržaju odredba o valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu br. 00063 predstavlja odredbu koju je dopušteno ocjenjivati jer ona, suprotno čl. 84. ZZP/03 nije jasna ni lako razumljiva niti je lako uočljiva.

9.3. Izostanak pojedinačnog pregovaranja o odredbi čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu br. 00063 ne podrazumijeva i automatsku ništetnost te odredbe već će ta odredba biti ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

9.4. Značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije moglo prouzročiti samo ugovaranje valutne klauzule jer se valutna klauzula ugovara sa svrhom osiguranja vrijednosti novčane obveze od mogućih oscilacija u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice na koju obveza glasi vezivanjem uz protuvrijednost druge, stabilnije novčane jedinice. No valutna klauzula nosi i rizik moguće oscilacije te druge novčane jedinice za koju se obveza veže. Do remećenja ravnoteže u pravima ugovornih strana doći će onda kada je jedna ugovorna strana u takvom položaju da u skladu s načelima pažnje dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO i savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO ima mogućnost steći saznanja odnosno da je stekla saznanja o navedenim rizicima valutne klauzule a da s tim saznanjima ne upozna drugu ugovornu stranu dovodeći ju time u neravnopravni položaj. O neravnoteži se radi onda kada jedna ugovorna strana može raspolagati ili raspolaže saznanjima o rizicima koji proizlaze iz tečajnih razlika Chf i kada ih unatoč tome prešuti ili umanji, dovodeći drugu ugovornu stranu u neravnopravan položaj uskraćujući mu informacije odlučne za preuzetu ugovornu obvezu.

9.5. Budući da je tuženik društvo registrirano za financiranje, kreditiranje i posredovanje pri sklapanju financijskih poslova što je vidljivo iz javnog sudskog registra, on je kao trgovac u smislu čl. 3. toč. 2 ZZP/03 bio dužan potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe (duty of disclosure) koji su mu s obzirom na njegovu profesionalnu djelatnost morali biti poznati. U tom smislu, polazeći od sadržaja iskaza tužitelja s ročišta od 12. lipnja 2024. a na tragu shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12-104 valja zaključiti da je tuženik propustio obavijestiti tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone, iako su tuženiku kao financijskoj instituciji koja se profesionalno bavi financijskim poslovanjem ovi rizici valutne klauzule vezane uz Chf trebali biti ili bili poznati. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača kao što je to tužitelj s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti tuženika. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena valute Chf prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

9.6. Navedeno propuštanje odgovarajućeg informiranja tužitelja kao potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf predstavlja takvo postupanje tuženika kao trgovca koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojem se obveza otplate u ratama povećavala uslijed konstantnog rasta tečaja Chf s početnih oko 4,63 iz veljače 2007. do tečaja od oko 6,31 u siječnju 2012., kao što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije. U tim su razlozima ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2.

ZZP/03 te čl. 4. ZOO.

10. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku I izreke.

11.1. Primjenom iste odredbe valjalo je odbiti žalbu tuženika i u dijelu u kojem osporava odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja i potvrditi tu odluku. Odluka iz stavka II izreke prvostupanjske presude kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju razliku primljenih iznosa pri otplati kredita u odnosu na otplatu uz obračun s početnim tečajem Chf u iznosu od 1.394,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama se temelji na pravilnoj primjeni mjerodavnih odredbi čl. 323. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, zatim na čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO kojom je propisana obveza vraćanja stečenog bez osnove i na čl. 1115. o opsegu vraćanja. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu sa pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

11.2. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. S obzirom na odredbu o neograničenom isticanju ništetnosti iz čl. 328. ZOO, tuženik ne može sa uspjehom iznositi tvrdnju o navodnoj zastari zahtjeva za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu utvrđena prvostupanjskom presudom posl. br. P- 1083/2023-22 od 21. kolovoza 2024. koju tuženik predmetnom žalbom osporava, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

11.3. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. u vezi čl. 29. st. 1. i 2., čl. 214., čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO i čl. 87. st. 1. ZZP/03 kada je, kao u stavku II izreke svoje presude, tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na pravilnost koje odluke ne utječu neosnovani žalbeni navodi sa pozivanjem na pojedine izdvojene dijelove sudskih odluka u drugim činjenično i pravno neusporedivim sudskim predmetima.

11.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke.

12.1. Primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP u vezi čl. 154. st. 4. i čl. 166. st. 2. ZPP a s obzirom na polovični konačni uspjeh stranaka u sporu, valjalo je povodom žalbe tuženika preinačiti odluku o naknadi parničnog troška iz stavka IV izreke presude suda prvog stupnja i odlučiti kao u stavku II, toč. 2 izreke ove presude.

12.2. Iz istih razloga polovičnog stranačkog uspjeha, koji opravdavaju primjenu čl. 154. st. 4. ZPP, odbijena je žalba tuženika protiv odluke iz stavka VI izreke presude suda prvog stupnja kao neosnovana i u tom je dijelu odlučeno kao u stavku I izreke ove presude.

13. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je kao u stavku III izreke, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej