Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5141/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9347/2023-34 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 9347/2023-34 od 18. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 045-50-2731049, sklopljenog 25. ožujka 2005. između tužiteljice FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora, te sadržajno potvrđenog 30. ožujka 2005. po javnoj bilježnici Jadranki Knego-Rogina, Zagreb, Argentinska 4, broj ovjere: OU-249/2005, pa stoga navedene odredbe Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.917,28 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim na iznos:

- 3,51 EUR od 28. prosinca 2008. do isplate,

- 7,90 EUR od 18. siječnja 2009. do isplate,

- 11,08 EUR od 19. veljače 2009. do isplate,

- 12,51 EUR od 18. ožujka 2009. do isplate,

- 8,69 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 9,46 EUR od 20. svibnja 2009. do isplate,

- 3,33 EUR od 7. lipnja 2009. do isplate,

- 0,01 EUR od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- 2,39 EUR od 3. rujna 2009. do isplate,

- 2,19 EUR od 17. listopada 2009. do isplate,

- 4,29 EUR od 18. prosinca 2009. do isplate,

- 7,92 EUR od 19. siječnja 2010. do isplate,

- 13,06 EUR od 17. veljače 2010. do isplate,

- 11,88 EUR od 19. ožujka 2010. do isplate,

- 18,87 EUR od 20. travnja 2010. do isplate,

- 17,55 EUR od 19. svibnja 2010. do isplate,

- 20,13 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 42,49 EUR od 20. srpnja 2010. do isplate,

- 37,89 EUR od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 51,95 EUR od 7. rujna 2010. do isplate,

- 47,09 EUR od 19. listopada 2010. do isplate,

- 39,28 EUR od 17. studenoga 2010. do isplate,

- 55,77 EUR od 17. prosinca 2010. do isplate,

- 76,75 EUR od 14. siječnja 2011. do isplate,

- 61,89 EUR od 17. veljače 2011. do isplate,

- 67,10 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 60,48 EUR od 17. travnja 2011. do isplate,

- 61,67 EUR od 18. svibnja 2011. do isplate,

- 89,79 EUR od 17. lipnja 2011. do isplate,

- 92,53 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 115,90 EUR od 19. kolovoza 2011. do isplate,

- 103,84 EUR od 14. rujna 2011. do isplate,

- 90,64 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- 89,01 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 87,99 EUR od 14. prosinca 2011. do isplate,

- 94,27 EUR od 20. prosinca 2011. do isplate,

- 99,75 EUR od 26. siječnja 2012. do isplate,

- 100,48 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate i

- 99,25 EUR od 17. svibnja 2012. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.286,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je presuda jasna i razumljiva, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno upućuje tuženik u žalbi.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 5. lipnja 2024. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 25. ožujka 2005. zaključili tužiteljica kao korisnika kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) a gdje je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju označenih ugovornih odredbi jer se radilo o nepoštenim a time i ništetnim odredbama.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev upućujući na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno kojima su ništetne odredbe zaključene između stranaka o valutnoj klauzuli te sudi isplatu razlike između svota plaćenih po tečaju CHF na dan korištenja kredita u odnosu na tečaj koji je važio na dan plaćanja.

8. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

10. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

11. Tuženik je međutim odustao od prijedloga za provedbu dokaza saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu a saslušanjem tužiteljice je utvrđeno kako joj je u auto kući (nije bila u poslovnici tuženika) predan tipski ugovor kao najisplativiji bez mogućnosti pregovaranja zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost jer je njegove dokazne prijedloge prvostupanjski sud zanemario.

11.1 Budući da je predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika prvostupanjski sud zakonito odbio (čl. 10. st. 1. ZPP) jer je obveza bilježnika prilikom solemnizacije ugovora upozoriti i upoznati stranke s pravnim posljedicama preuzetih obveza a koja činjenica nije sporna te ne može predstavljati dokaz pojedinačnog pregovaranja stranaka o odredbama Ugovora o kreditu, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno, obrazloženu sudsku odluku pa je moguće ocijeniti da se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužiteljice.

12. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i čije se odredbe imaju isključivo primijeniti u ovoj parnici.

13. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14. Tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga niti činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

15. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

18. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

19. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 20. srpnja 2020. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za preplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

20. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, gdje je u izračunu cijenio isključivo preplatu zbog promjene tečaja odnosno, utjecaja valutne klauzule a tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga glede utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva za isplatu.

21. Slijedom svega iznijetog je prvostupanjski sud odluku u dijelu pod točkom I i II izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kao i odredbe čl. 1115. ZOO pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

22. Odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom III izreke donijeta je sukladno odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa) prema čijoj odredbi Tbr. 52.2. kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka zbog čega je i u ovom dijelu pobijane odluke pravilno primijenjeno materijalno pravo te su žalbeni navodi tuženika o zabrani retroaktivnog djelovanja Tarife ocijenjeni neosnovanim.

23. I naposlijetku, glede troška sastava podnesaka od 8. siječnja 2021. i 9. travnja 2024. je pravilno primijenjena Tbr. 8.1. Tarife jer se radilo o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni radi vođenja parnice a trošak pristupa na ročište održano 21. siječnja 2021. kao i 8. lipnja 2022. te 11. travnja 2024. obređen je sukladno Tbr. 9.1. Tarife jer predstavljaju ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku tužiteljice sadržana pod točkom III izreke prvostupanjske presude.

U Zagrebu, 4. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis